Vijenac 162

Film

Zrelost i iskrene emocije

Nebeska udica

SR Jugoslavija/Italija, 1999, režija Ljubiša Samardžić

Zrelost i iskrene emocije

Nebeska udica

SR Jugoslavija/Italija, 1999, režija Ljubiša Samardžić, scenarij Srđan Koljević, Đorđe Milosavljević, fotografija Radoslav Vladić, uloge Nebojša Glogovac, Ana Sofrenović, Ivan Jevtović, Katarina Žutić, Nikola Đ uričko, Dragan Bjelogrlić, Nikola Kojo, Sonja Kolačević, Milena Dravić, Ognjen Mirković

Redateljski debi Ljubiše Samardžića bio je vrlo zapažen na prošlogodišnjem Berlinskom festivalu, čak se našao među konkurentima za glavnu festivalsku nagradu Zlatnog medvjeda, a uglavnom je dobio i vrlo pozitivne kritike. Tek tu i tamo koji bi kritičar ili profesionalni političar kvario dojam optužbama za srpsku propagandu. One su eskalirale u Hrvatskoj, gdje su se kritičari natjecali u upinjanju dokazivanja Samardžićeve perfidnosti, tako da ste čitajući njihove tekstove bili sigurni kako je Nebeska udica neka srpska varijanta Bogorodice ili Četveroreda. Takve su kritike međutim bile čista tlapnja, jer na sreću ideološki neopterećena gledatelja Samardžićev debi vrlo je zrelo ostvarenje, koje svakako zaslužuje poštovanje.

Film se usredotočio na skupinu mlađih ljudi — stanare beogradske zgrade u doba NATO-ovih napada. Samardžić, uz asistenciju vrsne glumačke postave (na čelu s odličnim Nebojšom Glogovcem, a posebno valja izdvojiti i sjajnog Ivana Jevtovića u ulozi izbjeglog Sarajlije), suvereno, po altmanovskom receptu, profilira niz zanimljivih likova, demonstrirajući za jednog 64-godišnjeg debitanta vrlo svjež redateljski iskaz. Prizori povišene erotičnosti u kojima dolazi do zbližavanja Jevtovića i atraktivne slatkice Katarine Žutić stvarno su impresivni, hladno-topli bračno-obiteljski odnos Glogovca, Ane Sofrenović, njihova filmskog sinčića Ognjena Mirkovića i majke/svekrve/bake Milene Dravić imaju potrebnu slojevitost, a odlično tempiran klimaks dolazi u snovitoj slow motion sekvenci s jugoslavenskim košarkaškim zvijezdama, koje se vjerojatno ne bi posramio ni Spike Lee.

Ukratko, riječ je o iskreno emocionalnu filmu lišenu klišeja, patetike i napose propagande, koji bi i našim filmotvorcima mogao biti vrijedan pokazatelj u baratanju osjetljivim temama.

Damir Radić

Vijenac 162

162 - 18. svibnja 2000. | Arhiva

Klikni za povratak