Novo djelo iz pera Nade Pomper

Nada Pomper primjer je hrvatske intelektualke koja je kao gastarbajterka ostvarila u Njemačkoj i korisnu prevoditeljsku djelatnost, dok se u Hrvatskoj predstavila i kao pjesnikinja. Rođena je 1942. u Repušnici pored Kutine. Pedagošku akademiju završila je u Zagrebu. Kao tumač za njemački jezik 1970. preselila se u Njemačku, gdje i danas živi. Pored hrvatskog piše i na njemačkom jeziku, poeziju i prozu. Pisac ovih redaka smatra da uspješno nastupa kao pjesnikinja na kajkavskom narječju.

Na hrabar potez odlučila se Nada Pomper prije nekoliko godina: stvoriti dvojezičnu antologiju hrvatskoga i njemačkoga pjesništva tako što je njemačke pjesnike prevela na hrvatski, a hrvatske na njemački jezik. Vrlo zahtjevan posao koji je nakon višegodišnjeg rada rezultirao opsežnom knjigom od 900 stranica. Na početku moram kazati da je podnaslov ponešto pretenciozan jer je ovdje ipak riječ o izboru hrvatskoga pjesništva, a ne o antologiji. Izbornica je Nada Pomper, tako da je knjiga njezino autorsko djelo odabira autora. S hrvatske strane njemačkoj je javnosti predstavila ove hrvatske pjesnike, svakoga s pet pjesama: Tina Ujevića, Dobrišu Cesarića, Đuru Sudetu, Nikolu Šopa, Dragutina Tadijanovića, Viktora Vidu, Juru Kaštelana, Vesnu Parun, Slavka Mihalića, Ivana Goluba, Ivana Slamniga, Anku Petričević, Irenu Vrkljan, Vesnu Krmpotić, Antuna Šoljana, Danijela Dragojevića, Zvonimira Mrkonjića, Dubravka Horvatića, Nikicu Petraka, Antu Stamaća, Igora Zidića, Stijepu Mijovića Kočana, Borisa Marunu, Tonka Maroevića, Nevenku Nekić, Luku Paljetka, Ernesta Fišera, Adrijanu Škunca, Jakšu Fiamenga, Tomislava Marijana Bilosnića, Dragu Štambuka, Gordanu Benić, Milu Pešordu, Božicu Jelušić, Daniela Načinovića i sebe samu.

Od njemačkih pjesnika odabrala je kao reprezentante njemačke poezije 20. stoljeća: Nelly Sachs, Rose Ausländer, Hilde Domin, Karl Krolow, Hans Mahnus Enzenberger, Peter Härtling, Hans Krieger, Reiner Kunze, Sarah Kirsch, Albert von Schirnding, Walter Flemmer, Robert Gernhardt, Wolf Peter Schnetz, Wolfgang Hilbig, Michael Krüger, Wolf Wondratschek, Gert Heidenreich, Ulla Hahn, SAID, Ralph Grüneberger, Thomas Kling, Anton G. Leitner, Durs Grünbein, Ludwig Steinherr, Georg Maria Roers, Dagmar Nick.

Nada Pomper ističe da je njezina želja bila ovom antologijom dati doprinos u širenju i „jednakomjernom priznanju hrvatskoga jezika u koncertu europskih jezika; stalno u dubokom uvjerenju da je pored prava na život i kruh, u dostojanstvu i slobodi, materinski jezik najdragocjenije blago u životu svakoga čovjeka na svijetu“.

Antologiju koju predstavljamo tekstovima su poduprli akademik Josip Bratulić i Srećko Listeš s hrvatske strane, a Dieter Borcmeyer s njemačke. Autorica dalje navodi da je „kod prevođenja zbog različite sintakse, gdje je bilo moguće, zadržavala rimu, rabila aliteraciju, a gdje nije bilo moguće, pribjegavala prepjevima i slobodnom stihu“.

Akademik Bratulić o antologiji ističe: „Pjesnička riječ je kao glas zvona: budi i uzbuđuje, uči i podučava, potiče na razmišljanje i radost, hrabri u vremenima klonulosti, upozorava da nakon klonulosti i sumnje dolazi nada… Zvono ima glas koji svi razumiju i jezik koji je svima poznat… Nekoć je njemački bio drugi jezik hrvatskih pisaca. Tom smo jeziku dužni zahvalnost za mnoge poticaje u književnosti, znanosti i publicistici.“ Njemački recenzent Dieter Borcmeyer recenziju je naslovio Svjetska književnost u očima Goethea. U njoj piše: „Nacionalna književnost nema više vodeću riječ, čas je za epohu svjetske literature i svatko mora pridonijeti ubrzavanju te epohe’, rekao je Goethe u razgovoru s Eckermannom 31. siječnja 1827. (…) Upravo su prijevodi pjesma – kao najteže prevodljive vrste – problematični. Što je originalnija i samostalnija njihova jezična tvorba, to ih je teže prevesti u medij drugog jezika i književnosti. Ako se strasno unosi u vlastitu kuću i pridruži vlastitom inventaru, bit će drugačije od onoga iz vlastite perspektive, promijenit će svoj smisao – to više, ako mu prevodilac pokuša prići na istom literarnom nivou, pridati mu u vlastitom jeziku pravu poetsku protuvrijednost. Tada prijevod stvara novu pjesmu, koja u rijetkim slučajevima zna nadmašiti original.“ Dieter Borcmeyer zaključuje željom: „Tako neka ova antologija utire nove puteve s ciljem da se njemačka poezija udomaći u hrvatskoj – ako to već nije velikim dijelom, jer je njemačka literatura u Hrvatskoj toliko prisutna, kao ni u jednoj od istočnoeuropskih zemalja – pa da obje srastu u jednu ‘svjetsku poeziju’, kako je o tome Goethe sanjao.“

Nadamo se da će ova antologija ostvariti želje njemačkoga recenzenta. Autorica je antologiji dodala kratke biografije svih recenzenata te popis izvora i Primjedbu uz antologiju.

Konačno, pisac ovih redaka može ustvrditi kao je Nada Pomper izabrala reprezentativne hrvatske pjesnike, a je li isto učinila s njemačke strane, kazat će netko od poznavatelja suvremene njemačke poezije.

Dakako, možemo raspravljati da li su prevedeni hrvatski autori najviši domet hrvatske poezije 20. stoljeća ili postoje oni koji su izostavljeni. Ali riječ je o autorskom djelu i ono sada nastavlja ispunjavati ulogu međusobnog zbližavanja dviju književnosti.

Ogranak Matice hrvatske u Križevcima učinio je veliki napor objavljujući ovako opsežnu knjigu, a u tome je uspio jer već ima bogato nakladničko iskustvo. (Đuro Vidmarović)