Predstavljanje knjige Pavla Rittera Vitezovića DVA STOLJEĆA UPLAKANE HRVATSKE/ PLORANTIS CROATIAE SAECULA DUO

U izdanju Matice hrvatske, niz Posebna izdanja, u studenome 2019. izišla je knjiga Dva stoljeća uplakane Hrvatske : Plorantis Croatiae saecula duo, autora Pavla Rittera Vitezovića, iz 1703, u prijevodu Zrinke Blažević.

Već svojom vanjskom pojavnošću, plijeni pozornost kao izvanredno dojmljiv artefakt. Središnji dio knjige čini usporedo tiskani izvorni latinski tekst i hrvatski prijevod. Prethodi mu uvodni tekst prevoditeljice, Rađanje nacionalnoga epa..., a slijede obimne bilješke te tekst O priređivanju latinskoga izvornika i o nekim osobitostima hrvatskoga prijevoda Bojana Marottija, koji je redigirao hrvatski prijevod, obilježio naglaske i napisao tekstološki pogovor.  

Ovo značajno djelo znamenitog autora, do sad pristupačno samo znalcima latinskoga, Ogranak MH u Zaprešiću odlučio je predstaviti još u ožujku, ali je uslijed koronakrize, to bilo ostvareno tek 25. lipnja ove godine.

Iako se okupilo malo slušatelja, zanimanje je bilo veliko, a predstavljanje su vrhunski predano, stručno a ujedno pristupačno održale dvije poletne docentice s FF u Zagrebu: prevoditeljica Zrinka Blažević i recenzentica Lahorka Plejić Poje.

Vitezović i Uplakana Hrvatska

Pavao Ritter Vitezović pravi je vitez hrvatske povjesnice, književnosti, kartografije, stematografije, leksikografije (rad na fonetskom pravopisu!), tiskarstva i muzejske djelatnosti. Rođen u Senju 1652, školovao se u Zagrebu, a potom odlazi u Rim gdje zahvaljujući Ivanu Lučiću dolazi u prisni dodir s poviješću i kartografijom. Potom u Bogenšpergu u Kranjskoj surađuje s Ivanom Vajkardom Valvasorom i iz te suradnje nastaje njegovo temeljito upoznavanje domovinske povijesti i zemljopisa. Iako se bavio radom vezanim uza zatvorene prostore, bio je itekako aktivan u javnom životu. Kako sam veli u predgovoru Uplakane Hrvatske:

Osamu, mir i vrijeme pjesme iziskuju, vjeruj,
Ništa nisam od tog imao pišući njih.

Nastanio se na Gradecu u Zagrebu, svoju je kuću nazvao Muzej, a organizirao je čak i tiskaru, koju je sam vodio, no koja je stradala u požaru. Tijekom rata s Turcima sudjeluje u borbama i postaje časnik. Hrvatski sabor postavlja ga za zastupnika u radu povjerenstva za razgraničenje s Venecijom i Turskom. Možda ga je i neuspjeh u ovom poslu, jer su granice utvrđene na štetu Hrvatske, ponukao da borbu nastavi perom. Razočaran i usamljen, umro je u Beču 1713.

Predstavljanje

Zahvaljujući vještom vođenju Lahorke Plejić-Poje, saznali smo mnoge zanimljive podatke o nastajanju ovoga nacionalnoga epa.

Sadržajno, pokriva dva žalosna stoljeća hrvatskoga preživljavanja pod neprestanom turskom opasnosti. S povijesnog gledišta, sve je to već zapisano u Vitezovićevoj Kronici. Međutim, ovdje se radi o približno 3000 stihova, u heksametru. Cijeli je spjev napisan u dva dijela, u prvom licu ženskoga roda jer je glavni lik personifikacija Domovine, očigledno postavljena kao prototip Majke Marije pod križem. Ovaj književni oblik omogućio je autoru unijeti vlastiti filozofski svjetonazor i politički komentar:

... Puno je lakše zlatom se borit no krvlju, / Al' plemenitije nije.
Sve što izgradi čovjek, za propast je stvoreno samo.

Zrinka Blažević okupirana je izučavanjem Vitezovićeva djela još od studentskih dana, kad se dala na prevođenje njegova proznog djela Croatia rediviva / Oživljena Hrvatska (Zagreb 1998.), a 2002.  objavila je i studiju Vitezovićeva Hrvatska između stvarnosti i utopije : ideološka koncepcija u djelima postkarlovačkog ciklusa Pavla Rittera Vitezovića (1652. - 1713.) 

Ovim prijevodom napravila je zadivljujući most između povijesti i književnosti, prevodeći u heksametrima i skladno spojivši suvremeni i povijesni književni jezik. Tijekom večeri, imali smo prigodu i slušati izvatke iz teksta u Zrinkinoj interpretaciji, s izvornim ritmom. 

Uz jezično novo ruho Uplakane Hrvatske, saznali smo i mnoge zanimljive detalje iz onoga dijela prošlosti koji je danas većini slabo poznat. Saznali smo također da nismo bitno promijenili ponašanje u ugrozi. I kad Vitezović opisuje požar, potres u Zagrebu ili panično povlačenje u skrovitost tijekom ondašnje pandemije kuge, kao da opisuje nas same: svi se udaljavaju od najbližih, a čak se i muž i žena drže na odmaku (odgovorno ponašanje, socijalna distanca!). 

U drugom dijelu predstavljanja bilo je ponuđeno slušateljima postavljati pitanja i razvila se bogata rasprava. Razišli smo se s osjećajima zahvalnosti i divljenja. Bila je to večer za pamćenje.

(Anka Ivanjek)