Gdje počinje svjetlost

jamačno je svjetlo
ondje odakle su došli –
cvjetovi kestena

mjesečev srp –
žanje
prazninu

crkvena zvona –
kamo idu
kolone mrava?

sirena za maglu...
sasvim polako
nestaje svijet

poštanski sandučić
prazan zvuk
ubačena pisma

buvljak u Valparaisu
njemačka kaciga
izjedena hrđom

tri udarca u ništa!
čaplja klima glavom
u nevjerici

u mrkloj noći
o čemu sniva jež –
sanja li u boji?
kišno jutro...
u pijančevoj bljuvotini
uživa golub

tmurno jutro
niz dimnjak zagledana
vrana

naša kći
u njoj sad kucaju dva srca
kako čudno

šulja se sve bliže
zamrznutoj ptičjoj kupki
jutarnje sunce

bez cvijeta
ali ne nevoljena
stara magnolija

dvije svrake
u letu: jedna
duša one druge

jedinom cijelom rukom
strašilo
upire u mjesec

žabice! tko ti je majka
gdje je sad
ovog jesenjeg dana

božje drvce!
digni visoko svoj pehar
za sva osjećajna bića

bje li to tvoj duh
među opalim lišćem
mrtvi ježiću
skoči nazad u jezero
ona što još jučer bje
punoglavac

ovčji brabonjci
cijelo tuce
a svi isti

lica
u razgorenoj žari
i ona će se promijeniti

repovima
onako iz navike
krave u mrzloj jeseni

otok Achill
lovci na školjke
bulje u turiste

sve što osta od noći
dvije vrane
na grani

sunce ponad Himalaja
moja mula pije
vodu Gangesa

ostala samo
jedna vrata –
hram od zraka

još nedozrele
maline
boje bradavica

večernje sunce –
insekti na groblju
Isuse, kako grizu!
presijecaju nebo
na putu za nigdje –
nestaju laste

maločas još
elegantne laste
sad nepomične zvijezde

gulim pastrnjak
još ne tako bijel
kao Bashova krizantema

vrane ponad Clonmacnoisa
zamasima krila
spuštaju mrklinu

kišni oblače, prođi!
posljednji listovi
drhture

zelene zelene zelene
pinije
sekundu prije snijega

čaplja upravo progutala
mnoštvo mojih punoglavaca –
joj joj joj joj

preko zida
i nesta – ali u sekundi –
lisičji rep

na zidu
dugonogi komar
meditira

mjesečev srp –
gondolijer pjevuši
sam sebi

TRAVANJSKI RENSAKU1)
(Iz Farrere u katalonskim Pirinejima)

vjetar se stišava
blijédi planinski put
do napuštene crkve

okružen
mnoštvom zlatica
tako trezven – konj

svakim hukom
kukavica
otapa snijeg

negdje u magli
sitno zvonce
o konjskom vratu

vrijeme hranjenja
starac pjevuši
kunićima

isti jasan zvuk –
glasanje vrabaca
i otapanje snijega

u tanku planinskom zraku
posvuda: pukotine u stijeni
prazne ljuske oraha

snijeg na brdima
poprskana majčinim mlijekom
ždrebetova njuška

vjeverica
(na stablu koje ne znam)
ima brata u mom zavičaju

mrki oblaci lebde
u drugu dolinu
miris jake kave

prohladno jutro –
pribijene na vrata
orlove kandže

RAZVEDRAVANJE DANA

pogledaj, Koranu
prelijeva se ujesen
Voljena, kao što se ja
prelijevam u tebe, nježno
od početka vremena

što da sada kažem
moraš mi Ti staviti riječi u usta
izgovorit ću ih
ali znam li što ću reći
što je to što Ti želiš čuti?

ukorijenjen u pjesništvo
i pjesmu, Voljena! Ukorijenjen?
korijenje ne postoji
pitaj ocean za korijenje
divlji vjetar mete valove

ako ne ja, tko je onda
taj koji će navijestiti crvenu zoru
Ti znaš, Voljena
kako sam potajno čekao
na razvedravanje naših dana
znam što mi treba
treba mi strpljenje mačaka
srce Krišne
i čekanje na Te zauvijek
Voljena, devet života vodim

obasjanost obasjanosti
što to znači, sanjariti
bez Tebe u njoj
koliko je vizija izgubljeno
bačeno na vrištinu vrijeska

cirkus se vratio...
kad je otišao, Voljena
blagi miris piljevine...
koliko god pokušava, ne može otići
cirkus je zauvijek

dat ću im svoje pjesme
nek’ ih sad cirkus ima sve
nemam koristi od njih
nahrani njima lavove i tigrove
ili neka klaunovi žongliraju s njima

čini se da počinje gorjeti
čak kada je pokriven snijegom
to je stanje uma
to uopće nije planina
Fuji nije iz našeg svijeta

pogledaj, samo pogledaj
opet Fuji; rekoh Ti
posvuda je
pokaži mi mjesto gdje nije
bogolik, svenazočan

vi ste ih također čuli
one priče o čarobnom otoku
je li u nama
tražimo ga u krivom kraljevstvu
kroz beskrajne pasje dane
oni koji su gradili Auschwitz
bili su ljudska bića baš kao i mi
jednom su pili majčino mlijeko
ne od suhih demonskih prsa
nego od voljenih majki

goli napušteni tragovi
njih bismo trebali slijediti:
sve napuštene jezike
napuštena plemena zemlje
jer baš mi smo ih napustili

srebrne breze
zaboravili smo njihov jezik
jednom su nam govorile
svima nama, Voljena
otkrivajući naše tajne... svoje

izvanzemaljci su stigli
ali ih nitko nije razumio
razgovarali su s brezama
dijelili su zajednički jezik
prije homo sapiensa

izbriši sumaglicu
nedorečenost i sablasnost
nedostatak obrisa
od ovog dana, neka voda
i nebo budu jasni kao Zen

kiša prije nego što padne
i sunce prije nego što zasja
i rađanje mraza
i vjetar prije nego što je poznat
ljubav prije nego što je izgovorena

divlje ptice nebeske
slobodno se vraćaju u svoje gnijezdo
ili odmaraju na grani
moje pjesme nemaju kamo otići
razbacane u praznini
jesam li progonitelj
u ovoj paučini, ili progonjeni
sigurno sam oboje
ove blistave niti Jastva
kroz vječno čudo

igračke bogova
je l’ to ono što Ti mniš da jesmo
budi ozbiljna sad
valja odigrati još posljednju igru
prije nego što se zastor spusti

koliko sam dugo čekao
milijun godina? možda više
onda je osvanuo novi dan
rođen kao homo sapiens
i uvježban izreći Tvoje ime2)

___________________
1) Gunsaku je haiku niz pisan na istu temu, ili na istome mjestu. Rensaku nije niz. On okuplja nekoliko haiku pjesama napisanih na temu istoga događaja ili iskustva. No, svaki haiku zadržava svoju neovisnost i može ga se navoditi zasebno na nekom drugom mjestu.

2) Gabriel Rosenstock istaknuti je irski književnik koji kao autor ili prevoditelj potpisuje više od 180 knjiga od kojih petnaestak zbirki poezije te niz knjiga za djecu pisanih u prozi i u stihu. Prozna djela uključuju pripovijesti, eseje, radio-drame, putopise te roman My Head is Missing. Gabriel Rosenstock član je Irske akademije umjetnosti (Aosdanáe).

Rođen je 1949. godine u gradu Kilfinane u pokrajini Limerick u miješanoj obitelji – majka Irkinja i otac Nijemac. Studirao je na sveučilištu Cork. Piše na irskom i engleskom te prevodi pretežito na irski keltski (gaelic) jezik. U poeziji posebno se specijalizirao za kratke pjesničke forme – haiku i tanka. Bio je ili je još uvijek članom niza udruga: bivši je predsjednik Irskog pjesničkog društva (Éigse Éireann), dopisni član Hellenic Authors’ Society, član savjetničkog vijeća Indijske pjesničke udruge (Poetry India), počasni doživotni član Irske udruge prevoditelja te počasni član Europskog haiku društva. Podučavao je pisanje haiku poezije na Schule für Dichtung u Beču te na književnom festivalu u Hiderabadu.

Kao pjesnik nastupao je u Europi, južnoj, srednjoj i sjevernoj Americi, Indiji, Australiji, Japanu te na brojnim poznatim međunarodnim pjesničkim festivalima u Berlinu, Bremenu, Strugi u Sjevernoj Makedoniji, Vilenici u Sloveniji, Medellinu, Ars Poetica u Slovačkoj te na Kritya festivalu u Indiji.

Iz njegove prevoditeljske biografije izdvajaju se prijevodi na irski jezik djela Seamusa Heaneyja, Rabindraanatha Tagorea, Güntera Grassa, Georga Trakla, Munira Ahmeda Niazija, Nikole Madžirova i mnogih drugih. Kao svojevrstan kuriozitet navodi se da je prevodio na irski i djela takozvane pop kulture kao što su brojne TV emisije poput »Watership Down« i »Muppet Show«, ili pjesme Boba Dylana, Leonarda Cohena, Boba Marleyja, Davida Bowija i drugih. Živi i radi u Dublinu.

(Izbor i prijevod haiku te bilješka o autoru: Nikola Đuretić)
(Izbor i prijevod tanka: Tomislav Maretić)