Imaginarna Požega

-

Pjesmotvori, rječozapisi, ili kako ih Goran Đurđević jednostavno imenuje – priče iz ciklusa Muze i mamuze, poznatoga i kao teoretičara ekofeminizma, odlikuje nekoliko ciklusnih osobina. Pritom, riječ je o transžanru, u smislu transgresije žanra, jer zamišljaj ne može biti određen žanrovskim formatom, te stoga priče osjećajno djeluju kao pjesme u prozi ili pak lirska proza, ili kao što bi rekao Genette u svojem promišljanju o transžanru – mješavina žanrova ili odbacivanje žanrova predstavlja žanr za sebe.

Prvo, naslovna određenja tih fragmenata o imaginaciji odnose se na neki požeški topos iz autorova djetinjstva i odrastanja; tu je Ulica kneza Domagoja, tu je bašča te slavonske kasabe, tu je glavni požeški trg – Trg Svetoga Trojstva, na kojem se nalaze najljepše kuće s baroknim boltama na zapadnom dijelu glavnog trga, tu je Tekija s vodom, tu je arheološka Rudina, smještena na južnoj padini Psunja, dvadesetak kilometara zapadno od Požege, i završno – memorijski toponim Zvečevske, radničke ulice – »otužnom vrijednih naših radnica, susjeda, baki, majki, sestara, teta, znanica, kolegica, prijateljica i svih drugih žena Požeštine koje su nosile ovaj kolektiv i nikad nisu postale direktorice i ravnateljice da bi danas tvornica postala okupana u korovu, zahrđalim i napuštenim strojevima, a radnice su pognute i umorne u staračkim domovima ili pod zemljom«.

Nadalje, osim navedenih poznatih toposa Požeštine, koje je više-manje lako dekonstruirati, tu su autorove posvete osobama koje su u tom razdoblju požeškoga odrastanja formativno utjecale na njega. O njima, vjerojatno – prijateljima, rođacima, susjedima – kao čitateljica ne znam ništa. Tu je Julka B., Milovan i Snježana M., još jedna Snježana – M. D., Mihaela M., Kristina R. i Mislav B.

Treće, sve priče počinju riječju »Zamišljam«, svojevrsnim konstativom, ali i performativom, narativnom anaforom, koja svaki početni okvir priče usmjerava prema imaginiranoj, no ne i imaginarnoj prošlosti u kojoj kao da je cjelokupna autorova osoba okrenuta; samo prošlost bez sadašnjosti bez budućnosti, i to kao sidrište svega.

Četvrto, sve priče pisane su u jednom konstativu bez točaka. I dok se kao osobina Pratchettova stila pisanja ističe da većina njegovih knjiga nije podijeljena u poglavlja, s obzirom na umjetnikov stav da ni život nije podijeljen po poglavljima, ti prošli zamišljaji Gorana Đurđevića odvijaju se u dahu-zamišljaju svake pojedine priče.

Nadalje, kao osnovna emocija osjeća se sućut prema depriviranim sudbinama; tako u priči Tekija to su »izmučene i ispucale seljačke ruke običnih radišnih prigradskih žena kućanica i domaćica koje su uvijek zadnje u redu i nizu za sve pa tako i za par kapi vodice koju kriomice prinose ispucalim usnama i žednim ustima dok mjesec obasjava našu tekiju«. U priči Kneza Domagoja čuje se lupkanje »cipela radnica Zvečeva, Orljave ili Sloge što u zoru pokušavaju tiho tiše proći ulicom, hrapavi zvuci kanti za smeće koje miču oni najmarljiviji ili najbudniji«. U priči Trg Svetoga Trojstva zabilježeno je sjećanje na »jednoga ostarjeloga slikara s dugodlakavim šepavim mačkom i ostarjelim bezrepim psom«.

Ukratko, niz je to malih fragmenata o imaginaciji prošloga, nedostižno nestaloga, kao što je u priči Bašča sjećanje na voćnu gozbu, kada su se poslije sladili »golemim tek sazrelim žarkim jagodama utopljenima u bijeloprozirni već splasnuo šlag«.

Pritom to svoje prošlo djetinjstvo autor uklapa poput vremenske matrjoške u još dalju prošlost: u priči Trg Svetoga Trojstva imaginira Požegu u doba K und K s dotjeranom gospodom i gospođama, a u priči Tekija ta se vremenska matrjoška, preko izvora Tekije i njezinih pehara, rastvorila sve do Euroazije – »bijelo plave porculanske posude iz Qing dinastije u rukama emisara s Dalekog istoka, smeđe perzijske čaše koje pridržavaju bijele ručice iranskih prinčeva obrazovanih na zapadu, sive metalne čuture umornih trgovaca iz Anatolije, keramičke čašice stambolskih emina«.

Ukratko, ničega više nema. Ostaje samo zamišljaj. U tom zamišljaju, meni osobno, najbolniji zamišljaj ostaje imaginacija »tek sazrelih žarkih jagoda utopljenih u bijeloprozirni već splasnuo šlag«. Te bašče, te topline, te obitelji više nema. Ostaju zamišljaji – Muze i mamuze; muze o svim tim osobama koje su ispunile te transžanrove, i mamuze koje obilježuju autorovo sada gdje kao izniman teoretičar i znanstvenik, u svojoj potrazi za znanjem, trenutačno boravi na Sveučilištu u Pekingu; Google govori da je udaljenost između Zagreba i Pekinga 9499 km – zaista daleko. Mamuze asociraju na putovanje, na slobodu osamljenoga konjanika u potrazi za slobodom, sada trenutačno u Euroaziji. Sažeto, dok muze zamišljaju tu introspekciju, uronjenost u prošlost, mamuze označuju autorovu ekstrospekciju nad sadašnjošću otisnutu u budućnost toga požeškoga osamljenog jahača u potrazi za apsolutnom slobodom znanja.

Već dugo ne pročitah takvu emotivnu sjetu nad djetinjstvom, gdje će mi trajno ostati urezana mikroslika »tek sazrelih žarkih jagoda utopljenih u bijeloprozirni već splasnuo šlag«. Bilo bi to divno naslikati na način onoga slikara s Trga Svetoga Trojstva s dugodlakavim šepavim mačkom i ostarjelim bezrepim psom. Taj splasnuo šlag jednostavno me rastvorio u zamišljaj nad mojim vlastitim ne baš sretnim djetinjstvom.