Predstavljanje njemačkog izdanja knjige TRČI! NE ČEKAJ ME...

Povodom Međunarodnog dana mira [UNO], u utorak 21. rujna 2021. godine na tradicionalnom susretu Hrvatske kulturne zajednice / Ogranka Matice hrvatske u Wiesbadenu (HKZ/OMH-Wi) predstavljeno je njemačko izdanje romana autorice Bojane Meandžije: Trči! Ne čekaj me… / Lauf! Warte nicht auf mich… Bio je to još jedan književni susret u okviru rada Hrvatske knjižnice i čitaonice Edvin Bukulin u Wiesbadenu.

Autobiografski roman Trči! Ne čekaj me… opisuje godine 1991. – 1995. rata u Hrvatskoj, koje je tada 13-godišnja autorica doživjela izravno na žestoko osporavanoj bojišnici kod Karlovca. Dnevnički zapisi, koji su zapravo bili zamišljeni kao svojevrsni izvještaji ili esej za njezinu učiteljicu objavljeni su kao knjiga 2006. godine. Naslov djela bile su riječi njezina oca, kojima je nju i njezinu mlađu sestru, Mariju poslao u sklonište. Prva rečenica romana napisana je na drvenoj letvici u skloništu kako bi se ostavio trag u slučaju da je odnese ratni vihor i ne preživi, ona i njezina sestra Marija nekada su postojale... Prijevod na njemački pripremio je prof. dr. Gero Fischer iz Münchena.

Roman Trči! Ne čekaj me... jedan je od rijetkih romana koji govori o ratnim događajima, a koje je dijete napisalo iz perspektive djeteta. Izvorno napisana na hrvatskom jeziku, knjiga je objavljena u 6 izdanja s više od 16.000 prodanih primjeraka. Već je objavljeno i englesko izdanje. U Hrvatskoj je knjiga, kao cjelovit tekst, dio školske lektire za srednje škole. Literarna večer HKZ/OMH-Wi održana je kao video-konferencija.
Ne bez razloga, - naglasio je Ivica Košak, predsjednik Kulturne zajednice, - za ovaj susret odabran je termin UNO - Međunarodnog dana mira. . Antiratni roman spisateljice Meandžije ukazuje na zlo ratnog sukoba i potrebu da se prevlada spirala mržnje i nasilja. Redatelj Branko Lustig, koji je preživio holokaust, usporedio je ovo djelo s Dnevnikom Anne Frank i filmom Život je lijep (talijanski: La vita é bella). Slično djelo je i Dnevnik Zlate Filipović iz Sarajeva (1993.).

Trči! Ne čekaj me... ratni je roman, ali fokus nije na ratu, već na junakinji i njezinom procesu sazrijevanja u pozadini zastrašujućih i za nju neobjašnjivih događaja. Autorica Bojana Meandžija pozdravila je nazočne putem video-veze iz Karlovca. Ivanka Pernovšek, Eppstein i Nataša Jakšić, Karlovac čitale su tekstove iz knjige koja u njemačkom izdanju ima 304 stranice. Posebno dojmljivo za prisutne, bio je nastup učenika petog razreda, Jare Besser-a.

Za nekoliko trenutaka zakoračile smo u tu prokletu svjetlost. Nebo je svijetloplave boje... I prasak! Prelomilo se nešto stravično preko naših tijela. Nalazimo se na zemlji! Kao da mi je neki jaki vjetar zapuhao u leđa srušivši me. Ostajem ležati, bojeći se podignuti pogled. Ne znam što ću ugledati i gdje sam! … Odižem glavu i ne vidim ništa. Sve oko mene je narančaste boje od ciglene prašine. Pokušavam shvatiti što se dogodilo.

A počelo je na kraju školske godine, 1991., kada je Bojana, sva sretna otišla baki na selo. No u selu nije bilo kao prije. Ljudi su bili zamišljeni i tužni, što je osjećala u njihovim pokretima, razgovoru, kretnjama. I bakin osmijeh je bio drugačiji. Nije joj bilo ništa jasno. Čak i onda kada je vidjela ljude u uniformi kako se noću šuljaju oko kuće. Bojana se poslije praznika vraća u grad u koji se uvuklo sivilo, strah. Sve češće nestaje struje, čuju se pucnji koji će prerasti u eksplozije praćene sirenama. Ljude je zahvatila panika, ludilo... i život se seli u skloništa. U skloništu se nižu strahovanja i nade, plač i osmjesi, rođendani, slavlja za Božić i Novu godinu, prvi pozivi za ples... I tako četiri godine... Nije malo izgubiti djetinjstvo, ali u čovjeku je neizreciva snaga da preživi i da se raduje novom danu, otkriva nam roman.

Književnu kritiku o djelu predstavio je Tihomir Glowatsky, Bamberg koji primjećuje: Naravno, situacija je jasna odraslima, tinejdžerica mora shvatiti rat kao poseban uvjet kroz vlastito promatranje. Većina teksta odvija se u skloništu za zračne napade višekatnice, gdje djevojci Bojani postaje sve jasnije da su joj ukradene tinejdžerske godine. Više od četiri godine u ovom zatočeništvu, ona sve više percipira svijet kao kavez, povećani očaj čini je usporedbom sa slikom Edvarda Muncha: Vrisak/Der Schrei. Poput svjetiljki na podrumskom stropu, ona također osjeća svoj život stisnut rešetkom…
U romanu prepoznajemo jedinstvenost autorice, rekla je gospođa Gordana Matolek iz nakladničke kuće ALFA, Zagreb. Jedinstvenost koja inspirira i koja opravdava ne samo literarne večere jedne lokalne zavičajne zajednice, nego je to i izazov - kako je naglasio Ibrahim Kizilgöz, predsjednik Vijeća stranaca u Wiesbadenu - da nastavimo rad u duhu knjige.

Vesna Ljiljanić, HKZ/OMH-Wiesbaden, koja je kao ne puno starija djevojčica doživjela strahotu rata u rodnom Dubrovniku, rekla je: Bojana Meandžija je napisala knjigu o vrlo osjetljivom i ranjivom razdoblju života na način da u toj priči prepoznajem kako dijelimo sličnu sudbinu. Autobiografski roman Trči! Ne čekaj me... je emocionalna knjiga za mlade ljude koji su iskusili rat 90-ih godina 20. stoljeća i opisala ga iz perspektive djeteta koje ne razumije što se događa. Dnevnički zapisi Bojane M. nisu kronika nastajanja traume, nego vodič u rješavanju rebusa života. Pišući dnevnik ona uči sagledavati životne okolnosti i realizirati motiviranost. Jer, kako je na susretu rekao profesor dr. Ludwig Steindorff, Kiel: -
Literatura ponekad govori više od povijesnih knjiga!

A na pitanje o bitnoj poruci i osobnom iskustvu proisteklom iz pisanja knjige, autorica je na kraju predstavljanja romana odgovorila:
Obitelj je najtoplija deka koju netko može imati kada je vani hladno. Obitelj je najveći zagrljaj koji netko može dobiti kad je tužan. Obitelj je najveća podrška u vremenima kada je podrška i pomoć najpotrebnija.
S njemačkim prijevodom knjige Trči! Ne čekaj me… dobivamo u izlogu njemačke literature još jedno djelo koje svjedoči o nasilnoj stvarnosti mnogih (mladih) ljudi koji se moraju boriti za svoj opstanak samo zato što pripadaju određenoj etničkoj skupini, imaju određenu boju kože ili jednostavno žive na krivom mjestu u krivo vrijeme.

Kroz promociju ovog djela HKZ/OMH- Wiesbaden nastavlja seriju javnih nastupa koji imaju za zadaću savladavanja traume u književnim radovima, prema izjavi alžirskog književnika Boualem Sansala koji postavlja pitanje: Ne otvara li književnost nove perspektive bolje od političkog djelovanja?

Ivica Košak, HKZ/OMH-Wi