Prikaz knjige Mirka Ivanjeka VELIKI PETAK 1945: BISKUP CAREVIĆ - ŽIVOT ZA NAROD, SMRT U IME NARODA

U razdoblju između Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika te prisjećanja na Bleiburg i Hrvatski križni put 1945, iz tame prošlosti izranjaju osobe koje su se u ondašnjem kovitlacu zbivanja našle na „krivoj strani“ te su morale pristati, pobjeći ili umrijeti. Pobjednici su se nemilosrdno obračunavali služeći se ocrnjivanjem, progonom i mučenjem. Ne tragamo za počiniteljima, nego za žrtvama. Među njima je i biskup Josip Carević.

Izd. OMH u Zaprešiću, Zaprešić, 2020.

Iz tiska je u Velikom tjednu izišlo 2. izdanje njegova romansiranoga životopisa, autora Mirka Ivanjeka, u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Zaprešiću (1. izd. OMH u Zaprešiću, 2018). Tekst prate ilustracije u skladu sa sadržajem, prijelom je napravljen u Uredniku d.o.o. u Zagrebu, a u odnosu na prvo izdanje dodano je izlaganje biskupa Ivana Šaška na predstavljanju u Gradskoj knjižnici na Starčevićevu trgu u Zagrebu te razmišljanje župnika Luke Slijepčevića s predstavljanja u Velikom Trgovišću.

I Mirko Ivanjek čuo je stihijski širenu objedu o nedostojnu životu, koja je posmrtno pratila i biskupa Carevića. Nikad nije službeno potvrđena njegova smrtna muka i mučenička smrt niti je poznat njegov grob. Kako je nestao poslije obreda u Strmcu na Veliki četvrtak 1945. uvečer, pribrojen je među 664 osobe posvećenoga života stradale u partizanskom zatiranju neistomišljenika.

O njemu se već predugo premalo zna. Godine 2002. tiskan je zbornik Josip Marija Carević: biskup dubrovački (1883. – 1945.) koji su priredili Želimir Puljić i Mile Vidović, objelodanjen u suizdanju Biskupskog ordinarijata u Dubrovniku i Ogranka MH u Metkoviću. Potom je Carević opet potonuo u šutnju.

Josip Marija Carević rođen je u Metkoviću 1883, u obitelji s više djece, i rano je ostao bez oca pa se očekivalo da će izabrati zvanje kojim će moći preuzeti ulogu hranitelja obitelji. Ali kada je pokazao želju za svećeništvom, majka je to prihvatila. Školovao se u klasičnoj gimnaziji u Splitu, potom je studirao na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, gdje je doktorirao filozofiju i teologiju. Za svećenika je zaređen 1908. Kao svećenik djelovao je u Splitu, iskazujući snažno socijalnu svijest, te su ga prozvali „ocem siromaha“. Dubrovačkim biskupom imenovan je 1929. Bilo je to politički izrazito nemirno razdoblje poslije šestosiječanjske diktature i administrativnog pripojenja Dubrovnika Zetskoj banovini sa sjedištem u Cetinju. Iako mu je društveni položaj omogućavao relativno lagodan život, biskup Carević stalno je nastojao biti što bliže onima najmanjima, na čija je pleća padao najveći teret ekonomske krize. Pomagao je zalažući se za zbrinjavanje najsiromašnijih i za dobru duhovnu klimu. Stoga je organizirao i postavljanje križa na Srđu, razorena u napadima na Dubrovnik 1991, a obnovljena 1997. Kako se otpor njegovih neistomišljenika žestoko razmahao, procijenio je da više nema mogućnosti odgovorno djelovati i prihvatio je umirovljenje. U Zagrebu se stavio na raspolaganje nadbiskupu Alojziju Stepincu. Obavljao je razne službe na udaljenim župama, a u drugoj polovici rata boravi u Vižovlju u Hrvatskom zagorju, duhovno pomažući puk na tromeđi župa Veliko Trgovišće, Klanjec i Luka. Zanimljivo je da su njegovim misama pribivali i partizani, te tražili od njega vođenje sprovoda za poginule drugove, da bi ga na sam Veliki petak 1945. okrutno mučili i umorili pa pokopali na nepoznatom mjestu.

Mirkov romansiran životopis biskupa Carevića još je jedan opis progonjena pravednika. („Osudimo ga na smrt sramotnu, jer će mu, kako veli, doći izbavljenje.“ Knjiga mudrosti 2, 20). Dosad je knjiga izazvala brojne reakcije, što svjedoči o tome kako ljude itekako tišti negiranje osoba i događaja iz najbliže okoline. Svatko se od nas ponekad mora upitati o istini jer nema u Hrvatskoj djelića zemlje gdje ne bismo stajali na nečijim kostima. Mirkov je odgovor pisanje.

Ovim djelom Mirko Ivanjek našao se na tlu takozvane angažirane književnosti, gdje s jedne strane slijedi omalovažavanje, pa i prezir teoretičara i kritičara, a s druge strane preispitivanje sumnjičavih istraživača koji svaki otklon od povijesnih činjenica drže krivotvorinom. Kad se u književnom djelu koriste povijesni podaci, postavlja se pitanje vjernosti činjenicama i vjerodostojnosti interpretacije događaja. Zbog čega je ona pravda bila tako okrutna, krvoločna, surova; kako se mogla bez ikakva pravnog postupka namiriti patnjama prouzročenim mučenjima, gdje se moć iskazuje nad nemoćnim, zarobljenim, nenaoružanim, bezopasnim?

(Anka Ivanjek)