Ogranak Matice hrvatske u Boki kotorskoj - knjige

Željko Brguljan

PRIČE SA PRČANJA

Željko Brguljan bavio se Bokom, njezinom poviješću, pomorstvom i kulturnom baštinom u nizu knjiga i priloga u stručnim časopisima te u likovnim interpretacijama originalnim kolažima. U ovoj se knjizi predstavlja kao pripovjedač pišući o svojim sjećanjima na Prčanj iz vremena njegova djetinjstva iznoseći nestajuću autentičnost duha i atmosfere bokeljskog mjesta. Predgovor je knjizi iz pera akademika Tonka Maroevića.

»Zaljubljen u svoj zavičaj, neusporedivu Boku, Željko Brguljan nastoji na različite načine
iskazati zahvalnost za primljene poticaje, dokazati svoju vjernost nezaboravnim doživljajima iz mladosti. Iz domaćih i inozemnih arhiva izvlači podatke što svjedoče uspjehe i domete ljudi iz njegova kraja, iz sakralnih i profanih ambijenata iznosi na vidjelo i na taj način spašava spomeničku baštinu, iz ateljea suvremenih umjetnika i ostavštine zanemarenih pisaca priređuje izložbe i izdanja, popraćući ih primjerenim tumačenjima. Konačno, u vlastitim likovnim radovima, kolažima, također često koristi upravo bokeške motive,, pridružujući se tako čitavoj plejadi slikara koji nisu mogli odoljeti vizurama gradova i panorama planina što okružuju opjevani zaljev.
Ali najintimniji dug zavičajnosti Željko je osjećao prema sredini i ljudima najprisnijega mu Prčanja. Pripovjednom zbirkom sjećanja ide dalje od stručnog i znanstvenog evidentiranja i valoriziranja, čime se dosad uglavnom bavio, a otvara emotivnu stranu svoje osobnosti i nudi nam uvid u razloge svojega lokalpatriotskog, no duboko proživljenog pristupa. Žanrovski bi to bili portretni medaljoni zapamćenih osobnosti iz najužega kruga obitelji i neposredne okoline. Pred nama se tako nižu likovi istaknutijih i poznatijih pojedinaca što ih je prčanjska sredina dala, ali isto i profil običnih, „malih“ ljudi, čak onih koji su se pažnji nametnuli neuklapanjem u norme, ispadanjem iz standarda ponašanja, postavši tako čudacima, osobenjacima, oriđinalima, koji kao da daju pečat iznimnosti, začin slikovitosti i samome mjestu iz kojega potječu.
Pričanje Željka Brguljana nije zasnovano na izmišljanju, niti na epskom fabuliranju ili pak hiperboličnom pretjerivanju. Nećemo ga stoga zvati ni realističkim ni objektivnim, no svakako vrlo subjektivnim i autentičnim. Stanoviti šarm mu daje upravo dječja vizura, to jest činjenica da su zbivanja i likovi pretežno izvađeni iz već davnih uspomena, a na taj su način i preneseni sa svježinom i naivnošću, začudnošću i zapitanošću mladoga očevidca. Patina vremena već je prekrila atmosferu koja je u Željkovim tekstovima evocirana, tako da pred sobom imamo „izgubljeni zavičaj“, to jest sliku Prčanja kakav je nekad bio i koji je u sebi tada još čuvao dah duboke starine i nosio tragove mediteranskoga „dugoga trajanja“. S obzirom na povlasticu da sam u Prčanju bio i prije više od pola stoljeća, te da sam stigao upoznati nekoliko karakterističnih figura kojima se Brguljan ovdje bavi, neka mi je dopušteno posvjedočiti kako je čitanje „Priča sa Prčanja“ dobar prinos razumijevanju genius loci, dobrodošao glas iz „maloga mjesta“ s izvornom malomišćanskom artikulacijom«.
Tonko Maroević

PRIČE SA PRČANJA

Arhiva

Klikni za povratak