Kazalištarije u hrvatskoj prijestolnici (A.D. 2019/2020.)

1. VELIKA PREDSTAVA VELIKOG ROMANA
(Idiot, roman F.M. Dostojevskog u prilagodbi Vasilija Senjina, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 30. prosinca 2019.)

»...da je svu zaspemo cvijećem? Ali mislim, prijatelju, žalostivo će biti u cvijeću!

– Slušaj... reče knez kao da se plete, kao da traži što bi zapravo trebalo zapitati, i kao da odmah zaboravlja. – Slušaj, reci mi: čime si ti nju? Nožem? Onim istim?

– Onim istim...«

Dakle, knez Lav Nikolajevič Miškin (u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, na predstavi 30. prosinca 2019., u ostvarenju Luke Dragića) i Parfjon Semjonovič Rogožin (u ostvarenju Bojana Navojeca) sami su na sceni. Rogožin je upravo usmrtio Nastasju Filipovnu Baraškovu (u izvedbi Jadranke Đokić), kako je i najavljeno ranije i u romanu i u predstavi. Obojica su je voljeli, oba je žale, Dostojevski je uistinu nenadmašan i nenadmašen majstor duševnih ponora i uzleta...

Dijalog koji sam netom naveo nalazi se na 177. (predzadnjoj!) stranici prilagodbe koja je čitava otisnuta uz predstavu (bravo!). Tako rade prilagoditelji proze pozornici koji mogu pokazati, a i dokazati da su doista poštivali pisca i roman od 591 stranice (imam prijevod Ise Velikanovića, izdanje Stvarnosti iz 1969.), a uspjeli su roman skratiti na mjeru kazališne predstave (ipak traje puna tri sata). To nije lako, ako želimo biti vjerodostojni i dostojni pisca, istovremeno... Vasilij Senjin, ruski redatelj i prilagoditelj, to je uspio, vrlo uočljivo.

Navedeni dijelak dijaloga nalazimo i u romanu, na 585. stranici (»Slušaj, reci mi čime si tu nju? Nožem? Onim istim? / Onim istim...«) Nije taj i takav detalj doslovnog prenošenja na scenu jedini, dakako. Presudan je prilagoditeljev osjećaj za autentičnost i izbor iz izvornog teksta, što predočiti doslovno!? Ovdje je doslovno prenesena kao didaskalija i rečenica kojom roman završava (nakon čega slijedi »XII. Završetak«, zapravo niz naknadnih zbivanja nakon što je pripovijest o dobrostivom knezu/idiotu već dovršena).

Didaskalija je poduža, iz romana je prenesena u prilagodbu također gotovo doslovno, navodim samo zadnje dvije rečenice: »Ali više ništa nije razumio što su ga pitali i nije prepoznavao ljude koji su ušli i okružili ga. I kad bi sad Schneider glavom i bradom stigao iz Švicarske vidjeti svojega bivšeg učenika i pacijenta, i on bi, sjetivši se onoga stanja u kojemu je knez kadkada znao biti tijekom prve godine liječenja, odmahnuo rukom i rekao kao tad: ‘Idiot’« (Ovdje valja podsjetiti da je i Dostojevski, kao i njegov protagonist, bolovao od padavice, da se liječio u Švicarskoj, da mu je blisko sve o čemu govori i čime gradi svoj lik.)

Dok je prva ovdašnja rečenica doista moguća kao uputa redatelju, druga je pogodbena (»kad bi«) pa zašto je onda prilagoditelj navodi kao završnu didaskaliju u tekstu prilagodbe? Mislim da je razlog taj što on zapravo ovom prilagodbom piše skraćenu inačicu znamenitog romana, svedenu na dijalog i didaskalije, ne tek za gledanje nego i za čitanje romana na suvremeniku pogodniji i prihvatljiviji način. Tako je bit sačuvana, a sve važno u romanu rečeno je i prilagodbom.

Osim troje glavnih protagonista u ovoj velikoj i značajnoj predstavi sudjelovali su: Goran Grgić (Tocki), Alen Šalinović (Jepančin), Barbara Vicković (Jelizaveta Jepančina, majka), Olga Pakalović (Aleksandra), Iva Mihalić (Adelaida), Luca Anić (Aglaja Jepančina), Milan Pleština (Ivolgin), Vanja Matujec (Ivolgina), Tin Rožman (Kolja Ivolgin / Knez Petrovič), Dušan Bućan (Ganja), Ana Begić Tahiri (Varja), Franjo Kuhar (Lebedev), Jelena Otašević Babić (Darja / Belakonskaja / Služavka), Silvio Vovk (Radomskij / Sluga), Damir Markovina (Feriščenko), Kristijan Potočki (Pticin), Marin Klišmanić (Knez N / Sluga). Razmišljam, dok ovo pišem, je li moguće bilo još više smanjiti naraciju i svesti radnju na manje protagonista, što se scene tiče?

Luka Dragić je u zadanim okolnostima najbolji mogući izbor za dobričinu i u praktičnim stvarima naivca Kneza kojega je vrlo valjano ostvario. Iznenadio me izbor Jadranke Đokić kao Nastasje; međutim, riječ je o odličnoj glumici pogodnoj za razne uloge, pa i za ovu višeslojne fatalne ljepotice u koju se zaljubljuju i Knez i Rogožin, ali obijesnog, manipulativnog i zlog ženskog čeljadeta porijeklom sa sela; furiozno ju je i uvjerljivo izvela. I Bojan Navojec je uvjerljiv Rogožin. Nu, ovo nije dnevna kritika, nego slobodni tematski izbor u trimestralnom časopisu, dio mozaika u kazališnim kronikama; ne kanim se baviti glumcima a da to bude otisnuto mjesecima naknadno.

I scenografija je redateljeva, podsjeća na Zimski dvorac, sve je veliko, kao i Rusija, veliki pokretni višenamjenski stol, kao temelj scene i rekvizit istovremeno, ali ljudi su svedeni na ljudske mjere.

Kostime redatelj nalaže autentične, bez čega nema uvjerljivosti (ipak ponešto stilizirano, Doris Kristić). Svaka dramaturgica je svakom suvislom redatelju suvišna, ovdje se ona zove Mirna Rustemović; to je meni izmišljeno i nepotrebno zvanje. Glazbu sam jedva i zamijetio, što je i dobro i loše istovremeno. Oblikovatelj svjetla (Aleksandar Čavlek) i videa (Toma Zidić) obavili su svoj posao sustvaralački i pripomogli uvjerljivu dojmu predstave. Prevoditelj je Igor Buljan (imenom već i sam preveden na ruski, a Dubravka Skvrce, suradnica pri obleki, mora da je s Pločica, podrijetlom). U svemu, odličan posao u HNK-u Zagreb, vrijedan svake pažnje.

Posebna je vrijednost kazališni Program predstave, i zbog već navedenog dramskog Idiota Dostojevskog/Senjina, kao i zbog tekstova u njemu, a otisnut je zapravo kao monografija (20,5x25,5 cm) te da nije mekan uvez i bila bi monografija o predstavi Idiota Dostojevskoga, o djelu i autoru. A tekstove pišu: Dubravka Vrgoč (indendantica HNK): Žudnja za ljubavlju i novcem; Vasilij Senjin: Ideje su mračan suputnik; Željka Matijašević: Simbiotske veze i ireverzibilno mrtav Isus; Leo Rafolt: Kastriran fantazmom, jedini vitez, knez Krist; Ivana Peruško Vindakijević: Intersemiotički dvojnici u Rusiji i na Zapadu.

To je, dakle, niska zanimljivih ogleda o Dostojevskom i njegovu svjetski poznatom liku. Vrlo obavijestan životopisni tekst o velikom piscu priredila je Elizabeta Kumer. U svemu: izvrsna knjiga, dostojna naše najveće i središnje nacionalne kazališne kuće, svaka čast! Ova predstava i njezin Katalog posebno su pogodni za gimnazijske maturante i njihove profesore književnosti.

2. KOMEDIJINE TUŽNE KOMEDIJE
Paula Vogel: Najstariji zanat, u redateljstvu Nine Kleflin
(Kazalište Komedija, 15. siječnja 2020.)

Predstava se nije igrala na kazališnoj pozornici, nego na malenoj, priručnoj sceni za kabaretske »noćne programe« u noćnom baru ispod Gradske kavane na Trgu u Zagrebu, gdje se napomenuti najstariji zanat u stvarnosti i odvija, makar na razini supijanoga gubljenja i noći i novca, još od socijalističkih vremena; pamtim ga dulje od pola stoljeća, na istomu mjestu. Tamo je ovaj komad kao djelovalo uvjerljivije. A u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija često gledamo u svijetu poznate i naveliko igrane komedije koje u pravilu nisu puka zabava; donose neki ozbiljniji društveni ili duševni sadržaj.

Ozbiljniji društveni i duševni sadržaj ovdje je to što se zbiva u Americi s prostitutkama kada ostare, a mirovine nemaju, dok je za njihov zanat vrijeme isteklo, stare su i nikomu više poželjne. Stoga u toj uvjetno rečeno komediji ima dosta prosvjeda sindikalnoga karaktera, dosta nesretnih sudbina i okolnosti, dosta tuge i svađa ucviljenih i odbačenih starih žena koje prosvjeduju i udružuju se iz nužde, zalažući se za postojanje legalnih bordela, kako bi imale plaću i socijalnu sigurnost.

Paula Vogel, nositeljica Nagrade Pulitzer, »jedna od najvećih živućih dramatičarki u Sjedinjenim Državama«, kako čitam, napisala je ovu »komediju« (otužnu jednočinku dokumentarističkog sadržaja) dok je bila još mlada; to napominjem tek stoga što je komad posvuda odbijan, a postao je slavan tek kasnije, kada je to postala i autorica.

Zanimljivo je da je za pet svojih likova izabrala pet sestara, od kojih je jedna bila njezina baka, a ostale pratete, zadržavši i njihova imena, a ne samo »njihove priče o javnim kućama i prostituciji«, premda same nisu bile prostitutke, kako napominje, ali su ekonomski »ovisile o muškarcima«, kao i ovdje; znači da ih je dobro poznavala i uvjerljivo prenijela na scenu. »Same su i nije im lako«, napominje redateljica. U zloćudnoj kapitalističkoj ekonomiji one su »pet žalosnih i ostarjelih anđela za koje je uredni i uređeni svijet mrtav«. No, »one se ne predaju«, iako umiru u »dubokoj osamljenosti«, sve jedna za drugom.

Vera, nositeljica glavne uloge, znači autoričina baka kao prototip, Mila je Elegović, i odjećom i izgledom i godinama naglašeno drugačija, mlađa. Ostale su Marija Jerneić / Nera Stipčević (Rajna), Nada Arbus (Ljiljana), Jasna Bilušić (Uršula) i Mirela Brekalo Popović (Maja): respektabilna glumačka družina. Dakle, rekoh da redateljica naglašava stanovit razmak između Vere i ostalih, već i izgledom. Tu ne mislim na tjelesni njihov izgled, nego na frizure i odjeću.

I odjeća i frizure, nepodnošljive su. Odjeća (Sara Lovrić Caparin, ali redateljičina je valjda i u tomu zadnja!?) doslovno je odbijajuća, doista odbojna, one su u toj pogrebnoj crnini više ucviljene udovice ili zapuštene usiđelice, negoli ocvale prostitutke, a posebno ne »ostarjeli anđeli«. Više su strašila za ptice u vinogradu jer i frizure su im kao iz karnevalske pokladne povorke. Ili još gore, sliče na nadrealne šešire kraljevskih nakaza. (Vlasulje je, piše, izradila Irena Ružić, ali redateljica i tu odlučuje, zar nije tako!?) Jedino kod Vere je sve to donekle ublaženo, vlasulja joj je manje nego u drugih nalik na zapušteno rodino gnijezdo, a ispod kratke kiklice golih je bedara, zaklonjenih tek prozirnim velom.

Međutim, razlika je u načinu tumačenja uloga. One su dramske i karakterne. Mila Elegović drugačijim je ulogama i drugačijim pristupima zaslužila slavu koju uživa. Vidio sam makar dva njezina intervjua nakon ove predstave pa negdje reče da joj je ovo dosad najteža uloga; i jest! Niti je ona za ovu ulogu niti je uloga za nju, namučile su jedna drugu.

Neću navesti ime glumice jer nisam više u to siguran, čak se ne bih želio okladiti je li to iz ovoga uprizorenja, iako je vrlo moguće. Prenijet ću ono što sam čuo doslovno fonetski, dakle točno onako kako sam to čuo. U jednom trenutku glumica se nečesa dosjeti i klikne »AAA, ZNM!« (Čak je izišla »na rampu«, da bude uočljivije!)

Zašto se ja sada ne usudim izreći nečije ime? Stoga što je to nebitno, imena doista ovdje nisu važna jer mnogi mladi glumci i glumice, čak i naraštaji iz osamdesetih i devedesetih, izgovaraju hrvatske samoglasnike kusasto ili ih naprosto zbrljaju niz bradu; ne tek scenski govor, nego govor uopće sve im je lošiji i lošiji. Što su mlađi to je gore, kao da i ne uče jezik koji im je »kruh svagdašnji« i koji bi drugi trebali učiti upravo od njih!?

Jasno je da je glumica htjela reći »AAA, ZNÂM!« Znači uzvik s dugim silaznim naglaskom. Međutim, izgovorila je to toliko brzo i kratko, bez ikakve dužine, tako da se to njezino »â« doista nije čulo, odnosno izgovoreno je »ZNM«. A sve (i svi!) su manje-više pa isti. Stoga ovo nepoštivanje (ili neznanje!?) rođenog jezika i spominjem; obilježilo je, žalibože, hrvatsko glumište, osobito prve petine 21. stoljeća.

Michael Wynne: Tulum u samostanu, u redateljstvu Aide Bukvić
(Kazalište Komedija, 14. siječnja 2020.)

Ta je predstava na Komedijinoj pozornici još od kraja 2018. Znači u drugoj sezoni i trećoj godini prikazivanja. Ne znam koja je to bila predstava po redu, ali očito je da je rado gledana jer i tada (14. siječnja 2020.) gledalište je bilo popunjeno. Premda komiku koja se iz svih pravaca nudi da bi me nasmijala i time valjda učinila sretnim, prezirem i načelno odbijam gledati, jer se ili čudim glupostima i bedastoćama ili rastužim zbog njih pa me doista teško nasmijati. Inteligentne, a to znači životne i uvjerljive komične komade ipak rado pogledam.

Najstariji zanat, »komedija« o kojoj sam netom dovršio kratak osvrt imala je premijeru 14. i 15. siječnja te ja pohitah već prvi dan u Komediju. Malo me začudilo što me ne čekaju na blagajni karte i program, kao obično, no mijenjala se uprava, nesporazumi su mogući, a ljubazna blagajnica odmah to popravlja i daje mi ulaznice u prvom redu. Netko je u zadnji trenutak odustao, mislim, u prvom redu su na premijerama oni »iz protokola«, oni u kazalište idu ne da nešto pogledaju, nego da se njih vidi. No, ubrzo se razjasnilo: premijera je dolje na Trgu, u noćnom baru, a ovdje je Tulum u samostanu engleskog nagrađivanog pisca »jednog od najboljih« itd., itd.; ostajem to pogledati.

Riječ je o dočeku neke Nove godine koji upriličuje Kate, »uspješna spisateljica kratkih priča, čiji biološki sat otkucava, ogorčena je«... Znači, mamac u naslovu je lažan. U samostanu jesmo, ali ne tulumare ni fratri ni časne, makar ne tu, samostan je sada nečija kuća za odmor.

Daniel je »uspješan arhitekt«, i on traži stabilnu vezu koje još nema. Rebecca je »uspješna tv-producentica, sretno udana, s troje djece«, voli hvalisati se, i ona nešto očekuje od novogodišnjeg dočeka... Laura, friško zaručena, »prezaljubljena u svog muškarca« s kojim je došla na doček Novoga ljeta... Carl je »uspješan glumac«, istina tek u tv-reklamama, »oženjen, dvoje djece, punica, ljubavnica...« I on bi htio »nešto novo«... Ben je »uspješan putopisac, novac, slava, žene, trenutno sâm«... Adam, sporedan lik seoskog dečka koji bi »uživao dok je mlad«... Međutim, nitko od njih nije ni onaj ni onakav kakvim se zapravo želi predstaviti...

Pisac (M. Wynne), ili promidžbeni pisci, predstavljajući nam tako likove, najavljuju komediju karaktera, ali i komediju zabune, situacije... (Svi toliko uspješni, a ne uspiju niti valjano se zabaviti!) Standardno. Banalno. Nova je godina, to jest njezin doček, doista nešto najtužnije što im se ponavlja iz godine u godinu. Ukoliko cilj nije oblokati se i sve zaboraviti, a u naravi sve popijeno povratiti kao svinje i svega se sjećati s još više gorčine... Svake im se godine iznova događa isto, kako se i ovdje dogodilo; na kraju su svi razobličeni (pisac je vješt u tomu) i razočarani svima oko sebe, osim gledateljstva koje je shvatilo da su likovi uvjerljivi, a prikazani odnosi i situacije životni, što je i temeljna vrijednost ove engleske tužne komedije.

Dakle, u drugoj sezoni prikazivanja i trećoj kalendarskoj, predstava se s jedne strane uigrala, sve teče glatko, a s druge je stanovito olabavila spone, nigdje ni trunka glumačkoga žara, samo rutina, pa i bezvolja tipa »da odradimo ovo čim prije, pa kući...«

Kazališna gluma je osobita umjetnost: sve se, za svake nove igre mora ponoviti kao da se upravo toga trenutka stvara i nastaje, a to je doista teško postići, ponekada i nemoguće. Vješti glumci to itekako uspješno prikriju, prosječan gledatelj ništa u tom smislu ne primijeti, ali tko je i sâm makar jednom bio »na daskama koje život znače«, pronicljiviji je i kritičniji, uočava uvježbanu rutinu.

Svi su u Komedijinu ansamblu vrsni glumci, da se razumijemo: Vanja Ćirić (Kate), Igor Mešin (Daniel), Roland Žlabur (Ben), Goran Malus (Carl), Sanja Marin (Rebecca), Ivan Čuić (Adam). Dijana Čuljak igra Lauru: nije da ostali nisu ekspresivni koliko i ona, jesu, međutim njezinu ulogu pisac je najbolje napisao, najslojevitije, s najnaglašenijim obratom, stoga ostaje dojam da je bila, a i jest bila te večeri najbolja u ostvarenju svoje uloge. Doista, o tomu kako je uloga napisana bitno ovisi i glumačka igra.

Redateljstvo (Aida Bukvić) i scenografija (Ivo Knezović, ujedno i prevoditelj te majstor svjetla) na vrlo su visokoj razini profesionalnosti. Sklad čine s kostimima (Gabrijela Krešić) i glazbom (Christian Kanazir).

Zamijetio sam, međutim, da su sve Komedijine glumice u ovomu komadu relativno visoke, a glumci uglavnom niži od njih te da hodaju kao patke! Neka me razapnu ako sam toliko grješan, ali tako je to doista izgledalo.

Ray& Michael Cooney: Brat bratu (Tom, Dick and Harry),
u redateljstvu Leae Anastazije Fleger
(Kazalište Komedija, Zagreb, 8. veljače 2020.)

Frazem »brat bratu«, u smislu »to toliko vrijedi« (i kad bi brat prodavao bratu) ponavlja se, pa je prevoditelj Dražen Bratulić (koji ujedno igra i razbojnika, zločinca i varalicu koji nevoljnim imigrantima bezosjećajno muze novac za lažne putovnice!) dao takav naslov komadu koji u izvorniku ima imena trojice braće. Oni su pohrvaćeni (Pero, Drago i Ivica ‒ Ronald Žlabur, Igor Mešin i Ivan Magud). Pero/Žlabur i njegova žena Lada /Jasna Palić Picukarić žele posvojiti dijete i pripremaju iznajmljenu kuću, da sve bude besprijekorno kada dođe osoba (gđa/gđica Župan /Vanja Ćirić) koja će ocijeniti imaju li za to uvjete. Štoviše, oni žele kupiti tu kuću, pa Perova braća smišljaju načine kako da im pomognu.

Drago/Mešin se upušta u švercanje cigareta i navuče na se kombi s neprijavljenim imigrantima; Ivica/Magud nabavlja ljudske kosti koje će zakopati u vrtu, da budu pronađene kada se bude preuređivala terasa te će kući tako pasti cijena i Pero/Lada će je moći kupiti. No, bratska pomoć svima će zakomplicirati život, upletu se u sve i imigranti (Sabah/Dajana Čuljak i Ayham/ Davor Svedružić) pa i policija (Dolski/ Ivan Glowatzky), ali nakon dva i pol sata (sa stankom) raznoraznih zabuna i nesuglasica, sve završava očekivano sretno.

Komad je tipičan vodvilj (fr. vaudeville) koji je George Feydeau, slavni francuski komediograf, uspostavio kao vrstu suvremene komedije (a bila je prethodno narodna satirična pjesma / farce, umetak u crkvenim prikazanjima...).

Ray Cooney (koji kao suautora potpisuje svog sina!?) stekao je naziv »britanski Feydeau«. Njegove se komedije igraju posvuda, jedna je trajala na repertoaru neprekinuto devet godina: Kidaj od svoje žene u teatru West End, izvođena je, piše u programskoj knjižici, dvije i pol tisuće puta. U svijetu je, također piše, za njegove komedije »prodano sto milijuna ulaznica«...

Vodvilji su komedije za takozvanu »najširu publiku«, za »mnogobrojne krhke duše/ koje nosi neka nada«, kako kaže jedan stih, duše koje se životu dobrostivo raduju i smiju mu se. Dobar vodvilj nipošto ne treba podcjenjivati: kroz nizove zabuna, nesuglasica, pomaknutih prigoda, nenadanih obrata... vodvilj inteligentnim replikama i maštovitim zamišljanjima posve moguće zbilje otkriva i dubinu i širinu življenja, i karaktere i izopačenja im, i likove i naličja, i sudbine i usudbenike...

Ova se vrsta komedije igra u brzu ritmu: stalno netko ulazi, na druga vrata netko izlazi, sudbonosno se sretnu ili ne sretnu, nađu se ili raziđu. Znači, praktično, u svakom vodvilju moraju biti najmanje dva izlaza na pozornicu, ali poželjno ih je više. Ovdje ih ima sedam. Izbrojio sam: slijeva je izlaz/ulaz u neku unutarnju izbu i glavni ulaz u dnevni boravak izvana, u dubini pozornice je francuski prozor na dvorište kao izlaz/ulaz, a zdesna su još tri izlaza/ulaza te i jedan ormar, posve uz »rampu«; i tu se »ulazi/izlazi«, tj. tu se nekoga ugurava, nešto skriva... Svi se ti izlazi/ulazi koriste, sve to služi neočekivanim zbivanjima i živahnu ritmu odvijanja radnje, što je već samim didaskalijama, jamačno, posve određeno.

Mlađahna redateljica (Zagreb, 1992.) ima više svojih suradnica, čini se vršnjakinja joj i mlađih, među kojima su i dvije posve nepotrebne, ako je redateljica čemu, no to je već pomodnost, tzv. uhljebi, ovdje uhljebuše: dramaturgica (prema meni: u načelu niš-koristi!) i jedna plesačica »za scenski pokret«. Ova potonja se ovdje istaknula; pokreta je u svemu i previše. Vodviljska živost ugušena je na momente pretjeranom gestikom i suvišnim muvanjem; to oboje zagušuje zbivanje. Osobito gestika koja nekada prelazi u lamatanje rukama i preglumljivanje (Žlabur). Vodvilj, iako je jeftino komedijanje, u načelu je ipak inteligentniji od toga!

Nije li svaki redatelj/redateljica ujedno i ona osoba koja određuje mizanscenu? Jest! I čemu onda to radi netko drugi? Pomoć?! Ma, da! Ovdje je to oboje samo odmoć. (Tekst o predstavi mogla je i trebala napisati sama redateljica, iznijeti svoje shvaćanje vodvilja, pristup i mogući umjetnički credo, ako ga ima.)

Primijetiti je nešto neuobičajeno u sadržaju Programske knjižice. Uobičajeno je da u njoj prevlađuju slike izvođača, glumaca. Redateljica, prevoditelj i autor su »pokriveni«, međutim, glumci su ovdje uočljivo prikraćeni. Samo Ivan Magud ima svoju stranicu u Programu predstave. Zaslužio je to, rođeni je glumac, vidim ga kao vrhunskoga Pometa, Kvrgićeva nasljednika, bude li imao sreće da ga netko odabere. Međutim, i drugi glumci zaslužili su više od kolektivnih prizora, više njih na malim sličicama. Da je barem istaknuta atraktivna i naočita »zvijezda u dolasku« Dajana Čuljak! Zato je došla na svoje sva ona mlađahna ženskadija uz redateljicu Fleger: svaka je predstavljena i svojim portretom: Nikolina Rafaj, dramaturgica,Tea Bašić Erceg, kostimografica, Matea Bilosnić, scenski pokret, Vesna Kolarec, oblikovanje svjetla, Irena Kraljić, scenografica. (Pa sad vi meni recite, dolazi li ili ne dolazi vrijeme povratka u matrijarhat!?)

Znači, i Istok i Zapad u Zagrebu su gotovo stalno na repertoaru te je hrvatska prijestolnica time trajno ispred i Istoka i Zapada. U ovom odabiru Dostojevski, jedinstveni ruski genij čijega je Idiota Vasilij Senjin izvanredno uspjelo prilagodio pozornici u središnjoj kazališnoj kući HNK, te čak trojica najistaknutijih zapadnjačkih komediografa, kako nam se predstavljaju: Paula Vogel, Michael Wynne i Ray Cloony na Komedijinoj pozornici... Dakle: istočnjačko poniranje u tragiku i zapadnjačko eksploatiranje komike.