Uz stotu obljetnicu rođenja: Boris Urbić – dokazani prijatelj Jaske i obitelji Maček (Zagreb, 21. IX. 1921 – Pariz, 21. IX. 2002)

Na današnji dan, 21. rujna 1921, prije točno stotinu godina, rođen je u Zagrebu Boris Urbić, dokazani prijatelj Jaske i obitelji Vladka Mačeka, a na današnji dan, 21. rujna 2002. preminuo je u Parizu.

Bio je sin seljačkih roditelja, Antuna Urbića i Matilde Horvatek-Gorički, iz zagorskog sela Jalšje-Gubaševo, kasnije poznatih zagrebačkih tvorničara i industrijalaca. Sve škole pohađao je u Zagrebu, diplomirao 1945. na Ekonomskom, a 1952. na Filozofskom fakultetu. Učio je glasovir kod prof. Eduarda Dukića, orgulje kod prof. Čedomila Dugana, a harmoniku kod dr. Luje Weissmana. Svirao je i saksofon u srednjoškolskom jazz orkestru. Aktivno se bavio sportom i bio istaknuti atletičar, kao i njegova braća Zvonimir Braco i Marijan, državni rekorder u skoku u dalj i bacanju koplja. Njegov bratić bio je Branko Kralj, glasoviti vratar Dinama, nogometni i rukometni reprezentativac, svirač usne harmonike i izumitelj.

Boris Urbić bio je od 1938. blizak prijatelj obitelji Maček, najprije kao učitelj glasovira i harmonike Andreja i Agneze Maček. Bio je član Hrvatske seljačke stranke od 1940, a za vrijeme rata bio je proganjan od ustaša. Došao je 6. svibnja 1945. na Prilaz i ispratio obitelj Maček do automobila, koji ih je odveo u emigraciju. Uhićen je već 10. svibnja, zajedno s prvakom HSS-a Barišom Smoljanom. Od 1945. do 1951. neprestano je i sustavno proganjan i zatvaran od strane komunističkog režima. Robijao je u Lepoglavi, Staroj Gradiški i boravio na prisilnom radu u Bosni i Gorskom kotaru, lišen obiteljske imovine i građanskih prava. Od 1951. radio je kao profesor u Opatiji i Rijeci. Kao deklarirani "mačekovac" ostao je 1954. ponovo bez posla i uzdržavao obitelj (suprugu i dvoje djece) davajući satove glasovira i prodavajući na tržnici voće iz vlastitog vrta. Od 1956. radio je kao namještenik u riječkom poduzeću "Transjug", a od 1961. u slovenskom poduzeću "Interevropa" u Kopru. Bio je od 1963. do 1972. namještenik francuske pomorske tvrtke SCAC u Parizu, za koju je povremeno obavljao poslove u Africi (Gana) i istočnoj Europi (Mađarska i Rumunjska). Sa suprugom i sinovima osnovao je 1972. u Parizu vlastitu firmu Trade France, a 1992. otvorio filijalu u Zagrebu. Sa suprugom je posvojio, odgojio i školovao tri dječaka iz dubrovačkog sirotišta.

Istinski erudit i džentlmen, nenadmašni kozer i šarmer, iskonski Zagrepčanec i kozmopolit, bio je vitez Malteškog reda, suosnivač i počasni predsjednik Ogranka HSS "Dr. Vladko Maček" u Jastrebarskom, jedan od pokretača i sponzora održavanja "Dana Vladka Mačeka", gradnje Mačekovog spomenika u Jaski, tiskanja knjige "Maček izbliza" Andreja Mačeka i Nine Škrabea te otvaranja Mačekove spomen-sobe u jaskanskom Gradskom muzeju. U Jaski je tada stekao veliki krug prijatelja, naročito među vodećim jaskanskim haesesovcima (Zvonimir Žužak, Mirko Škrabe, Ivan Vlašić, Zvonimir Rok Fabijanić, Stjepan Špic Šoštarić, Nikola Nino Novosel, Stjepan Hrdalo), ali je primjernu suradnju ostvario i s tadašnjim jaskanskim gradonačelnikom Branimirom Paseckym.

Bliskom prijatelju i suradniku Nini Škrabeu, koji je Borisu Urbiću posvetio svoju dramu "Malo Morgen" (2015), ostavio je vrijednu zbirku knjiga, sa željom da ih on prema svojem nahođenju distribuira zainteresiranim hrvatskim knjižnicama i udrugama koje štuju povijest HSS-a te djelo braće Radić i Vladka Mačeka.

Boris Urbić i Vladko Maček

Boris Urbić i Vladko Maček s obiteljima u Kupincu

Slijeva: Boris Urbić, Josipa Maček, Zvonimir Žužak i Andrej Maček u Jastrebarskom