Zbirka poezije Zlatka Pochobradskog: INTIMISTIČKA SLIKA TIHOG KRIKA

U pjesmotvoru Tišine krik predgovor je alat za osluškivanje tihe samoće lirskog subjekta. Dva motivsko-tematska sklopa dominiraju zbirkom. Prvi se kreće u kooordinatama arhetipskih pojmova planine, šume, noći, koje lirski subjekt neprestano, ali posredno, apostrofira gubeći se u (vječnom suudnosu s) njima. U slučaju planine riječ je o konfrontaciji gdje se ona poosobljuje, kontrahira na razinu subjektova fizičkog, mentalnog ili emotivnog tkiva, odnosno na hipostazu subjektova bića i života. Šuma u koju subjekt ponire prostor je tame i oksimoronski spoj ugode i neugode. Naposljetku, lirski se subjekt identificira s noći, svojom družicom u solipsizmu estetskoga zrenja. Drugi je sklop metatekstualni, koji odražava konceptualnu domišljenost zbirke – zornu u otvarajućoj i zatvarajućoj pjesmi. Niska je pjesama koje problematiziraju pjesnikovanje, tumačenje, binarnost pjesme-sadržaja / bjeline-metaokvira (Platno čeka / ugriz kista) ili pak pamćenje u vremenu kroz opreku umjetnosti / zanatstva (Klesar: Ruke je budio u kamenu). Formalno zbirka slijedi ritam redaka, održavajući ga ponavljanjima, sintaksnim prijelomima, sintagmatskim i verbalnim paralelizmima.

Drugu stranu poetskog lista – Portret – kompozicijski otvara svojevrsna estetika tekstualnog subjekta koji intermedijalnim prizivanjem slike postavlja okvir za sadržaj te promišlja „smisao razumijevanja“ i impresionizam receptivnoga pristupa. Postavljeni se likovni okvir u zbirci ispunjava tek u prvom motivsko-tematskom sklopu. Ostatak tema i motiva čini zaokret prema ljubavi i odnosu prema drugom, pri čemu samoživi lirski subjekt nikako ne može u silnu traženju i ništa manje silnu nesnalaženju u svakodnevici (Ne snalazim se dobro u poslu i u danu. / Ljepša mi je noć) pobjeći od alijenacije i dehumanizacije. U tom ponoru dubine subjekt u razvojnom stupnju prelazi na veliki tematski sklop moralizma, praćen iskaznim modusima ironije, paradoksa i parabole, te u gradaciji inaugurira formulaične, alegorijske impulse koji se eksplicite razotkrivaju u završnoj pjesmi Bajke. Formalno je pak ova zbirka dosta kontrapunktirana prvoj. Njezina je osnovna jedinica rečenica / diskurs / proza.

Ova knjiga pjesama ne ostavlja čitatelju samo romantičarski krik iz vrleti neukroćene prirode nego i jedan, prvotnim interpretativnim slojevima pokriven, intimni fotoalbum Gorskog kotara.

(Bonislav Kamenjašević)

Izvor: Vijenac, br. 595-596