Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu

Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti poznat je u hrvatskoj i inozemnoj znanstvenoj zajednici kao arhiv u kojem se čuvaju vrijedni arhivski fondovi i zbirke, bez čijih istraživanja nisu moguće cjelovite historiografske spoznaje o hrvatskoj prošlosti, kulturi i identitetu. Isto tako svaki posvećeni istraživač povijesti hrvatske književnosti, jezika i pisma ne može a da se ne koristi arhivskim gradivom koje se čuva u ovome Arhivu. Budući da se u Arhivu HAZU čuva arhivsko gradivo raznih vrsta i različita podrijetla, ono je pogodno za najraznovrsnija znanstvena istraživanja mnogih humanističkih disciplina koje se u svojim istraživanjima koriste povijesnom metodom. Arhivsko gradivo koje se čuva u Arhivu HAZU, osim važnosti za prošlost, kulturu i identitet hrvatskoga naroda, značajno je i za istraživanja prošlosti, kulture i identiteta drugih naroda srednje i jugoistočne Europe, posebice susjednih.

Početci Arhiva HAZU sežu u 1867. godinu, kada je prvi predsjednik Akademije Franjo Rački predao na čuvanje 39 rukopisnih knjiga (kodeksa) o starim dalmatinskim i dubrovačkim pjesnicima i piscima, koje su bile dar biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Prije je već biskup Strossmayer kupio za Akademiju zbirku ćirilskih i glagoljskih rukopisnih knjiga i isprava Antuna Mihanovića. Glavni temelj Akademijinu Arhivu postavljen je otkupom knjižničnoga i arhivskoga gradiva od povjesničara, arheologa, političara i književnika Ivana Kukuljevića Sakcinskog 1868. godine. Njegova je zbirka otkupljena za 20.000 forinti, što je za ono vrijeme bio velik novac. Stoga je novac za otkup prikupljan i dobrovoljnim prilozima, a najveći su darovatelji bili biskup Josip Juraj Strossmayer s 5.000 forinti, kardinal nadbiskup Juraj Haulik s 2.000 i grof Julije Drašković s 1.000 forinti. Iste 1868. godine Akademija je za svoj Arhiv otkupila arhiv obitelji Keglević.

Fondovi, zbirke i djelatnost Arhiva

Tijekom vremena Arhiv Akademije je rastao, tako da je do kraja 19. stoljeća imao već oko 1250 rukopisnih knjiga (kodeksa) i oko 15.000 isprava, a početkom 1920-ih 2.700 rukopisnih knjiga i 32.000 isprava. Osim spomenutih nabava arhivskih fondova i zbirki na početku rada Arhiva, do kraja 19. stoljeća nastavilo se s nabavama osobnih arhivskih ostavština. Najvrjednije su ostavštine Matije Petra Katančića, Theinerova zbirka prijepisa dokumenata, arhiv obitelji Jelačić, zbirka isprava Radoslava Lopašića, ostavština Ruđera Boškovića, ostavština Franje Račkoga i ostavština Josipa Jurja Strossmayera. U 20. stoljeću je nabavljena Verkovićeva zbirka ćirilskih rukopisnih knjiga (kodeksa) iz mjesta Slepče u Makedoniji, ostavština Euzebija Fermedžina, ostavština Petra Preradovića, ostavština Augusta Šenoe, ostavština Franje Markovića i ostavština Frana Gundruma. Između dvaju svjetskih ratova nabavljene su ostavštine Đure Pilara, Josipa Jelačića, Ivana Milčetića, Spinčićeva zbirka istarskoga arhivskoga gradiva, Vrsalovićeva zbirka bračkoga arhivskoga gradiva i arhivski fond Jugoslavenski odbor. Nakon Drugoga svjetskog rata nabavljene su ostavštine Vinka Premude, Petra Karlića i Ferde Šišića, a preuzeta je i pismohrana Jugoslavenske akademije.

Porastao je broj prijepisa i ispisa iz domaćih i inozemnih arhiva, npr. prijepis i registar ostavštine Ivana Lučića-Luciusa iz kaptolskog arhiva u Splitu. U ovom razdoblju u Arhiv HAZU je preuzeto arhivsko gradivo o tzv. jadranskom pitanju od Jadranskog instituta iz Rijeke i Zagreba.

Od šezdesetih godina 20. stoljeća do danas u Akademijin Arhiv preuzeti su osobni arhivski fondovi Ivana Kostrenčića, Dragutina Hirca, Ognjeslava Utješinovića Ostrožinskog, Vladimira Mažuranića, Franje Fanceva, Ante Trumbića, Tadije Smičiklasa, Dragutina Lermana, Petra Matkovića, Matije i Ladislava Mrazovića, Josipa Smodlake, Spiridona Brusine, Matka Laginje, Ilije Abjanića Jakšina, Božidara Magovca, Nade Klaić, Franje Fanceva, Milana Heraka, Ljube Bobana, Zorana Bujasa, Vladimira Preloga i Ante Tresića Pavičića.

Arhivsko se gradivo Arhiva HAZU može podijeliti na nekoliko sadržajnih cjelina: arhivski fondovi ustanova i udruga, osobni i obiteljski arhivski fondovi, zbirka rukopisnih knjiga (kodeksa), zbirka isprava, ostale zbirke i orijentalna zbirka.

Arhivsku cjelinu ustanova i udruga čine fondovi: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Jugoslavenski odbor, Hrvatska dvorska kancelarija, Knjižnica HAZU, Gospodarski odbor za Jugoslavensku akademiju i Sveučilište, Historijski institut JAZU, Jadranski institut JAZU, Jugoslavensko udruženje za pomorsko pravo, P.E.N. klub – Hrvatski centar.

Osobni i obiteljski arhivski fondovi obuhvaćaju osobne arhivske fondove značajnih osoba iz političkoga, kulturnog i znanstvenog života od 18. do 21. stoljeća (82 fonda) i obiteljske arhivske fondove poznatih plemićkih i građanskih obitelji od 17. do 20. stoljeća (9 fondova).

Zbirka rukopisnih knjiga (kodeksa) sastoji se od zbirke rukopisnih knjiga (kodeksa) koje su pisane glagoljicom, ćirilicom i latinicom. Te su knjige uglavnom na hrvatskom, latinskom, talijanskom, njemačkom, mađarskom, srpskom, bugarskom i makedonskom jeziku, a nastale su u razdoblju od 12. do 19. stoljeća.

Zbirku isprava čine latinične, glagoljične i ćirilične isprave, pisane na latinskom, hrvatskom, njemačkom, talijanskom i mađarskom jeziku, a nastale su od 11. do 19. stoljeća.

Arhivska cjelina ostale zbirke sadrži: grbovnice i rodoslovlja, glagoljske matične knjige, zbirka karata, zbirka fotografija, zbirka tiskovina, zbirka filigrana, zbirka pečata, zbirka ispisa i prijepisa iz drugih arhiva, zbirka regesta, zbirka leksikografskoga gradiva, zbirka muzikološkoga gradiva, zbirka prirodoslovnog i medicinskoga gradiva i zbirka dopunskih preslika arhivskoga gradiva.

Orijentalna zbirka je jedinica unutar Arhiva HAZU u kojoj se nalazi zbirka orijentalnih rukopisa, zbirka isprava i priručna knjižnica. Gradivo u orijentalnoj zbirci je nastalo od 13. do 20. stoljeća. U zbirci su rukopisi i isprave napisani arapskim, perzijskim i turskim jezikom, a ima i nešto tekstova na hrvatskom jeziku (odnosno bosanskom i srpskom). Priručna knjižnica ima literaturu pisanu na arapskom, perzijskom, turskom, engleskom, francuskom, njemačkom, talijanskom i mađarskom jeziku. Zbirka ima više od 2.000 tisuće rukopisa, a podijeljena je prema sadržaju: islamistika, filozofija, ostale znanosti, lijepa književnost i razno. Zbirka isprava obuhvaća više od 700 dokumenata pisanih na arapskom, turskom, perzijskom i hrvatskom jeziku. Dio dokumenata pisan je na tursko-arapskom, tursko-hrvatskom, bosanskom, srpskom, tursko-njemačkom, tursko-francuskom, arapsko-francuskom, srpsko-perzijskom. Dokumenti obuhvaćaju razdoblje od 16. do 20. stoljeća.

Predbilježni ugovor Jugoslavenske akademije o kupnji knjižnice i arhiva Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Zagreb, 5. VIII. 1868.
Arhiv HAZU, signatura: XV-23/E/II/13

Pedesetih su godina 20. stoljeća zbog zaštite i sigurnosti arhivskoga gradiva u gipsu načinjeni odljevci pečata svih isprava i povelja. Istovremeno je, i s istom svrhom, u Arhivu utemeljena zbirka fotografija (fototeka), te zbirka mikrofilmova (filmoteka). Te zbirke sadrže fotografije i snimke isprava, čitavih kodeksa, dijelova kodeksa i pojedinačne snimke najvrjednije nacionalne, europske i svjetske baštine iz Arhiva Akademije i inozemnih arhiva. Osim toga u tim zbirkama čuvaju se fotografije i snimke drugih najvrjednijih arhivskih dokumenata.

Danas u Arhivu HAZU ima ukupno 188 arhivskih fondova i zbirki.

Sustavno sređivanje arhivskoga gradiva započeto je odmah nakon osnutka Akademijina Arhiva za vrijeme prvog upravitelja Ivana Krstitelja Tkalčića. Tadija Smičiklas započeo je kronološko sređivanje Arhiva, kada je pripremao dokumente za izdavanje »Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae«, u čemu su mu pomagali Milan Šufflay i Emil Laszowsky, a sredio je i osobne fondove značajnih osoba iz 19. stoljeća i napravio inventar rukopisa »Catalogus manuscriptorum«. Gradivo sređeno na način kako je to učinio Smičiklas ostalo je tako sređeno do nakon Drugoga svjetskog rata. Arhiv Akademije je u vrijeme Khuena-Héderváryja bio već dobro poznat u znanstvenom svijetu. Domoljubno nastrojeni građani s većim su povjerenjem predavali arhivsko gradivo Akademiji nego Državnom arhivu, koji je u to doba bio u mađaronskim rukama, zbog straha da se vrijedno arhivsko gradivo ne odnese u Budimpeštu.

Početkom Drugoga svjetskog rata Arhiv Akademije bio je pohranjen u škrinje. Kada su na Zagreb bačene prve bombe iz zrakoplova Arhiv je iz Akademije odvezen i spremljen na drugu lokaciju. Poslije rata, nakon što je Akademija obnovila svoj rad 1947. godine, Arhiv je ponovno stavljen na police i u nove prostorije. Arhiv Akademije se od 1948. nalazi u sastavu novoosnovanoga Historijskog instituta Akademije. Starije arhivsko gradivo ostalo je složeno po Smičiklasovu ustroju, dok se gradivo prikupljeno do kraja 1950-ih godina popisivalo, sređivalo i inventariziralo. Arhiv je prvi put od kada postoji dobio stalno zaposleno stručno i znanstveno osoblje koje je sređivalo gradivo, izrađivalo inventare i regeste, znanstveno opisivalo i proučavalo arhivsko gradivo.

U tom je razdoblju djelovala posebna jedinica u Arhivu koja je skupljala podatke o likovnim umjetnicima, njihovim djelima i izložbama, kao i kataloge izložaba. Ta se jedinica odvojila 1952. godine kao Arhiv za likovne umjetnosti JAZU.

Najstarija isprava iz 1070. godine. Arhiv HAZU, signatura: D-I-1

Nakon rata posebna se pozornost počela posvećivati restauraciji i uvezivanju rukopisa. Najprije se taj posao obavljao u sklopu Izdavačkog zavoda JAZU, a od 1953. godine u vlastitoj knjigovežnici. Godine 1955. započeo je s radom Laboratorij za restauraciju rukopisa i arhivalija u kojem se počinje restaurirati arhivsko gradivo. Laboratorij je bio prvi takav u Hrvatskoj i ondašnjoj bivšoj državi, a imao je vodeću ulogu u zaštiti i restauraciji arhivske i knjižnične kulturne baštine.

Posao izrade regesta isprava nastavio se nakon Drugoga svjetskog rata. Do sredine pedesetih godina izrađene su i objavljene regeste od jedanaestog do sredine petnaestog stoljeća. Istovremeno su se u Arhivu provodili tečajevi za mlade znanstvene asistente iz paleografije i diplomatike.

U tom se razdoblju obavljalo sređivanje i opisivanje arhivskoga gradiva i rukopisnih knjiga (kodeksa) na ćirilici i glagoljici. Ćirilične je rukopisne knjige opisao Vladimir Mošin, glagoljične Vjekoslav Štefanić, a latinične su opisivali Miljen Šamšalović i Jakov Stipišić. Od 1949. godine u Arhivu Akademije započelo se sa studijem filigranologije pod vodstvom Vladimira Mošina. Pod njegovim je vodstvom sređeno i opisano cjelokupno arhivsko gradivo i izrađena su inventarna pomagala svih arhivskih zbirki, koja su do danas temeljno polazište za rad arhivista ovoga arhiva.

»Arhivari« Akademijina Arhiva

Na čelu Akademijina Arhiva bili su uvijek značajni znanstvenici i stručnjaci. O Akademijinu Arhivu su se od 1868. do 1877. brinuli najprije Franjo Rački, zatim Vatroslav Jagić te Matija Mesić, a nakon njih je za prvoga privremenog arhivara i knjižničara Akademije u razdoblju od 1877. do 1882. godine bio postavljen Jan Jaromir Hanel. On je bio poznati češki pravni povjesničar i profesor na Pravnom fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu, gdje je bio dva puta dekan, a 1896. izabran je za rektora sveučilišta. Objavio je zapažene radove i knjige s područja pravnih znanosti.

Nakon Čeha Hanela za knjižničara i arhivara Akademije došao je Ivan Krstitelj Tkalčić, koji je tu dužnost obavljao do 1892. godine, kada se Arhiv odvojio od Knjižnice i postao zasebna jedinica. Na čelu, sada samo Arhiva, ostao je Tkalčić do 1897. godine. Tkalčić je bio svećenik, prebendar zagrebačke prvostolne crkve, pristaša Neovisne narodne stranke, zastupnik u gradu Zagrebu, a od 1883. biran je za redovitog člana Akademije. Proučavao je crkvenu i svjetovnu povijest, staroslavensko bogoslužje, glagoljaštvo, a napose povijest Zagreba i Zagrebačke biskupije. Priredio je nekoliko zbirki izvora koji se i danas koriste u historiografiji.

Nakon Tkalčića za upravitelja Arhiva Akademije postavljen je povjesničar Tadija Smičiklas, od 1897. do 1915. godine. Smičiklas je 1882. napisao prvu kritičku sintezu hrvatske povijesti, »Poviest hrvatske«. Bio je redoviti član Akademije, predsjednik Matice hrvatske, redoviti profesor na Katedri za hrvatsku povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dekan Filozofskog fakulteta i rektor Zagrebačkog sveučilišta. Od 1904. urednik je jednog od najvažnijih Akademijinih izdanja »Diplomatičkog zbornika Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije«, a poznat je i po djelu »Dvjestogodišnjica oslobođenja Slavonije« iz 1891.

Smičiklasa je od 1915. godine na mjestu upravitelja Arhiva zamijenio povjesničar Bogoljub Krnić, koji je studirao povijest i pomoćne povijesne znanosti u Beču, Leipzigu i Parizu. Postao je docentom na Zagrebačkom sveučilištu, objavljivao je radove u arhivskim i arheološkim časopisima te u časopisu Akademije, »Radu«.

Nakon Krnića na čelu Akademijina Arhiva bio je Ferdo Šišić od 1918. do 1921., a nakon njega Vjekoslav Klaić od 1921. do 1924. godine. Od 1924. do 1946. godine na čelu Arhiva bio je jezikoslovac Stjepan Ivšić. Studirao je hrvatski jezik i klasičnu filologiju u Zagrebu i Krakovu, a usavršavao se u Pragu, Petrogradu, Moskvi i Kijevu. Bio je redoviti profesor na Filozofskom fakultetu, rektor sveučilišta, redoviti član Akademije, član nekoliko slavenskih akademija. Za slavistiku je Ivšić dao vrhunske akcentološke i dijalektološke doprinose. Spomenimo samo djela »Jezik Hrvata kajkavaca« i »Današnji posavski govor«. Zauzima mjesto vodećega hrvatskog slavista i učitelja hrvatskih dijalektologa.

Ne može se ne spomenuti ruskog i jugoslavenskog bizantologa i paleoslavista Vladimira Mošina, koji je bio na čelu Akademijina Arhiva od 1947. do 1959. godine nakon obnavljanja rada Akademije poslije rata. Utemeljitelj je ćirilične paleografije i arhivistike na južnoslavenskom prostoru. Bavio se sfragistikom, filigranologijom, ornamentima, minijaturama, te pravopisnim problemima srednjovjekovnih ćiriličnih rukopisa. Njegovo znanstveno mišljenje o zapadnoj varijanti ćirilice, hrvatske ćirilice ili bosančice, i danas je općeprihvaćeno kao znanstveno najobjektivnije.

Najstarija glagoljska isprava iz 1309. Arhiv HAZU, signatura: GL. I-1

Godine 1990., u osvit demokratskih promjena i skoroga osamostaljenja hrvatske države, s položaja ravnatelja ondašnjeg Arhiva Hrvatske, današnjega Hrvatskoga državnog arhiva, došao je povjesničar, arhivist i akademik Petar Strčić, stručnjak za povijest 19. i 20. stoljeća zapadne Hrvatske, o čemu je objavio više desetaka knjiga i nekoliko stotina radova. Bio je upravitelj Akademijina Arhiva do 2005. godine. Posebno je značajan njegov doprinos Arhivu Akademije za vrijeme Domovinskog rata. U ratnim vremenima donosio je pravodobne i kvalitetne odluke o zaštiti arhivskoga gradiva u ratnim uvjetima, kada je preseljeno najvrjednije arhivsko gradivo na sigurnu lokaciju. Koliko su njegove procjene o zaštiti arhivskoga gradiva bile dobre pokazalo se 2. svibnja 1995. godine, kada je raketama napadnut Zagreb. Jedna raketa eksplodirala je iznad zgrade Akademijina Arhiva, pri čemu je ranjena i djelatnica Arhiva. O tome je događaju upravitelj Petar Strčić obavijestio veleposlanstvo SAD-a, tada u neposrednoj blizini, da je napadnut Arhiv Akademije i dva Akademijina odsjeka (Odsjek za ekonomska istraživanja i Odsjek za povijesne znanosti). Od početka velikosrpske agresije na Hrvatsku 1991. godine poslao je stotinjak apela raznim međunarodnim institucijama i pojedincima.

Zaključak

Arhivsko gradivo pohranjeno u Akademijinu Arhivu, uz gradivo dubrovačkoga, splitskoga, zadarskog i središnjega državnog arhiva, te gradivo crkvenih arhiva, nezaobilazna je riznica »građevnog materijala« važnog za završno konstituiranje hrvatskoga nacionalnog identiteta od druge polovice 19. stoljeća, bez čega ne bi bilo ni suvremene hrvatske nacije ni hrvatske države.

To arhivsko gradivo permanentno potvrđuje i utvrđuje hrvatsku pripadnost zapadnoeuropskom duhovnom i civilizacijskom identitetu odnosno kulturi, što potvrđuju prijepisi dijela najvećih teoloških, filozofskih i znanstvenih autoriteta zapadne civilizacije i kulture iz 16., 17. i 18. stoljeća, pisani latiničnim pismom na hrvatskom jeziku, gotovo istodobno kada su nastajali originali. Mnogi od dokumenata pohranjenih u Akademijinu Arhivu po svojoj su originalnosti, autentičnosti i atraktivnosti sam vrh europske i svjetske kulturne baštine.