Predstavljanje knjige OSJEČKA ČITANKA I i II

U svečanom foajeu osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta 12. lipnja 2017. predstavljena je Osječka čitanka, kao hrestomatijsko dvoknjižje, koje se sastoji od prvoga toma, pod naslovom Sretne ulice te drugoga, naslovljenoga Osijek 2. 0. Prvi tom izvorno je objavljen još 2000., pod uredničkom palicom Helene Sablić Tomić i Gorana Rema, kao inicijalni pokušaj oblikovanja ukoričene panorame osječke književnosti, koji je obuhvatio razdoblje od 18. st. do konca 20. st. Ta je uspješnica ovom prilikom doživjela zasluženo ponovljeno izdanje u novom vizualno-estetskom ruhu, usklađenom s drugim tomom. Za njegov nastanak zaslužan je priređivački trojac sa Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, koji čine Tatjana Ileš (Odjel za kulturologiju), Igor Gajin (Umjetnička akademija) i Ivan Trojan (Filozofski fakultet), već afirmirana i prepoznatljiva imena slavonsko-baranjskoga književno-znanstvenoga kruga.

Drugi tom zapravo čini pregled osječke književne produkcije u posljednjih 16 godina, a sama činjenica da je tako kratkom razdoblju posvećen čitav tom dovoljno govori o bogatstvu recentnoga književnog stvaralaštva u Osijeku i bližoj okolici, području koje se često neopravdano etiketira kao provincijska i učmala umjetnička sredina. O tome svjedoči književna djelatnost Ivane Šojat, Jasne Horvat, Stjepana Tomaša, Josipa Cvenića, Delimira Rešickog, Stanka Andrića i Davora Špišića, plejade imena u okviru drugoga toma Osječke čitanke, prepoznatljivih na nacionalnoj razini, ali i niza mlađih autora koji polagano pronalaze svoj prostor na književnom obzorju, poput Livije Reškovac, Josipe Gogić, Marine Tomić, Ivana Zrinušića, Jurice Vuce i drugih. Može se reći da su Ileš, Gajin i Trojan odradili hvalevrijedan posao, premda, naravno, valja uzeti u obzir da će za filtraciju kvalitete i rearbitriranje tih djela, od kojih će neka zasigurno pripadati antologijskome zbiru, biti potreban protok od najmanje još nekoliko desetljeća. Naravno, pošto se uglavnom radi o živućim autorima, uvijek se sa strane mogu očekivati i nekakvi prigovori dionika osječke književne scene, nezadovoljnih količinom dobivenoga prostora ili izborom iz djela, no priređivači su već na predstavljanju naglasili spremnost na takve kritike. Također, kako naglašavaju u predgovorno-uvodnim autoreferencijalnim zapisima, nastojali su se voditi kriterijima inkluzivnosti te internom formulom „otvoreni grad = otvorena čitanka“.

Zasluge priređivačkoga trojca za nastanak ovoga vrijednog djela prepoznala je i na predstavljanju odmjereno naglasila Sablić Tomić, njihova prethodnica, a čitav je događaj svojom prisutnošću uveličao i predsjednik Matice hrvatske, akademik Stjepan Damjanović, osvrnuvši se na ulogu Matice hrvatske, kao najstarije i središnje nacionalne kulturne institucije, u novim društveno-političkim okolnostima, pohvalivši pritom dosadašnji rad njezina osječkoga ogranka, na čelu s predsjednikom Ivicom Završkim. Nakon njih, priređivači su nazočnima ukratko iznijeli vlastite impresije i zapreke s kojima su se suočavali u radu, u konačnici izrazivši zadovoljstvo učinjenim te zahvalivši svima koji su im bili od pomoći, posebice knjižničarkama Mirti Radoš i Mariji Erl Šafar, koje su priredile bibliografiju autora. Posebno su istaknuli blagodati ranijih sličnih iskustava te međusobnoga nadopunjavanja u radu, s obzirom na to da su već sudjelovali u zajedničkim projektima, posebice Trojan i Ileš, koji godinama zajednički uspješno uređuju Književnu reviju, prepoznatljivi književni časopis i proizvod osječkoga ogranka Matice hrvatske. Sve u svemu, može se reći da Osječka čitanka predstavlja svojevrstan putokaz kojim bi mogli krenuti i neki drugi Matičini ogranci, registrirajući te ovjeravajući lokalnu književnu baštinu u sličnoj formi. 

Čitav događaj bio je popraćen glumačkim interpretacijama književnih ulomaka iz Osječke čitanke, u izvedbi glumca Miroslava Čabraje, te dvjema prigodnim arijama iz Osječkog karusela i gradskom himnom Moj Osijek, u izvedbi solistice Iskre Stanojević, uz glasovirsku pratnju.