Profesor Radoslav Katičić i suvremena hrvatska lingvistika*

Dana 10. kolovoza 2019. zauvijek nas je napustio akademik Radoslav Katičić, lingvist i filolog koji je svojim djelovanjem i svojim znanstvenim radovima duboko obilježio hrvatsko i europsko jezikoslovlje druge polovice 20. stoljeća. Odrastajući u obitelji iz onoga kruga intelektualaca koji su posebnu pozornost posvećivali jeziku i jezicima (pisac, prevoditelj i leksikograf Julije Benešić bio je njegov bliski rod) ‒ Radoslav Katičić je, nakon završene Klasične gimnazije u Zagrebu (1949.), diplomirao na zagrebačkom Filozofskom fakultetu klasičnu filologiju (1954.) kao jedan od najboljih i najupućenijih studenata. Usporedno se zarana dobro uputio i u velike svjetske jezike i književnosti i služio se svjetskim jezicima, a već prije studija samostalno se upućivao u sanskrt i u indoeuropsku poredbenu lingvistiku.

Svoju naklonost prema temama jezične povijesti i jezičnih poredbi osobito je razvio, kao student, na nastavi prof. Zdenka Škreba iz germanske lingvistike. Od 1954. radio je najprije kao bibliotekar Odsjeka za klasičnu filologiju Filozofskoga fakulteta, a zatim je 1958. izabran za asistenta na istom odsjeku. Već kao asistent na Filozofskom je fakultetu održavao je – kao izborne kolegije – kolegij iz sanskrta i predavanja iz paleobalkanistike. Doktorirao je 1959. godine, obranivši disertaciju »Pitanje jedinstva indoeuropske glagolske fleksije«. Na novoosnovanom Odsjeku za opću lingvistiku i orijentalne studije bio je 1961. izabran za docenta. Na Filozofskom je fakultetu, u okviru toga odsjeka, razvijao studij opće lingvistike, indoeuropeistike i posebno studij indologije (tijekom 1960-ih bila je osnovana i Katedra za indologiju te uveden redoviti studij indologije).

Godine 1972. bio je izabran u zvanje redovitoga profesora, no na Filozofskom je fakultetu u Zagrebu ostao kao nastavnik do 1977. godine, kada je bio izabran za redovitoga profesora slavenske filologije na Sveučilištu u Beču i ondje predavao do umirovljenja g. 1998., a svoju je pozornost u istraživanjima usredotočio na pitanja hrvatske filologije i hrvatskoga jezika unutar slavenskih. Uz taj nastavni rad bio je također vrlo zauzet djelatnik Matice hrvatske i drugih kulturnih i znanstvenih ustanova. Osim članom Hrvatske akademije (od 1986.) bio je članom više drugih akademija (Bosanskohercegovačke od 1984., Norveške od 1987., Austrijske od 1989.).

Kada je riječ o znanstveniku koji se okušao i potvrdio u mnogobrojnim filološkim i srodnim disciplinama kao što je akademik Radoslav Katičić, koji je svojim radovima sve te discipline obogatio, nezahvalan je pokušaj ograničiti se u prikazu njegova rada samo na jedno područje, ovdje na lingvistiku, ili pak samo na njegovu istraživačku i znanstvenu djelatnost te na njegove znanstvene publikacije. Pitanje je može li se uopće u potpunosti prikazati i ocijeniti prinos prof. Katičića lingvistici ako se istodobno ne uzmu u obzir i oni njegovi radovi koji se bave problemima konkretnih jezika i jezičnih skupina te njegov pedagoški rad u najširem smislu riječi. Gotovo svaki Katičićev rad posvećen nekoj konkretnoj jezičnoj građi ima ujedno i jasnu općelingvističku dimenziju, odnosno smješta se u određenu teoretsku perspektivu.

* * *

Gotovo podjednako kao i Katičićeva nastavnička djelatnost na fakultetu te ona u znanstvenim publikacijama, dubok trag u hrvatskome jezikoslovlju ostavila je jedna druga njegova preokupacija, o kojoj se znatno rjeđe piše i znatno se rjeđe i spominje, pa se na određen način prepušta zaboravu, a to je njegov sustavni rad na različitim razinama na obnovi hrvatske lingvistike. Veliki hrvatski lingvisti međuratnoga razdoblja formirani na srednjoeuropskoj tradiciji pretežno mladogramatičarske provenijencije, poput primjerice Petra Skoka ili Stjepana Ivšića, dobro su bili upoznati i s onodobnim naučavanjem F. de Saussurea i s radom Praške fonološke škole, pozivali su se štoviše na neke radove iz toga kruga, ali su razmjerno malo od novih metodologija sustavnije primjenjivali i u svojim radovima. Cijeli novi sustav lingvističkih vrijednosti u svojem radu uglavnom nisu prihvatili i taj dio jezikoslovnih spoznaja nisu prenosili na svoje učenike i sljedbenike.

Još prije Drugoga svjetskoga rata, propagirajući u Hrvatskoj Ballyjevu stilistiku, prof. Petar Guberina nerijetko se pozivao i na Saussurea, a u poznatim knjigama koje je objavio u poratnome razdoblju nerijetko se, osim na Ballyja i Saussurea, pozivao i na Prašku fonološku školu te na suradnike Kopenhagenske (glosematičke) škole. Slično tomu, koliko se zna, prof. Vojmir Vinja prvi je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu uveo Saussureovu lingvistiku kao predmet sustavnoga izlaganja na predavanjima i obradbe u seminarima, ali je sve to ipak ostajalo pretežno u uskim okvirima romanistike kao struke, a ostale su se filološke discipline (osim djelomice germanistike s prof. Zdenkom Škrebom) na stanovit način sa zazorom odnosile prema »novotarijama u lingvistici«.

Ako u poratnom razdoblju moderna strukturalna lingvistika nije punim plućima mogla odmah prodisati na Filozofskom fakultetu (uostalom i zbog vladajuće ideologije), nije pretjerano reći da je strukturalna lingvistika, i moderna lingvistika općenito, u Zagrebu i na zagrebačkom Sveučilištu zaživjela i počela se sustavno razvijati s osnutkom Zagrebačkoga lingvističkoga kruga (ZLK) Hrvatskoga filološkog društva godine 1956. Među osnivačima i pokretačima Kruga bili su i mladi jezikoslovci Radoslav Katičić i Bulcsú László, a upravo su oni njegovu radu u idućim desetljećima davali ton. Iako je nekoliko godina nakon pokretanja kruga prof. Katičić jednu akademsku godinu (1960/61.) proveo u Tübingenu kao stipendist njemačke zaklade »Alexander von Humboldt«, može se reći da je od samoga početka pa do prelaska na Sveučilište u Beču prof. Katičić, zajedno s prof. Bulcsúom Lászlóm, pomno usmjeravao rad u Krugu i neumorno tumačio nove metode u lingvistici, od Saussurea i Ballyja preko Praške fonološke škole i glosematike do Martinetova funkcionalizma, Jakobsonova binarizma, Bloomfieldova behaviorizma te Sapirove i Whorfove etnolingvistike, a nerijetko je zajedno s prof. Bulcsúom Lászlóm preuzimao sav teret izlaganja i vođenja rasprave utorkom u 19.00 sati u Krugu (Krug je radne sjednice održavao u Društvu sveučilišnih nastavnika u Ulici braće Kavurića, današnjoj Hebrangovoj).

Danas se u vezi s početkom i odvijanjem rada Zagrebačkoga lingvističkoga kruga može utvrditi nekoliko činjenica. Jezikoslovna strujanja koja su u to doba cvjetala na Zapadu nerijetko su u nas bila smatrana oblikom »buržoaske dekadencije« (uostalom, i N. Trubeckoj i R. Jakobson bili su »buržujski prebjezi« na Zapad nakon listopadske revolucije), a sovjetska lingvistika prožeta »marrizmom«, koja je do g. 1948. jugoslavenskim lingvistima smjela biti jedini veliki uzor, istom se nakon Staljinove smrti 1953. počela baviti kako međuratnim jezikoslovnim nasljeđem tako i novijim lingvističkim kretanjima u Zapadnoj Europi i u Sjevernoj Americi. Nisu ni svi stariji i ugledni sveučilišni nastavnici jednako blagonaklono gledali na to što se u Krugu radi, pa su neki od njih i otvoreno rogoborili govoreći »što nam tamo kvare mladež nekakvim fonemima, modelima i sistemima«. Neprocjenjiva je zasluga prof. Katičića što je svojim rano stečenim znanstvenim autoritetom i iznimnom taktičnošću u ophođenju uspio otkloniti otpore moćnih znanstvenih tradicionalista i konzervativaca i tako Krugu osigurati manje ili više nesmetan i normalan rad. Uspio je u tome između ostaloga i tako što su se, u dogovoru s vodećim članovima Kruga (uz spomenutu dvojicu još i L. Spalatin, Ž. Bujas, S. Babić, Z. Junković, P. Tekavčić, M. Mulić, K. Pranjić, M. Moguš i dr.), Krugu ubrzo priključili i nešto stariji mladi profesori, kao P. Guberina, V. Vinja, Antica Menac, R. Filipović i dr. Neki od njih ubrzo nisu propuštali ni jedan utorak u 19.00 sati doći na sjednicu Kruga u Ulici braće Kavurića s izlaganjem ili s raspravom, a Krugu su ostali vjerni do kraja.

Već prvih godina djelatnosti Kruga postalo je normalno da svatko s Filozofskog fakulteta tko se smatrao lingvistom drži svojom obvezom djelovati i u Krugu, ili pak barem pratiti njegov rad, a to je značilo biti u stalnoj vezi s »novim u jezikoslovlju«. Potkraj 1950-ih počela se buditi iz dugotrajnoga drijemeža i sovjetska lingvistika i ubrzano modernizirati i obnavljati (a tada su sovjetski izvori na ruskom bili našemu čitateljstvu i financijski lako dostupni), a početkom 1960-ih godina postalo je moguće redovito nabavljati i stručnu literaturu iz zapadnih zemalja (tih je godina nakladnička i knjižarska kuća »Mladost« otvorila u Zagrebu, u Gundulićevoj ulici, jednu od najbolje organiziranih europskih međunarodnih knjižara, s bogatim izborom stručne i znanstvene literature iz zapadnih zemalja).

Čini se da su ponajviše na poticaj prof. Radoslava Katičića i prof. Bulcsúa Lászla u Krug bili povremeno pozivani i eminentni mladi profesori iz Zadra – prof. D. Brozović, prof. F. Mikuš i prof. Ž. Muljačić – koji su na novoosnovanome fakultetu (jer u još polurazorenome gradu nije bilo znatnijih izvora tradicionalne lingvističke literature, pa su se morali oslanjati na novu literaturu) mogli daleko slobodnije zagovarati nove ideje i primjenjivati nove metodologije. Tako su »gosti iz Zadra« (zadarski Filozofski fakultet bio je dio Sveučilišta u Zagrebu) mogli »gurati naprijed« i zagrebačku strukturalnu lingvistiku. U Krugu se, u početku u ciklusima, govorilo o Praškoj školi (i to ne samo o fonologiji nego i o pogledima Praške škole na književni jezik), o načelima fonološkoga opisa N. Trubeckoja, o Jakobsonovu binarizmu, o Martinetovu funkcionalizmu, o danskoj glosematici (upravo je o njoj ključna izlaganja održao Radoslav Katičić), o T-G gramatici itd. Nakon svakoga izlaganja (a nerijetko i tijekom samoga izlaganja) sudionici su iznosili svoje primjedbe ili postavljali pitanja pa su sjednice-seminari kadšto bili vrlo živi i znali su potrajati do kasna. Od gostiju iz Zadra, Brozović je izvrsno poznavao ne samo lingvistiku u slavenskim zemljama nego i svjetsku slavistiku, a Muljačić je također vrlo rano ušao u krug najcjenjenijih romanista.

Vodstvo Kruga na čelu s tandemom Katičić-László također je od početka shvatilo koliko je za djelatnost na dugi rok važno pridobiti i zainteresirane studente pa su na sastanke Kruga utorkom u 19.00 redovito pozivali i studente. Tako je izlaganjima i raspravama u Krugu uvijek nazočio i određen broj studenata. Neki od njih, osobito oni koji su pokazivali najviše zanimanja za jezikoslovna pitanja, bili bi, nakon »vatrenoga krštenja« s jednim ili dva kraća izlaganja, neprestano poticani u radu i u učenju, pa nije pretjerano reći da je »Katičićev i Lászlóov Krug« bio gotovo paralelan »lingvistički fakultet« i da je za uvođenje moderne lingvistike na Sveučilište u Zagrebu doprinos Zagrebačkoga lingvističkoga kruga bio jedva manje važan od dodiplomske i poslijediplomske nastave na fakultetu. Mnogi studenti polaznici predavanja u Krugu poslije su se bavili znanstvenim istraživanjem jezika. Pritom valja imati na umu da su na sva tri razboja (Krug te dodiplomska i poslijediplomska nastava na Filozofskom fakultetu) radili gotovo isti ljudi. Uostalom, rad Kruga i Fakulteta bio je prepleten, pa je primjerice i zamisao o pokretanju glasila »Suvremena lingvistika« (koje je u početku uređivao R. Filipović) rođena u Krugu, iako se zapravo radilo o glasilu koje je (osobito u prva četiri broja) služilo ponajprije potrebama nastave lingvistike na Fakultetu.

Treba istaknuti i to da je prof. Katičić prvi shvatio kakvo je bogatstvo imati na Fakultetu i u Krugu suradnika lingvista poput Bulcsúa Lászlóa, erudita polihistora i poliglota (on je prvi kod nas uveo računalo u jezična proučavanja), koji je na Fakultetu i u Krugu sam za sebe postao institucija. Upravo je prof. Katičić shvatio da nije važno što Lászlóa često ne može pratiti studentska masa, nego da je bitno to da njegova erudicija i argumentacija gotovo u svakom studentskom naraštaju može potaknuti i održavati zanimanje barem jednoga ili dvojice najdarovitijih studenata za lingvistiku. I kao što je u Krugu i na Fakultetu dugi niz godina trajala skladna suradnja između dvojice vrhunskih poznavalaca lingvistike i jezikâ, ustrajnog poticatelja Lászlóa i budnoga ali suzdržanoga moderatora Katičića, tako je prof. Katičić uvijek znao naći načina da – unatoč jalu i lošoj volji pojedinaca ‒ svojega kolegu zadrži na fakultetu na dobrobit studenata, a ponajprije na dobrobit hrvatske lingvistike.

Kada je godine 1958. bio je izabran za asistenta, uskoro je Radoslav Katičić počeo držati nastavu iz predmetā koji se do tada već dugo nisu predavali ili se ranije uopće nisu predavali. To su bili s jedne strane »tečaj« sanskrta, što će biti uvod u nešto kasniji osnutak katedre za indologiju, i kolegij iz paleobalkanistike, što je bila već ranija Katičićeva višegodišnja preokupacija. Na kolegiju iz sanskrta, koji su u početku redovito pohađala četiri slobodna slušača i sudjelovala u njegovu radu (klasični filolog Mate Križman, povjesničar Zef Mirdita, germanistica i romanistica, poslije indologinja, Milka Jauk-Pinhak te romanist i rusist A. Kovačec), radilo se po starom Stenzlerovu udžbeniku sanskrta, ali je pritom samostalno trebalo svladati gramatičke paradigme i služiti se malim rječnikom uz tekstove, pripremiti tekstove za svaki nastavni sat tako da se, uz profesorovu kontrolu, mogu kvalitetno prevesti, ali se glavna pozornost posvećivala poredbeno-povijesnim pitanjima, osobito utvrđivanju odnosa između sanskrta na jednoj te grčkoga i latinskoga na drugoj strani, kao što se, gdje je god to bilo potrebno, upućivalo na odnos između sanskrta te slavenskih i germanskih jezika. Samo povremeno bi se upućivalo na podudarnosti ili razlike s avestičkim i staroperzijskim. Iz tih analiza tekstova svatko od nas koji se poslije nismo bavili indologijom upamtio je nekoliko destaka stihova iz Mahabharate, naučio se snalaziti u imenskim i glagolskim oblicima (što je bilo dovoljno za daljnje samostalno učenje), ali smo kasnije shvatili da smo zapravo iz tih analiza dobili vrlo solidan uvid u načela poredbenoga proučavanja indoeuropskih jezika s polazištem u sanskrtu.

Naravno, kako su se svi polaznici dobro snalazili u ovom ili onom (indoeuropskom) jeziku, nerijetko su nas u analizama znale ponijeti sličnosti – bilo fonetske bili semantičke – ali bi profesor u takvim prilikama »pritegnuo uzde« upozoravajučći na to kako je vanjska sličnost najčešće subjektivni dojam, koji ne može mnogo pomoći u poredbenoj analizi, a znanstvena poredbena analiza može se temeljiti na podudarnosti, pa čak i onda kada sličnosti nema nikakve. U takvim je slučajevima znao upozoravati na neke primjere (čini mi se da su bili iz armenskoga) koji se s primjerima iz drugih jezika podudarju dosljedno iako nikakve vanjske sličnosti među njima nema. Kolegij iz sanskrta zapravo je bio kolegij uvoda u povijesno-poredbenu analizu s polazištem u jednome jeziku. I poslije, kada je proradila katedra za indologiju, uz studente kojima je kolegij iz sanskrta bio obveza, taj su kolegij pohađali i mnogi mlađi lingvisti koji su se bavili povijesno-poredbenim pristupom drugim jezicima (germanskima, slavenskima i dr.).

Od početka svoje »asistenture« Radoslav Katičić je držao i predavanja iz kolegija paleobalkanistike, tj. o jezicima Balkana u antičko doba, koji se do tada na fakultetu nije predavao. Naime, osobito u romanistici i djelomice u slavistici često se govorilo o balkanskom jezičnom savezu (a o tom su pisali i suradnici Praškoga lingvističkoga kruga), tj. o strukturalnim gramatičkim, fonetskim, frazeološkim i dr. podudarnostima među arealno susjednim jezicima koji nisu nužno genetski /blisko/ srodni (/novo/grčki, albanski /posebice toskički ili južni albanski/, makedonski, bugarski, jugoistočni srpski, rumunjski). U tumačenjima tih srodnosti išlo se do srednjega vijeka, a samo iznimno do pojava zabilježenih u grčkoj koine (osobito biblijskoj koine). Taj su kolegij u prvom ciklusu kao redoviti slušači pohađali isti slušači kao i kolegij sankrta. Svatko tko je bio malo upućeniji u pojam (novijega) balkanskoga jezičnoga saveza, odmah je mogao shvatiti kako profesor želi ispitati antičku podlogu na kojoj su se tijekom srednjega i novoga vijeka razvile istovjetne jezične pojave u raznorodnim jezicima balkanske aree.

Ako može biti istine u tome da su jezici Tračana, Frigijaca (koji su u Malu Aziju vjerojatno došli s Balkana) i predaka Armenaca srodni, možda se već u starini mogu otkriti naznake stvaranja »jezičnoga saveza« na tim prostorima. Iako za trački i frigijski, te za »praarmenski«, ima malo izravnih podataka, činjenica kao što je postojanje postpozitivnoga (postponiranoga) određenoga člana u armenskome (od staroarmenskoga) i u balkanskim jezicima (albanskom, makedonskom, bugarskom, rumunjskom) ne bi se smjela olako zanemariti, bez obzira na to što je primjerice postpozitivni član u nordijskim (skandinavskim) i u balkanskim jezicima jedan o drugome neovisan. Istražujući pomno ostatke ilirskoga, tračkoga, dačkoga, staromakedonskoga i drugih jezika na temelju riječi i imena zapisanih na malobrojnim do tada otkrivenim natpisima te glose i imena u tekstovima antičkih (osobito grčkih) pisaca, Katičić je izložio ono što se do tada znalo o starim jezicima Balkana (i susjednih podrućja), primjere glosa i imena pomno je raščlanjivao, ali je i tu stalno ponajprije vodio računa o dosljednom primjenjivanju metodologije istraživanja i stalno upozoravao na opasnosti od tumačenja na prečac. Posebno je upozoravao na poteškoće proučavanja tih jezičnih manje ili više usputnih ili slučajnih jezičnih ostataka, nastojao objasniti na koji se način može provjeriti njihova jezična vjerodostojnost te koliko mi danas iz takvih zapisa možemo pouzdano zaključivati o tim starim iščezlim jezicima. Slična su istraživanja poslije nastavili tadašnji Katičićevi slušači, Zef Mirdita za dardanski i Mate Križman za jezik Histra.

Na temelju sustavnih priprema za predavanja kao polazište profesor Katičić je poslije više godina objavio spomenutu knjigu o jezicima antičkoga Balkana kod uglednoga međunarodnoga nakladnika znanstvene literature Moutona. Osim pomno evidentirane i opisane građe ova knjiga donosi mnogobrojna metodološka i teoretska razmatranja bitna za proučavanje fragmentarnih ostataka starih jezika i za opću lingvistiku. Gotovo nema jezikoslovnoga rada prof. Katičića posvećenoga konkretnoj jezičnoj građi koji ne bi imao i jasnu općelingvističku dimenziju, odnosno smještao se u određenu teoretsku perspektivu.

* * *

Radoslav Katičić obranio je doktorat godine 1959. i zatim je jednu studijsku godinu (1960/1961.) proveo na Sveučilištu u Tübingenu na stipendiji njemačke zaklade »Alexander von Humboldt«. Nakon toga bio je izabran je za docenta indoeuropske i opće lingvistike na novoosnovanome Odsjeku za opću lingvistiku i orijentalne studije, a fakultet mu je povjerio da taj odsjek vodi i organizira. Sve do prelaska na Bečko sveučilište 1977. profesor Katičić sustavno je taj odsjek izgrađivao, odredio glavna područja njegova rada i zacrtao njegov dugoročni razvoj. U skladu s tim, unatoč skromnim materijalnim mogućnostima, nastojao je na odsjek dovesti sposobne mlađe stručne kadrove i znanstvene istraživače. Usporedno je na odsjeku održavao nastavu iz indoeuropeistike i indologije, iranistike i paleobalkanistike, ali je istodobno u okviru općelingvističkoga smjera punu pozornost posvećivao teoretskim pretpostavkama genetski poredbenoga jezikoslovlja, metodama strukturalne lingvistike te lingvističkoj teoriji književnoga (standardnoga) jezika. U okviru studija opće lingvistike prof. Katičić je nastojao uputiti studente u najmodrenije metode proučavanja jezika u svijetu. To se podjednako može reći za njegova predavanja na dodiplomskom studiju, na katedrama u njegovu odsjeku, kao i za poslijediplomske studije (tada je to bio »Studij trećega stupnja« za područje lingvistike) na koji su dolazili kako diplomirani lingvisti s različitih fililoških odsjeka Filozofskoga fakulteta u Zagrebu tako i studenti iz drugih dijelova tadašnje savezne države, osobito oni koji su se htjeli uputiti u moderne metodologije jezičnih istraživanja.

Godine 1967. je prof. Katičić, pored mnogobrojnih studija i napisa u lingvističkim glasilima, objavio za studente opće lingvistike kratko ali sadržajno i vrlo zgusnuto (gotovo bi se reklo pisano stilom s minimumom redundancije) djelo koje će za iduće naraštaje neofiloloških grupa, a osobito za studente opće lingvistike na Sveučilištu u Zagrebu i studente poslijediplomskih studija, postati pouzdan teoretski oslonac za sigurno kretanje po strukturalnoj lingvistici, koja je u to doba još uvijek bila u punom previranju. To je knjižica Osnovni pojmovi lingvističke teorije (Zagreb, 1967.). Bez nakane da studentu pruže popis svih pitanja i rješenja tadašnje lingvističke znanosti (upravo je prof. Katičić insistirao na tome da studenti čitaju u cjelini djela pojedinih velikih lingvista), ta je Katičićeva knjižica sustavno i po određenoj hijerarhiji izlagala pojmove kojima su se služile glavne strukturalističke škole, s druge pak strane objašnjavala nazive (termine) kojima se u suvremenoj lingvistici ti pojmovi imenuju, a posebno se insistiralo na pojmovima i nazivima koji su u lingvistici posve novi. Jasne formulacije i pomno odabrani ilustrativni primjeri omogućivali su i početniku da, uz određeni intelektualni napor i koncentraciju, stekne pouzdan uvid u moderno lingvističko pojmovlje koje će mu otvoriti pristup metodologiji sustavne analize jezika.

Premda je za dio te građe već tada hrvatskim studentima bio na raspolaganju (šapirografirani) priručnik za fonologiju prof. Žarka Muljačića (iz 1964.), knjiga prof. Katičića bila je prvi priručnik koji je sintetički obrađivao ukupan instrumentarij strukturalne lingvistike, k tomu još s pomno odabranim primjerima i na hrvatskom jeziku. To je djelo donosilo metodološki besprijekorne uzorke za fonološki, morfološki i sintaktički opis jezika, pa i osnovne uzorke za opis leksika. Svatko pak tko je želio proširiti svoja znanja i obogatiti spoznaje, nalazio je na kraju knjige pomno priređen izbor osnovne teoretske literature.

Istom nakon 1961., kada mu je povjeren novoosnovani odsjek, prof. Katičić počeo je predavati i kolegije iz poredbene indoeuropske lingvistike. Tomu dijelu svojega rada nastojao je, kao opći lingvist, dati što čvršću metodološku osnovicu, pa je do 1970. obrađivao i veći broj pitanja koja su se ticala opće lingvistike, posebice teorije poredbenoga proučavanja jezika. Na temelju svojih širokih interesa u okviru filoloških disciplina već 1960. objavio je studiju o odnosu između znanosti o književnosti i lingvistike (Nauka o kniževnosti i lingvistika, »Umjetnost riječi« br. 4), koja je nastojala kritički sumitrati dotadašnja postignuća na tom polju i postala jednim od putokaza zagrebačke književnoteorijske škole. Nešto poslije izišla je i studija o lingvističkim aspektima normiranja književnog jezika (Normiranje književnog jezika kao lingvistički zadatak, »Jezik« br. 11, 1966.) koja je bila među prvim radovima u okviru mlade hrvatske sociolingvistike i standardologije, a o tom je pitanju nastojala dati pregled dotadašnjih postignuća sa stajališta opće lingvističke teorije. Istomu krugu zanimanja pripada i rad o jezikoslovnom nazivlju (Terminologija u suvremenoj lingvistici, »Jezik« br. 13, 1966.), koje je u to doba nagloga razvoja lingvistike bilo već toliko nabujalo da ga je, radi lakšeg snalaženja, trebalo urediti ili pak barem eksplicitno naznačiti osnovna načela njegova ustroja.

No tijekom toga prvoga desetljeća, kada je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu utemeljivao poredbeno-povijesnu indoeuropeistiku, poseban značaj imaju i oni radovi prof. Katičića koji se odnose na genetsku poredbenu lingvistiku i njezina teoretska načela. Oslanjajući se na vlastito iskustvo poredbenoga (genetskog, tipološkog, arealnog) istraživanja paleobalkanskih jezikā i na znanstveno bavljenje poredbenim indoeuropskim jezikoslovljem, tijekom 1960-ih godina prof. Katičić objavio je više studija važnih za teoretske i metodološke aspekte poredbene lingvistike (npr. Modellbegriffe in der vergleichenden Sprachwissenschaft, »Kratylos« br. 11, 1966. ). Svi ti radovi bili su izravna ili posredna priprema ili predradnja za profesorovu magistralnu sintezu o općim načelima poredbene (genetske) lingvistike koju je 1970. objavio ugledni izdavač Mouton (A Contribution to the General Theory of comparative Linguistics, The Hague, 1970.). Ako se izuzmu pojedinačne studije koje su neka pitanja genetske poredbene lingvistike promatrala sa stajališta strukturalne metodologije, kao što su bili primjerice radovi Jakobsona, Martineta, Haudricourta i Juillanda i dr., većina drugih pokušaja sinteze na tom području još je uvijek bila bliža časnim Paulovim Prinzipien der Sprachgeschichte negoli pristupima što su ih sugerirali Saussureov i praški obrat u poredbeno-povijesnoj lingvistici. Čak i Language Change and Linguistic Reconstruction H. Hoenigswalda iz 1960. više je bio vezan uz tradicionalne pristupe nego uz strukturalne spoznaje o razvoju jezika, dok je nešto ranije objavljena knjiga Jeffreya Ellisa, kod istoga izdavača, Towards a General Comparative linguistics (1966.) više pokušaj prikupljanja strukturalistički objašnjenih uzoraka za poredbeno(-povijesno) jezikoslovlje negoli što je pokušaj stvarne sinteze na temelju jedinstvenoga pristupa.

Vodeći računa kako o činjenicama koje je prikupila tradicionalna lingvistika tako i o metodološkim dosezima strukturalizma, prof. Katičić dao je jedan od prvih modernih cjelovitih i sustavnih priručnika za metodologiju (genetske) poredbene lingvistike. On je ponajprije na teorijskoj razini razgraničio genetsku srodnost od drugih tipova srodstva (kao što je arealno i tipološko), a zatim je načelno razgraničio i metode njihova proučavanja. Genetsko se srodstvo ne da utvrditi izravnim promatranjem, nego se može dokazati posebnom vrstom karakterističnih podudarnosti među građom srodnih jezika, pa prof. Katičić zaključuje da je taj temeljni pojam podudarnosti bitan za uspostavljanje svake eksplicitne teorije o genetskome srodstvu u lingvistici. Nakon razmatranja jezičnih promjena ovisno o vremenu i prostoru, kao i o društvu, bavi se sustavno pitanjem pravilnosti u glasovnim promjenama, kao i posljedicama što ih takve pravilne glasovne promjene imaju za odnose među (genetski srodnim) jezicima, tj. jezicima koji su se razvili iz zajedničkoga prajezika. Dosljedne i pravilne glasovne podudarnosti jedan su od temeljnih kriterija za dokazivanje genetskoga jezičnog srodstva, a to se potkrjepljuje nizom primjera iz različitih jezika (jezičnih skupina). Na kraju se ispituje odnos između pravilnih glasovnih promjena na povijesnoj razini i glasovnih podudarnosti na poredbenom (u načelu, sinkronijskom) planu. Knjiga se zaključuje teorijskim razmatranjima o genetskoj klasifikaciji jezika i izlažu se vrlo različiti uočeni tipovi odnosa. Iako se nakon nje pojavio priličan broj sličnih sintezā, ova knjiga prof. Radoslava Katičića iz ranih 1970-ih godina očuvala je svoju punu vrijednost kao metodološki vodič kroz pitanja poredbeno-povijesne lingvistike.

Kako na Filozofskom fakultetu tako i u Krugu prof. Katičić redovito je predavao o suvremenim strukturalnim školama u lingvistici te o njima pisao. Iz prvoga razdoblja njegova rada na Katedri za opću lingvistiku ponajprije treba spomenuti dvije studije o glosematici (Danska strukturalistička škola, »Suvremena lingvistika« br. 2, 1963.; Nacrt glosematičke algebre H. J. Uldalla, »Suvremena lingvistika« br. 3, 1964.). S obzirom na to da je temeljno teorijsko djelo glosematike bilo objavljeno na danskom 1943. (u jeku svjetskoga rata), dok je engleski prijevod izišao istom 1953. a francuski 1968., kao uostalom i s obzirom na hermetičnost toga djela, europski lingvisti i povjesničari lingvistike dugo su se služili Martinetovom recenzijom in extenso Hjelmslevova priručnika glosematike (iz 1946.). Kako je Martinet prikazivao knjigu svojega dobrog prijatelja i deklariranoga lingvističkog suparnika, nije, unatoč temeljitosti, ni u prikazu uspio izbjeći određenu subjektivnu hiperkritičnost. Vjerojatno je i to jedan od razloga (iako mu je i inače jedno od načela da teorije treba upoznavati čitanjem izvornih tekstova) što se prof. Katičić upustio u vlastito iščitavanje i tumačenje Hjelmsleva i glosematike, posežući ponajprije za izvornim i cjelovitim tekstovima.

Zato u studiji iz 1963. Danska strukturalistička škola prof. Katičić kritički izlaže ono što su pisali sami danski autori, a istom nakon toga otkriva analogije, podudarnosti i razilaženja s drugim strukturalnim školama (kao i mišljenja drugih kritičara) te donosi vlastiti sud o toj metodi istraživanja. Svatko tko se suočio, primjerice, s Hjelmslevovim tekstom na danskom, engleskom ili francuskom, mogao je uočiti da problem razumijevanja toga djela ne proizlazi toliko iz stupnja našega poznavanja danskoga jezika, nego iz osebujnoga krajnje sažetog i neredundantnog načina autorova izlaganja. Kako su među tumačima Hjelmsleva rijetki oni koji su danski poznavali onoliko temeljito kao Martinet, nisu rijetki slučajevi njegova krivog razumijevanja, pa je zato Katičić posegnuo i za svakim drugim tekstom (Hjelmslevovim, Ulldallovim itd.) koji je mogao osvijetliti ustroj i nastanak glosematike.

Slično kao i Martinetov prikaz, i prikaz prof. Katičića eksplicitnije a kritički postavlja niz uporišta nužnih za ispravno razumijevanje glosematičke teorije, pa je tako znatno olakšao posao svakomu tko se ohrabrio da sam posegne za Hjelmslevovom knjigom. Ako su dva spomenuta rada bila temeljac za izobrazbu više naraštaja hrvatskih lingvista, zanimljivo je spomenuti da su, iako pisana na hrvatskom, imala odjeka i izvan Hrvatske. Prema riječima pokojnoga prof. Georgesa Mounina sa Sveučilišta u Aix-en-Provence prilikom njegova boravka u Zagrebu početkom 1980-ih, njegov kolega profesor lingvistike Zvonimir Junković (prije odlaska u Francusku predavao je na zagrebačkome Filozofskom fakultetu) na svojim se seminarima iz lingvistike često pozivao na članke prof. Katičića o glosematici, pa se na temelju poznavanja ruskoga prof. Mounin i sam s njima upoznao. Zbog velikoga broja obavijesti i pouzdanih tumačenja, slušači su oba Katičićeva teksta dali prevesti na francuski, a ti su tekstovi dugo kružili ne samo u Aix-en-Provence nego i na drugim sveučilištima, osobito među slušačima postdiplomskih studija lingvistike.

Sveobuhvatnošću i temeljitošću odlikuje se i Katičićev analitički i kritički prikaz transformacijsko-generativne gramatike iz 1974. i 1975. (Transformacijska gramatika, »Suvremena lingvistika« br. 9, 1974. i brojevi 10, 11 i 12 iz godine 1975.).

* * *

Tijekom 1970-ih godina interesi prof. Katičića sve se više, u općoj lingvistici, okreću pitanjima književnoga jezika, odnosu između književnoga i neknjiževnog teksta, normi u jeziku i normiranju jezika, pitanju jezičnoga identiteta te odnosu između jezika shvaćenoga kao kod i jezika kao društvene činjenice, zatim pitanjima standarda, standardizacije i jezične kulture, kao i takvim tehničko-teorijskim pitanjima kao što je ustroj rečenice. Neke su teme autoru sugerirale jezične prilike u Hrvatskoj, druge pak je birao vodeći računa o zadaćama za koje se pripremao na Sveučilištu u Beču. Od toga razdoblja prof. Katičić sve sustavnije prelazi na proučavanje hrvatske i slavenske građe. No i tijekom 1970-ih i poslije prof. Katičić redovito se javljao i znanstvenim prilozima u lingvističkim časopisima gdje je obrađivao općelingvistička pitanja. Nemoguće je na malo prostora prikazati te radove razasute po različitim glasilima, ali je dio njih, kako je to već ranije bilo s radovima iz 1960-ih (16), sabran u posebnoj knjizi, koja je doživjela dva izdanja (17). Iako se u Jezikoslovnim ogledima (1971.) i Novim jezikoslovnim ogledima (1986. i 1992.) gotovo ništa ne ponavlja, autor je u oba djela nastojao zadržati istovjetnu sadržajnu strukturu razdjelâ u koje se razvrstavaju prikupljeni radovi (O naravi jezika i jezikoslovlja/ O književnom jeziku/ Sintaktičke studije/ Jezik prema jeziku/ Jezik u književnosti/ Lingvističkim očima), pa se tako usporedbom jednoga i drugoga »zbornika« može kronološki pratiti razvoj autorovih interesa, kao i razvoj njegovih pogleda na pojedina pitanja.

Iako napisana u »bečkom razdoblju« i objavljena g. 2013. Katičićeva knjiga Hrvatski jezik (Školska knjiga, Zagreb) u mnogim svojim aspektima temelji se na »zagrebačkom razdoblju« autorova djelovanja. To je u osnovi povijest hrvatskoga jezika, ali ne povijest koja će kronološki pobrojavati činjenice, nego povijest koja se bavi ključnim činjenicama i ključnim etapama u razvitku hrvatskoga jezika, onima koje su određivale i usmjeravale razvitak književnoga i standardnoga jezika. Prati se razvitak od stidljivih početaka u XII. st. sve dopune emancipacije narodnoga jezika kao književnoga potkraj srednjega vijeka te do visoko razrađenoga jezika umjetničke književnosti u Dubrovniku, Dalmaciji i kontinentalnoj Hrvatskoj. Neponovljiva je značajka hrvatskoga jezika njegova povijesna tropismenost (glagoljsko, ćirilično i latinično pismo), njegova živa tronarječnost (čakavski, štokavski, kajkavski), njegovo postupno izranjanje iz trojezičnosti hrvatske srednjovjekovne pismenosti i književnosti (latinske, crkvenoslavenske, hrvatske). To su tri formativna trojstva razvitka hrvatskoga književnog jezika. Katičićeva knjiga upravo je danas iznimno aktualna.

I nakon odlaska na Sveučilište u Beču akademik Katičić ostao je u redovitom i trajnom radnom kontaktu s Filozofskim fakultetom u Zagrebu i s hrvatskom lingvistikom, ali se na Sveučilištu u Beču nužno usredotočio ponajprije na slavističke i kroatističke teme, mnogo se više bavio i filologijom, ali mu je lingvistika u istraživanjima ostala prvim izborom. Osim kroatističkih sinteza i proučavanja tema iz hrvatske jezične povijesti, akademik Katičić u bečkom je razdoblju načeo poredbena slavistička istraživanja koja su ga odvela u proučavanje rekonstrukcije slavenskih tekstova (ulomaka tekstova) na temelju onoga što se očuvalo u tradiciji pojedinih slavenskih naroda.

Rijetki su znanstvenici koji su toliko uspješno kao prof. Radoslav Katičić radili na nekoliko znastvenih područja, koji su umjeli promicati lingvističku znanost na nekoliko usporednih razboja i ostaviti u hrvatskoj i međunarodnoj znanosti prepoznatljiv prinos i neizbrisiv trag. Spomenuli smo samo mali dio onoga što je akademik Katičić u jezikoslovlju ostvario, ali je to dovoljan razlog da svojemu Učitelju, prof. dr. Radoslavu Katičiću, izrazimo duboku zahvalnost i iskreno poštovanje.

_______________
* Neki dijelovi ovoga teksta objavljeni su ranije u radu: A. Kovačec, Znanstveni prinos Radoslava Katičića na području opće lingvistike u zagrebačkom razdoblju njegova djelovanja. Uz 80. godišnjicu Radoslava Katičića, Suvremena lingvistika, XXXVI, 70, Zagreb, 2010., str. 269-277.