Vrijedni naši glagoljaši

Hrvatska kulturna javnost u današnje je vrijeme upoznata s glagoljaštvom na hrvatskom prostoru u smislu znanja o postojanju glagoljice i o tome da su na tom pismu pisani neki za nas važni dokumenti. Današnji hrvatski glagoljaši, mislim ponajprije na znanstvenike koji se tim područjem bave, vrijedno nastavljaju djelatnost koju su glagoljaši ranijih stoljeća započeli. Ta se djelatnost sastoji u marljivom proučavanju onoga što su njihovi prethodnici ostavili u nasljedstvo. Različiti su načini tih proučavanja: od onih uže stručnih koji proučavaju jezične elemente glagoljskih spomenika do onih koji javnosti nastaje pokazati i objasniti sadržaje koji su u vrijeme srednjega vijeka i u kasnijem razdoblju bili i važni i aktualni. Nerijetko rezultati takvog djelovanja današnjih glagoljaša ostaju sakriveni pred očima javnosti pa koristim ovu prigodu da ponešto kažem o tri najnovije knjige koje se bave tom zanimljivom tematikom.

Milica Lukić / Vera Blažević Krezić: Nova vita glagolitici. Glagoljaštvo iz perspektive znanstvenih, kulturnih i kreativnih praksi, izd. Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, Hrvatska sveučilišna naklada, Osijek-Zagreb 2019.

Knjiga Nova vita glagolitici je neklasični priručnik iz čijeg podnaslova vidimo da govori o glagoljici iz različitih perspektiva. Glagoljica se proučava kao filološki, pismovni, gramatološki, kulturni i umjetnički fenomen. Osnovna postavljena namjera je: prijeći put od medija ograničene komunikativnosti do medija proširene komunikativnosti, ili pojednostavljeno rečeno, ovom su knjigom autorice nastojale znanstvene teme prekodirati u umjetničke. Knjiga se sastoji od četiri cjeline u okviru kojih je smješteno 10 radova.

Prva cjelina Slovo je znak ili u potrazi za smislom donosi prikaz semiotičkih teorija na temelju kojih autorice osmišljavaju nove analize i tumačenja glagoljičkih znakova. Analiziraju ih s obzirom na njihovu (s)likovnu, brojčanu i onomastičku vrijednost. Kao okvir i model predstavljeno je glagoljično slovo ïže (tj. broj deset). Riječ je o glagoljičnom slovu/ broju koje se može tumačiti zbrojem prvih četiriju slova/brojeva glagoljske azbuke. Da je deset uistinu broj koji nadilazi sve druge jer u sebi spaja različite vrline svih brojeva, a preko toga objedinjuje nauk o Bogu, stvoritelju i svijetu, pokazat će analiza glagoljičnih slova/brojeva. Konstantinova glagoljica stavlja se u odnos s Arsmagnom Ramóna Lulla i pritom se pokušava odgovoriti na pitanje kako to da je glagoljica na hrvatskom prostoru uspjela zaživjeti i preživjeti od 9. do 19. stoljeća, dok Lullova Arsmagna to nije uspjela. Da bi na to pitanje odgovorile, autorice daju podatke o glagoljici, njenom tvorcu, o učincima pokrštavanja i opismenjivanja, o glagoljičnom semiotičkom komuniciranju. Na isti način predstavljaju i Arsmagnu, a nakon toga ta dva pisma dovode u suodnos.

Druga cjelina pod naslovom Crte – urezi – (proto)pismena predstavlja glagoljske grafite na hrvatskom prostoru kao spomenike primarno hrvatske književno-jezične povijesti. Pokazuje se u čemu leži faktička ali i magijska funkcija pojedinih natpisa. Upozorava se na elemente razgovornog stila koji se nalaze u grafitima. Iz svega možemo zaključiti da glagoljski grafiti danas pouzdano svjedoče o svjetonazoru i životnim navikama hrvatskih glagoljaša. Iz malog broja riječi koje na grafitima možemo naći, saznajemo mnogo o kulturi toga razdoblja. Autorice proučavaju Traktat Crnorisca Hrabra te navodeći već postojeće analize renomiranih istraživača dolaze do vlastitih zaključaka. Na kraju poglavlja uvode čitavu priču u suvremeno razdoblje povezujući je sa suvremenim piscima poput J. R. R. Tolkiena te tako približavaju analize iznjedrene u 20. stoljeću i ovom 21. stoljeću u koje smo poprilično zagazili.

Unutar treće cjeline Pismo u pismu autorice ukazuju na činjenicu da glagoljica u 20. i 21. stoljeću nije aktualna samo na području znanstvenih istraživanja, već se uvukla i u druge pore života. Iz njihovog prikaza vidljivo je da to »potonulo kulturno dobro« zbog svoje naravi i svojih potencijala živi »obnovljenim životom« koji je u skladu sa senzibilitetom vremena u kojem živimo – u novom kodu – umjetničkom. Analiza koju su autorice provele odnosi se na sve segmente: od grafolingvističke do tekstnostilističke. U poglavlju Bašćanska ploča kao književno nadahnuće i instrument lingvostilističke analize autorice razmatraju autorsku osjetljivost suvremenoga hrvatskog književnika Mile Pešorde prema najstarijem razdoblju hrvatske književnojezične povijesti u njegovoj pjesničkoj zbirci Baščanska ploča – poema. U ovoj cjelini našao je svoje mjesto i roman osječke autorice Jasne Horvat Az, napisan u čast slavenskomu apostolu Konstantinu Ćirilu (Solunskom) i njegovu pismu – glagoljici. Taj roman, bez obzira na to što je uobličen kao fikcija, sadrži u sebi mnoštvo znanstveno i povijesno utemeljenih spoznaja koje se stavljaju pred čitatelja.

Zadnja cjelina Od bukve do bukvara proučava zastupljenost nastavnih sadržaja iz najstarijega razdoblja hrvatske književno-jezične povijesti u nastavi hrvatskog jezika u osnovnoj školi. Autorice zaključuju da bi nastavu hrvatskog jezika trebalo obogatiti nastavnim sadržajima koji se odnose na početke hrvatske pismenosti – na staroslavenski jezik i dva pripadajuća pisma – glagoljicu i ćirilicu, a predlažu i kako osmisliti izbornu nastavu.

Antonija Zaradija Kiš / Marinka Šimić: Cvijet kreposti
ili o naravi ljudskoj kroz narav životinjsku: studija, transliteracija, faksimil, izd. Hrvatska sveučilišna naklada, Institut za etnologiju i folkloristiku, Staroslavenski institut, Zagreb 2020.

U 21. stoljeću autorice su pred čitatelja postavile europski bestseller iz razdoblja od 14. do 18. stoljeća. Riječ je o Cvijetu kriposti ili Cvijetu mudrosti, tj. prijevodu talijanskog djela Fiore di virtú. Djelo je to koje je prevedeno u mnogim kulturama, pa tako i u hrvatskoj. Djelo je bilo popularno zbog svojeg didaktičkog i moralističkog predznaka, a još više je postalo popularno zahvaljujući Gutenbergovom tiskarskom stroju. Sadržajno, riječ je o knjizi kojoj su u fokusu mitološka bića, a preko njih i čovjek. Same autorice su u jednoj fusnoti zapisale: »Cvijet kreposti valja razumjeti kao zbirku najljepših ljudskih vrlina kojima se u svrhu literarne dinamičnosti suprotstavljaju prema autorovu odabiru najgore ljudske mane«.

Struktura Fiore de virtú razvija se slijedom teološko-filozofskih misli sv. Tome Akvinskoga. Tu su i Aristotelovi citati, ali i drugih antičkih, grčkih i rimskih pisaca, npr. Sokrata, Pitagore, Platona i dr. Uz to, nalazimo i citate sv. Augustina, sv. Grgura, sv. Jeronima, evanđelista i apostola koji upućuju na kršćansku orijentaciju. Korištena je i druga literatura toga vremena: životopis svetih Otaca, Gesta Romanorum, arapski izvori mudroslovlja iz 9. stoljeća, Fiziolog (prvi »životinjski brevijar«). Naslov svakog poglavlja u Fiore de virtú najavljuje manu ili vrlinu o kojoj će se pisati, a riječ je o 18 vrlina i 17 mana. Nakon definiranja vrline ili mane nižu se misli povijesnih ličnosti u kojima se navedene vrline ili mane razmatraju. Slijedi uvođenje životinje koja svojim ponašanjem jasnije predočuje čovjekovu narav u skladu s vrlinom ili manom, a svako poglavlje završava egzemplarskim tekstom.

Autorice razmatraju vrijeme i mjesto nastanka ovog djela. Najstariji rukopis potječe iz 1387. godine, a pretpostavlja se da je nastajalo od 1310. do 1323. godine u Bologni. U struci je prihvaćeno mišljenje da je tekst uredio bolonjski notar Tommaso Gozzadini, koji je bio važna osoba u prvim desetljećima 14. stoljeća. Do danas je poznato više od 70 rukopisa. Postoje prijevodi na španjolski, katalonski, francuski, njemački, armenski, grčki, rumunjski i engleski jezik, te slavenski prijevodi, ruski i srpski. Svi su ti prijevodi predstavljeni i slikovno pojedinom stranicom čime je ukazano i na ljepotu europskih izdanjā. Očekivano, posebno je poglavlje posvećeno hrvatskim prijevodima Cvijeta kreposti. Ovaj tekst pripada hrvatskoj glagoljskoj neliturgijskoj književnosti, a takvi su tekstovi u našoj filologiji još uvijek nedovoljno istraženi.

Autorice podastiru znanstvene bibliografske jedinice u kojima se ovaj dokument analizira (Jagić, Strohal, Rešetar, Hercigonja i drugi). Cvijet kreposti zabilježen je u pet hrvatskoglagoljskih zbornika: Vinodolski, Petrisov, Ljubljanski zbornik iz 15. stoljeća te Tkonski i Grškovićev zbornik iz 16. stoljeća. Prijevodi pripadaju vremenu razvoja narodnog jezika s glagoljskim pismom. No, nije Cvijet kreposti zabilježen samo glagoljskim pismom, taj dokument nalazimo u zapisu i ćiriličkim pismom ‒ imaju ga zbornik Libro od mnozijeh razloga* iz 16. stoljeća i nalazimo ga u prijevodu fra Pavla Posilovića iz 17. i 18. st. Najmlađa hrvatska varijanta Cvijeta kreposti tiskana je latiničkim pismom u 18. stoljeću. Svi su tekstovi međusobno različiti po broju poglavlja. Vatroslav Jagić kaže da ih se može usporediti »s neotkrivenim skrovištem i neiskopanim blagom«.

Nadalje, autorice donose znanstvenu jezičnu analizu (fonološku, morfološku i leksičku). Budući da su životinje ključan motiv u svakom poglavlju ovog teksta nije neobično da im je posvećeno veliko poglavlje Animalističke predodžbe u Cvijetu kreposti, u kojem se svakoj životinji pridružuju određena mana i vrlina. Sve što je u knjizi rečeno potkrijepljeno je i samim tekstom, tj. transliteracijom na latinici. S obzirom na to da cjeloviti tekst ne postoji, autorice su napravile njegovu kompilaciju služeći se svim postojećim hrvatskim tekstovima te nam tako ipak predstavile cjelinu ovog dokumenta. I na samom kraju, u knjizi se nalaze i faksimili dokumenata na temelju kojih su autorice napravile studiju o ovom, dosad u našoj javnosti, malo poznatom europskom književnom tekstu.

Stjepan Damjanović: Crtice o hrvatskom glagoljaštvu,
izd. Hrvatska sveučilišna naklada, Hrvatski katolički radio, Zagreb 2020.

Pred čitateljem se nalazi i knjiga koja je nastala na temelju radijskog serijala Gdo knjige počtuje da je knjigam i počtovan/ Neka knjige poštuju onoga koji njih poštuje, Crtice o hrvatskom glagoljaštvu. Riječ je o 28 tekstova izgovorenih na Hrvatskom katoličkom radiju u Korizmi 2019. godine. Ono što je tekstovima zajedničko jest to da svi oni govore o hrvatskoj kulturi ostvarenoj glagoljičnim pismom. Vremenski, odnose se na razdoblje od 12. do polovice 16. stoljeća, tj. od Bašćanske ploče (oko 1100.) do Brozićeva brevijara (1561). Autor ipak nije ograničio upotrebu glagoljice samo na to razdoblje, već nas upozorava da je glagoljice na hrvatskom prostoru bilo i prije 12. stoljeća, a ima je i nakon 16. st., odnosno, s njom se na različite načine susrećemo i danas.

Sadržajno, riječ je o liturgijskim, pravnim i beletrističkim tekstovima, povijesnim zapisima pisanima rukom ili otisnutima strojem. Neki od tih dokumenata dobili su svoju vlastitu emisiju, pa tako i vlastiti tekst u knjizi, primjerice: Bašćanska ploča, Zapis popa Martinca, Najstarija hrvatska tiskana knjiga, Prva hrvatska početnica, Petrisov zbornik, Hrvatskoglagoljska uskrsna himna, Kolunićev zbornik, Pismo Nikole Modruškoga, Pisan ot muki Hrstovi, Regula Svetoga Benedikta, Vinodolski zakonik, Razvod istarski. Dio tekstova posvećen je većem broju dokumenata kao što su: hrvatski glagoljski misali, časoslovi, apokrifi, zbornici, psaltir, Lucidari, romani, pravni spomenici, tiskane knjige, romani. Dva su teksta posvećena središtima hrvatskoglagoljskog tiskarstva: senjskoj tiskari i riječkoj tiskari Šimuna Kožičića Benje. U knjizi nalazimo i tekstove koje bismo mogli nazvati općenitima jer govore o temama kao što su: Glagoljična sastavnica hrvatske srednjovjekovne kulture, Hrvatski glagoljaši i počeci hrvatskog jezika, Hrvatski glagoljaši u središtu Svetoga Rimskoga Carstva, Hrvatska glagoljaška kultura nakon Tridentskoga koncila.

Ono što je zajedničko svim tekstovima jest činjenica da ih mogu razumjeti obrazovani laici, odnosno oni kojima glagoljaštvo nije prvi interes ali im to glagoljaštvo nije i potpuna nepoznanica. Ovom će knjigom takvi čitatelji zasigurno steći dobar uvid u tu važnu sastavnicu hrvatske kulture. Djelo je namijenjeno i onima koji se u ova područja namjeravaju upustiti. Stil tekstova je takav da će ih magnetskom privlačnošću uvući u ovo važno područje i potaći ih da krenu u hrvatsku srednjovjekovnu avanturu. Ne treba zanemariti ni znanstvenike kojima je ovo područje itekako dobro poznato. Sasvim sam sigurna da će jednostavnost kojom je knjiga pisana biti i njima dobrodošlo osvježenje od detaljističkih analiza kojima se u svojim proučavanjima bave.

Iako je najveća vrijednost ove knjige akademika Stjepana Damjanovića u sadržaju i načinu na koji je taj sadržaj prezentiran, ne treba zanemariti i njezino likovno oblikovanje. Naime, knjiga je obogaćena likovnim prilozima dokumenata o kojima je riječ i svojevrsna je poklon-knjiga. Ne samo da bi se držala na ormaru, nego je riječ o pravoj, istinskoj poslastici koja će svog konzumenta/čitatelja sigurno obogatiti.

____________________
* Dok pišemo ovaj tekst, priprema se faksimil i transliteracija u latiničkom pismu zbornika Libro od mnozijeh razloga, u izdanju Matice hrvatske. (Op. a.)