Mifune

Mifune

Mifunes sidste sang, Danska 1999, režija Soren Kragh-Jacobsen, scenarij Kragh-Jasobsen i Anders Thomas Jensen, fotografija Anthony Dod Mantle, uloge Anders W. Bertelsen, Iben Hjejle, Jesper Asholt, Emil Tarding, Sofie Grabol

Mifune je prvi u nas prikazan film Dogme 95, skupine danskih filmaša predvođene Larsom von Trierom koji su prisegnuli i na Zavjet čistoće, na koji ovom prilikom nije potrebno podsjećati s obzirom da se o tome i u nas podosta pisalo. Najkonvencionalniji od svih dosadašnjih Dogminih ostvarenja (a to znači konkurenciju od tri, četiri filma), Mifune se temelji na priči koja kao da je mišljena kao parafraza svojedobnoga holivudskog megahita Kišni čovjek. Osnovni trokut je isti — mlađi brat brine se o starijem koji je retardiran, a tu je i zgodna djevojka — samo što je ovdje sve autentično i sugestivno, a u Kišnom čovjeku prečesto patetično i poučavalačko. Usto, u Mifuneu ima otvorene i pritajene erotike u količinama o kojima Kišni čovjek i drugi prosječni holivudski A-proizvodi mogu samo sanjati.

Protagonisti filma odlično su koncipirani i emocionalno afirmativni, glumci sjajni, osobito zarazna međuigra tumača dvoje glavnih likova, Berthelsena i Hjejle, za koje je vezana i najbolja linija filma, ona o njihovu postupnom zbližavanju i otkrivanju međusobnih ljubavnih sklonosti. Dinamičan, svjež, dokumentaristički stil priči daje savršen kontekst, ali ponovno se vraćam na Berthelsena i Hjejle, jer njegovo utjelovljene u kaotičnosti razoružavajuće šarmantnog Krestena i njezina inkarnacija neodoljivo seksepilne, mjestimično stroge, prohisterične i depresivne dobrice Live, bivše prostitutke koja mora skrbiti o mlađem bratu što stalno radi probleme u školi (briga o problematičnoj braći dodatna je spona koja veže Krestena i Livu), doista je maestralna.

Topla i humorna priča, vrhunski glumci, nadahnut režiser i nešto novca — to je temelj za vrijedan film, poručuje Mifune, za razliku od hrvatskih filmaša koji stalno sanjaju o nekakvim milijunima maraka bez kojih se tobože uopće ne isplati upuštati u filmsku pustolovinu, stvarajući si alibi za odsutnost elementarnog dara koji većini njih panično nedostaje.

Damir Radić