Sve ponovno mora biti napisano!

»Goranov vijenac« zasigurno je jedna od najznatnijih hrvatskih nagrada za poeziju. Ove je godine dodijeljen Branimiru Bošnjaku, autoru desetak zbirki pjesama, vrlo plodnom esejistu, književnom kritičaru i teoretičaru te dugogodišnjem književnome, radijskom i televizijskom uredniku. Premda se »Goranov vijenac« daje za cjelokupan doprinos hrvatskoj poeziji, povod za dodjelu nagrade bila je nova Bošnjakova zbirka pjesama «Svrhe malih stvar»i, koja je objavljena u nakladi VBZ-a. Za Bošnjaka je pak posebno karakteristično bavljenje književnošću iz više perspektiva – pojednostavljeno rečeno, teoretske i praktične – pa i ovaj razgovor nastoji osvijetliti mnogostruki Bošnjakov književni i misaoni put.

Gospodine Bošnjak, Vi ste već vrlo rano »upili« poststrukturalistička teorijska strujanja, posebice s osloncem na francuske teoretičare. Kako ste Vi tada, već krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća, doživjeli ono što će se kasnije uvidjeti kao nastupanje »postmodernoga stanja«?

Hrvatsko pjesništvo 20. stoljeća evidentiralo je već nekovrsnu »usporednost« tijekova pjesničkih tradicija i modernizama (Ježić) kao oznaku koja maglovito određuje hrvatsku pjesničku praksu; krugovaši (Šoljan, Slamnig) otvorili su osmozu između tradicije i modernosti na nov način, autorski izabirući eliotovski oblik »individualnog moderniziranja tradicija«, dok su razlogaši (Stamać, Zuppa, pridruženi Gotovac) nastojali spojiti pjesnika i filozofa, izdižući pjesmu iznad trivijalnosti svakodnevlja, ali i iznad pukih ideologijskih »zadataka«; pitanjaši su, dolazeći s različitih strana ostvarivanih pjesničkih praksi prešutno »usvojili« gramatološki obrat kao možda jedinu preostalu »subverzivnu« pjesničku tekstualnost koja će raskrinkati pisanje kao oblik neprestanog obnavljanja logocentrizma.

Svijetu se mora »izmaknuti« logocentrični subjekt kao neprestani proizvođač njegova lažnog »smisla«, »napretka«, modela organiziranja društva, ideologije, razvlastiti ga matrice prisvajanja prava na »govor«, »pisanje« kao logocentričnu mrežu obnavljajuće istosti. Zajednički aktualni temelj (1968.-1974.) ovim nastojanjima je dekonstrukcija postojećeg konteksta »neprijateljske suradnje« ideoloških »utopija«: tehnološke utopije Zapada i ideološke utopije gulaga, koje su »okupirale« pravo na jedino tumačenje svijeta/jezika, kako bi ga neprestano držale u vlasti samoobnavljajuće interpretacije.

Kako je i kada nastao prvi hrvatski časopis koji je promicao poststrukturalističke teorije i književnu praksu, »Pitanja«? Koje su bile temeljne koncepcijske odrednice toga časopisa kojemu ste Vi bili prvi urednik?

Ovaj časopis nastaje u jednom vremenu neizdrživog bipolarizma svijeta, tragedije Vijetnamskog rata, ali i snaženja antiratnih pokreta u SAD, uz istovremeno sovjetsko tenkovsko gušenje Praškog proljeća u Čehoslovačkoj i protestno samospaljivanje Jana Palacha koje osvjetljava europske studentske pokrete 1968. godine i njihov zahtjev za društvom koje će silne resurse razaranja okrenuti u korist stvaranja, konačno i u smjeru projekata o »društvu kao umjetničkom djelu«. Iz tekstova suradnika časopisa, od književnih do socioloških, vidljivo je kako namjera nije puka kritika postojećeg, nego dekonstrukcija samog temelja obnovljivosti potrošenog ideološkog smisla, koji se nadvija kao transcedentalno označeno obnavljajući uvijek istu matricu vlasništva nad tumačenjem logocentričnog počela. Valja spomenuti plodonosnu osmozu tzv. telkelističke teorijske misli (Sollers, Kristeva, Baudry, Goux) sa svim prigovorima o njihovom »teorijskom terorizmu«, ali isto tako i Derride, Lacana, te Marcusea, S. Sontag, Axelosa.

Središnji interes časopisa bio je na jednoj strani sociološka evidencija stanja društva, a na drugoj »pretraživanje« stvaranja logocentrične matrice jezika/smisla, pisanja i moći, dekonstrukcije temelja moći jezika u vlasti logocentričnih ideologija. Darko Kolibaš i Ivan Rogić zajedno s nizom pjesnika »pitanjaša« otvaraju temu tijela kao subjekta pisanja/govora, kojim zapravo prekidaju dovod kisika obnovi logocentrizma koji bi diktirao ograničeni prostor književne matrice. Umjetnost između »pisanja i moći« izabire eksperiment, apolitičnost i nedidaktičnost, radeći na tekstualizaciji tijela i stvari, kako bi okupio tragove vlastite povijesnosti i obavio svojevrsnu »inventuru« eshatologije iskupljenja. Umjetnost koja nastaje svojevrsna je igra jezika i svijeta, upisivanje vlastita traga, stvaranje i potiranje »povijesti«, stvaranje mjesta za Drugog.

Kakav je bio položaj dekonstrukcijskoga razmišljanja i samoga časopisa »Pitanja« u kontekstu službene socijalističke ideologije i društvenoga uređenja bivše Jugoslavije?

Bipolarna scena svijeta i tadašnja pozicija blokovskog nesvrstavanja bivše države koristila je načelo »pozitivne kritike« kako bi zadržala vlast nad ideološkim diskursom, a koristeći sve više masovne medije i tzv. »masovnu kulturu« nastojala je sačuvati vlastitu poziciju ideološkog arbitra. Časopis »Pitanja« nije se ideološki »svrstavao«, on je bio protiv ideologije, a ta ga je pozicija izlagala kritici o »hermetizmu«, a istovremeno se taj »hermetizam« nastojalo koristiti kao nekovrsni ideologemski ostatak. Ne zaboravimo da je 1971. godine ugušeno i Hrvatsko proljeće, a s njim i nade u moguću reformu ideologijske države. U tom je razdoblju jedan broj časopisa »Pitanja« bio i zabranjen zbog intervjua o gerontokraciji kao obliku okamenjivanja društva!

Vaša poezija također je nastajala u ozračju dekonstrukcije, fragmentizacije smisla, »sitniša svakodnevice«, odnosno trošive stvarnosti, te afirmacije tijela kao, istodobno, subjekta i objekta pisanja. U kojoj ste se, stoga, mjeri odmaknuli od egzistencijalnoga usmjerenja poezije šezdesetih godina, a koliko neku dosljednu dekonstrukciju ublažuje još uvijek snažna uloga lirskoga subjekta i njegove egzistencijalne »zgode«?

Dvije prve knjige, »Sve što nam prilazi« i »Trošenje maske«, svojevrsna su mikstura toposa poraza, pustinje i tekstualizacije povijesti, njezine dekonstrukcije samim time što je odmaknuta od tijela a nastoji modelirati njegovu sudbinu. Stoga je svijet zapravo ne samo svojevrsni stereotip, nego se potrošio i nastavio bdjeti nad »vlasništvom« poput kakve fikcijske tvorbe. No, ta fikcijnost svijeta nastavlja proizvodnju ideologema, tako da je društvo tek društvo maski, maskiranih tijela. Knjiga »Gimnastičar u pidžami« stoga koristi fikcijski subjekt tijela, a kako bi se izmaklo vlasništvu, tekstualizira dio investicija koje tijelo »privremeno posjeduje«: slobodu, moć disanja, erotičnu narcisoidnost, želju za Drugim. Neizdrživu zbilju a paradoksalnu »neizvornost svijeta« vidim kao središnju temu knjige »Semantička gladovanja«. Potom »Nove pjesme« zapravo najavljuju povratak svijeta fikcije, »povijesti«, predviđajući kako će se to dogoditi ratom, jer jedino još ratom može ideološki stereotip zadobiti vlasništvo nad zbiljom. Knjiga »Posude za vrijeme« epilog je tog hrvanja tijela s povampirenom osvetom gospodara logocentrizma, a pjesme »Susačkih razglednica« postratna najava da je postmoderna konačno dobila pravo na korištenje fikcije, intertekstualnost i citatnost, kao svojevrsna vlasnica nastajućeg diskonta roba i robota, sitniša svakodnevnice! Ona jedina u vremenima svjetske ekonomske i fiskalne krize može napuniti prazne hambare banaka i burzi. Logocentrizam je sukus moći koji se obnavlja neprestanim vampirskim povratkom »spasitelja svijeta« koji ga održavaju kao sitniš radosne žrtve, uvjerene kako je spašena.

Knjiga pjesama »Svrhe malih stvari« neka je vrsta SMS poruka iz toga virtualiziranog svijeta zbilje koji »resetira smrt«. Nije li to jedna zanimljiva, kratka reinterpretacija mojih pjesama? Promocija te knjige (prof. dr. Cvjetko Milanja, Branko Maleš i urednik Ervin Jahić) pojavila se zajedno s odlukom o dodjeli »Goranova vijenca« za moj pjesnički rad, pa je tako od kritike i čitana kao nekovrsni dijalog s prethodnom pjesničkom praksom. No, ona, naizgled paradoksno, otkriva ili »otvara» uvid i u motivsku zaokupljenost koja je trajna. I u povjerenje u eufemizam »malih stvari», koje još jedino uzdržavaju čovjekovo svjedočenje o nekom sebi između života i smrti, u prostoru pjesme koju nalazi kao pukotinu govora u »svemu što prilazi«.

Kako se Vaše pjesništvo razvijalo tijekom vremena? Je li u Vašem odnosu prema svijetu i jeziku, prema poeziji uostalom, dolazilo do postupne evolucije ili je bilo i nekih znatnijih poetičkih prijelomnica?

Pjesnik je danas postao vlasnikom čitavoga prostora, ogromnog prostora potpune bjeline (papira, kompjutora) koji do neke granice može tekstualizirati šivajući »po mjeri« ili se skromno baveći »konfekcijom«, ali posljedak dekonstrukcijskog reza upravo upućuje na to da ponovno sve mora biti napisano! Ne samo da »može biti napisano«, nego upravo onako kao što sam rekao.

Vaše pjesništvo sve je više, osobito od devedesetih godina prošloga stoljeća, zadobivalo i esejističke karakteristike, no u zadnje vrijeme ipak se više okrećete stihičkome poetskom slogu i kompaktnijoj liričnosti. Što je uzrokovalo spomenute poetičke amplitude? Kako pak u zadnje vrijeme intimno doživljujete poetski izričaj?

Esej i pjesma u prozi, uz postmodernističko trivijaliziranje klasičnih pjesničkih formi, bit će neka oznaka vremena, no čitači ovoga vremena nismo mi koji u njemu pišemo. Esejistika, pa i znanstveni tekstovi (kao što su knjige »Modeli moderniteta« ili »Pisanje i moć«, »Žanrovi žudnje« ili »Žanrovske prakse hrvatske proze«) uvijek su na tragu novih poetika: upravo pišući o modelima pisanja nastojao sam upozoriti kako su oni bitno određujući u stvaranju »nove emocionalnosti« i »novog senzibiliteta«, jer pisanje je zapravo »učitavanje« i razotkrivanje modelskih jezgri praksi pisanja koje su nam ponudile tvorbenu matricu koja nije do kraja »raspisana«.

Kao što je T.S. Eliot za Dantea rekao kako ne može biti do kraja shvaćen bez svjetonazora koji ga je okruživao i tvorio, rekao bih da je današnje pisanje obavijeno granuliranim mikrosvjetovima, tako da je svojevrsno mjehurasto komešanje znak neprestane lokalne živosti koja se neprestano ogleda u kratkotrajnom zrcalu globaliziranog trena. Pisci su neprestano neki Drugi, tako da je lirsko ili spisateljsko Ja naizgled skriveno čitatelju, ali istodobno doživljava svoju obnovu kao globalizirana čestica koju prisvaja virtualni mehanizam potrošnje. Danas su stoga potrebni sitnozori kako bi se otkrila veličina opasnosti pisanja!

Koje su bile neke glavne zbirke Vaših eseja i njihove glavne preokupacije? U kojoj mjeri su ti eseji ustanovljavali prožimanje društvenih, teorijskih i književnih procesa?

Spomenuo sam već neke moje knjige, a one su gotovo sve nastojale pratiti pisanje kao prevratničku, otkrivalačku, osloboditeljsku praksu koja čitatelju nudi »uvide u nove svjetove« ili barem uvid u onaj koji nas okružuje.

Osim što ste pjesnik, esejist, književni kritičar i urednik, Vi ste i književni znanstvenik. Koje ste sve dijakronijske segmente književnoga stvaralaštva posebno analizirali i kako biste opisali svoj teoretski pristup tim književnim fenomenima?

Mislim da sam već otkrio svoj »teoretski pristup« književnim fenomenima, koje prije svega shvaćam kao nezamjenjivi tekstualni trag, kao što je Šoljan rekao, »Ikara blatnih krila« koji nastoje ne samo stići u visine, nego usputno nose i »zemaljske okove«, valjda da i njih sprži visina...

Kako Vi, kao snažno prisutan sudionik suvremene hrvatske književne scene, vidite njezin današnji intenzitet, opseg i kvalitetu? Što biste, kao posebno vrijedno, izdvojili na toj sceni?

Mislim da je središnja ocjena: tekstualna kvaliteta, raznovrsnost žanrovske ponude, živahna razmjena postupaka i proznih i pjesničkih modela, virtualizacija i prožimanje književnosti s novim medijima (prije svega kompjutorskim i internetskim prostorima), ali i trivijalizacija, odustajanje od mentorstva. A složio bih se sa Cvjetkom Milanjom i njegovom oštoumnom prognozom: »Ako ništa drugo, s postmodernizmom je Drugi unišao ravnopravno na scenu, makar i ‘samo’ u diskurzivnim praksama«.

Zanimljivo je da ste Vi, kao dugogodišnji urednik Dramskoga programa Hrvatskoga radija, svesrdno promicali i hrvatsku radio-dramu koja je bila i ostala najnagrađivaniji dio naše književnosti u inozemstvu?

Radio-drama je bitan dio hrvatske književne prakse. Šoljanova radio-drama »Čovjek koji je spasio Nizozemsku« npr. prevedena je na dvanaestak svjetskih jezika, izvođena širom svijeta i slušana od milijunskog auditorija. A ona nije iznimka: Zvonimir Bajsić stvara svjetski poznatu »Zagrebačku školu dokumentarne radio drame«, radiodramski udjel važna je poveznica s proznim djelom Slobodana Novaka, Kuzmanovića, Slamniga, do najnovijih, Matišića, Vidića i Šovagovića, uz mnoge druge koji su tijekom zadnjih nekoliko desetljeća osvojili više od trideset međunarodnih nagrada na svjetskim festivalima.

Dramski program godišnje pripremi dvjestotinjak premijera, a slušateljstvo je višestruko veće od gledatelja na svim predstavama hrvatskih kazališta! Taj golemi posao radi dvadesetak dramaturga, redatelja, uz ton-majstore i stotine glumaca hrvatskih kazališta. Dramski program Hrvatskog radija inovativnošću i otvorenošću svijetu i domaćem slušatelju svakako je fenomen stvaralačke vitalnosti koji, nadajmo se, može preživjeti sve medijske izazove.

Životopis:

Branimir Bošnjak (Vrbica, 1943.) školuje se u Vinkovcima i Zagrebu, a doktorira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1996.) s temom o pjesništvu Josipa Severa. Urednik je niza časopisa i edicija (Studentski list, Polet, Pitanje, Republika, The Bridge), urednik Dramskog i Igranog programa Televizije Zagreb. Od 2000. do 2008. godine urednik je Dramskog programa Hrvatskog radija i predsjednik Međunarodnog festivala igrane i dokumentarne radiodrame Prix Marulić. Jedan je od autora međunarodnog projekta Hrvatski modernizam 20. stoljeća (2001.-2005.).

Objavio je dvadesetak knjiga eseja, znanstvenih studija, antologija, kritika i knjiga pjesama, a nagrađen je Nagradom Grada zagreba (1974.), Nagradom DHK »Tin Ujević« (1983.), godišnjom nagradom »Vladimir Nazor« (1989.) te nagradama za životno djelo »Josip i Ivan Kozarac« (2003.), »Duhovno hrašće« (2005.) i »Goranov vijenac« (2009.).

Bibliografija:

Sve što nam prilazi (pjesme, 1969.)

Slovo razlike (eseji, s grupom autora, 1969.)

Trošenje maske (pjesme, 1974.)

Pisanje i moć (eseji, 1977.)

Demon žudnje (teatrološki eseji, 1977.)

Gimnastičar u pidžami (pjesme, 1978.)

Potrošeni govor (eseji, 1980.)

Ubili so ga z opekami (antologija hrvatske avangardne poezije Francija Zagoričnika, pogovor, 1981.)

Apokalipsa avangarde (eseji, 1982.)

Semantička gladovanja (pjesme, 1983.)

Zlatno književno runo (eseji, 1983.)

Nove pjesme (pjesme, 1988.)

Proizvodnja života (eseji, izbor Cvjetka Milanje, 1988.)

Sječivo za nevine (pjesme, izbor Branka Maleša, 1989.)

Hrvatsko pjesništvo u ratu 1991/1992. (panorama, časopis »Dometi«, 1992.)

Dom i tekst (eseji, 1993.)

Hrvaška bojna 1991/92. (panorama, zajedno s Francijem Zagoričnikom, časopis »Borec«, 1994.)

Posude za vrijeme (pjesme, 1996.)

Modeli moderniteta (studija, 1998.)

Susačke razglednice (pjesme, 2001.)

Smrt između programa (izabrane pjesme, 2001.)

Čarobni prostor mašte i dokumenata (zbornik radova o radiodrami, 2004.)

Žanrovi žudnje (eseji o kazalištu, radiodrami i televiziji, 2005.)

Znanstveno djelo prof. dr.sc. Milivoja Solara (zbornik radova, 2006.)

Žanrovske prakse hrvatske proze (eseji, 2007.)

Svrhe malih stvari (pjesme, 2008.)