Iz povijesti Hrvatske revije

Svaki je časopis kao medij neodvojiv dio ukupnih kretanja u društvu koja se jasno iščitavaju u njegovu sadržaju, s njegovih stranica. Književni su časopisi prostor za izmjenjivanje ideja i mišljenja, stvaranja poetika i škola, prostor katkad oštrih polemika i sukoba. Tu se potiču i rađaju ideologije, ispravljaju pogreške, potiču i preispituju kritička mišljenja. Stranice časopisa predstavljaju mlade, još nepoznate autore i daju im priliku da pokažu što novo, svježe, različito donose svojim književnim radovima.

Razdoblje s kraja dvadesetih godina prošloga stoljeća, tj. od 1928., kada je HR počela izlaziti, pa sve do kraja 1945. bilo je obilježeno složenim društveno-političkim i ekonomsko-socijalnim prilikama. Hrvatska je tek deset godina prije, nakon Prvoga svjetskog rata 1918., ušla u Državu SHS, koja je ubrzo postala Kraljevina SHS. Od 1929. bila je u Kraljevini Jugoslaviji da bi se 1939. formirala Banovina Hrvatska, kad su sve jači sukobi u Europi prerastali u novi svjetski rat. Nakon napada Njemačke i kapitulacije Jugoslavije 1941. svoje je izlaženje Revija nastavila u novostvorenoj NDH, da bi 1945. uspostavom nove vlasti prestala izlaziti.

Izdavač HR Matica hrvatska, najstarija kulturna institucija, samo se odlučnim stavom svojeg vodstva obranila od nasrtaja jugoslavenskih vlasti da ju ukine i uključi u nove ustanove koje bi poduprle stvaranje zajedničke jugoslavenske kulture.

O okolnostima i razlozima pokretanja Hrvatske revije

Većina onodobnih časopisa otvoreno se svrstavala uz stranačke programe podupirući tako ideološke i političke sukobe. To se pogotovo odnosi na naslove lijeve orijentacije (Književnik, Kultura, Kritika, Literatura, Savremeni pogledi, Krležini časopisi Pečat i Danas, Izraz), ali isto tako i na časopise klerikalne misli (Luč, Hrvatska prosvjeta, Hrvatska smotra, Hrvatska straža). Svi su se puno više bavili političkim programima stranaka koje su podupirali nego recentnom književnom i umjetničkom produkcijom. Bili su često kratka vijeka po vremenu izlaženja i nezavisni po programu, ali su snažno utjecali na društvene, kulturne i književne procese.

Kroz njih su se promicali najrazličitiji svjetonazori, ideologije, politike i poetike, a iza njih nisu stajale snažne institucije ili veliki izdavači. Obilježila su ih urednička i suradnička imena s kojima ih se poistovjećivalo pa se i danas spominju kao časopisi Milana Marjanovića, Antuna Branka Šimića, Miroslava Krleže ili Ljubomira Marakovića.

Matica hrvatska kao središnja nacionalna kulturna institucija još od 19. stoljeća izravno je inicirala, podupirala ili pomagala mnogobrojne hrvatske časopise (Kolo, Dubrovnik, Bosanski prijatelj, Neven, Dragoljub, Književnik, Vienac). Od samog početka svojeg djelovanja zauzimala je glavnu ulogu u definiranju nacionalnoga, kulturnog prostora te stvaranju i formiranju hrvatskoga kulturnog identiteta.^[1] Kapital institucije, članstvo, program i zauzetost za nacionalne interese pružali su urednicima stabilnost i financijsku sigurnost koja je u velikoj mjeri pomogla održavanju kontinuiteta časopisa te trajnost izlaženja.

Beogradska vlada zatekla je u Hrvatskoj mnoga dobro organizirana javna kulturna i sportska društva. U njima se pod hrvatskim imenom i predznakom okupljao velik broj ljudi, što je smetalo novoj vlasti koja je svemu htjela dati obilježja jugoslavenstva, centralizirati i staviti pod zajedničku upravu iz Beograda. Ubrzo su slijedile odluke o ukidanjima.

Među prvima ukinut je Hrvatski sokolski savez s naredbom da se članovi moraju uključiti u novoosnovani Sokol Kraljevine Jugoslavije. Sva druga društva s hrvatskim imenom trebala su po istom principu biti ugašena i pristupiti jugoslavenskim organizacijama. To se dogodilo Savezu hrvatskih učiteljskih društava, Savezu hrvatskih pjevačkih društava, a Društvo hrvatskih srednjoškolskih profesora bilo je prisiljeno na likvidaciju i gubitak svojih prava jer nije htjelo pristupiti Jugoslavenskom profesorskom društvu. Nakon gotovo tri desetljeća postojanja (djelovalo je od 1904. godine) Društvo hrvatskih srednjoškolskih profesora moralo je prestati djelovati pa je Matica od 1931. do 1940. preuzela i potpomagala izdavanje njihovih časopisâ za srednjoškolske profesore i učenike Nastavni vjesnik i Omladina. Vlastodršci iz Beograda nisu im oduzimali samo ime i slobodu rada nego su im oduzimali i svu imovinu. Neki su uspjeli, kao društvo Hrvatska žena, svoj imetak razdijeliti u prosvjetne i dobrotvorne svrhe samo da ne dođe u ruke vladi.

Sudbina Matice hrvatske u zrcalu Hrvatske revije

Najstarija i najznačajnija hrvatska društvena i kulturna institucija, Matica hrvatska, od samog se početka djelovanja u novoj državi snažno odupirala centraliziranju i ujedinjavanju s drugim sličnim jugoslavenskim društvima. Gotovo desetak godina nakon uspostave jugoslavenske države još uvijek su Matičini predstavnici imali velik problem kako se suprotstaviti upornim nasrtajima iz Beograda. Vlada u Beo­gradu htjela je ugasiti Maticu, najstariju hrvatsku kulturnu ustanovu, oduzeti joj hrvatsko ime i tako onemogućiti na književnom i kulturnom polju očitovanje hrvatske narodne misli i da se okoristi njenim imetkom. U isto vrijeme u Novom Sadu nesmetano je djelovala Matica srpska, a u Beogradu Srpska književna zadruga.

 

Ulazna vrata s natpisnom pločom Matice hrvatske, prelivenom crnilom u ljeto 1933. u danima razbijanja i mazanja ploča hrvatskih društava u glavnom gradu Hrvatske

 

Hrvatski su se intelektualci odlučili protiv takvih odluka boriti svim zakonskim i pravnim sredstvima i odbijali su svaku pomisao na ujedinjenje s novoosnovanim ili već postojećim sličnim društvima. Smatrali su da bi takav korak bio koban ne samo za Maticu i njezinu djelatnost nego za cijeli hrvatski narod. Danas ne smijemo ni pomisliti do kakvih bi posljedica dovela odluka o popuštanju pritiscima iz Beograda.

Previranja i raspravljanja bila su duga i neizvjesna, a Matičino članstvo nije pristajalo ni na najmanji kompromis na koji su se katkad usuđivali pomišljati predsjednici. Zbog neslaganja i nepopustljivosti oko toga ključnog pitanja morali su odstupiti s mjesta predsjednika prvo Fran Tućan, a poslije i Albert Bazala. Članstvo mu je zamjeralo njegov nedovoljno odlučan stav u odupiranju beogradskom centralizmu. Vrhunac neslaganja bio je odlazak predsjednika Alberta Bazale i tajnika Frane Jelašića na proslavu 100. godišnjice Matice srpske 28. prosinca 1927. godine. Tom prigodom dogovarao se osnutak Općega prosvjetnog saveza u kojem su se trebala ujediniti sva kulturna društva i imati svoj zajednički časopis u Beogradu. Nakon povratka u Zagreb predsjednik dr. Bazala zatajio je činjenicu da je u Novom Sadu već organiziran pripremni odbor za spajanje kulturnih društava te da je on čak postao njegov član, za što nije imao suglasnost Matice. Matičina uprava i članstvo saznali su za ta događanja iz dnevnih novina. Bio je to svojevrsni presedan jer je odluka Matičine uprave bila baš suprotna. O tim je zbivanjima nakon puno godina pisao Filip Lukas:

»Odbor je htio prema raširenim glasinama o ujedinjenju kulturnih društava unaprijed zauzeti svoje stanovište, pa im je na sjednici prije njihova odlaska postavio zabranu, da bi stupili u bilo koji odbor za unifikaciju društva jer Matica hoće da sačuva svoju nezavisnost. Pred očima odbornika su stajali svi prvotni pokušaji i činjenice, jer kad bi se takva unifikacija izvršila, Matica Hrvatska bi bila podložna većini drugih društava pa bi njezin hrvatski duh bio ugušen.« (Lukas, HR, n.s., 6/1956., str. 30)

Predsjednik i tajnik bili su oštro napadnuti pa se o sukobima na sjednicama Matičine uprave burno raspravljalo tako da je dr. Bazala dao ostavku. Ubrzo je za novog predsjednika u svibnju 1928. izabran Filip Lukas, geograf i povjesničar, koji je na čelu Matice hrvatske ostao do kraja Drugoga svjetskog rata 1945. godine.

U tom je razdoblju središnji književni časopis bio Savremenik, a izdavač mu je bilo Društvo hrvatskih književnika. Kao prvi časopis organizirane književne udruge svoju vodeću i središnju poziciju zadržavao je dugi niz godina objavljujući sve poetske i prozne radove svojih članova. Pokrenut 1906. kao prvi časopis Društva hrvatskih književnika, izlazio je većinom kao mjesečnik ili dvomjesečnik s čestim prekidima, a 1922., 1924. i 1925. godine nije se uopće pojavio.

Matica hrvatska redovito je izdavala godišnjak Hrvatsko kolo: književno-naučni zbornik, koji je kontinuirano izlazio od 1905. i nije u potpunosti zadovoljavao potrebe za ozbiljnim književnim naslovom. Hrvatsko kolo bilo je izravni nasljednik Kola koje je 1842. u okviru Matice ilirske pokrenuo Stanko Vraz s Dragutinom Rakovcem i Ljudevitom Vukotinovićem. Teme iz književnosti izdvojile su se tada izvan kruga Gajeve Danice. Urednički odbor Hrvatskoga kola uz neredovito izlaženje činili su 1927–1944. Branimir Livadić, Franjo Jelašić, Milovan Gavazzi, Josip Pasarić, Blaž Jurišić.

Matičino je vodstvo zbog neizvjesnosti izlaženja smatralo prijeko potrebnim pokrenuti novi časopis koji će Maticu svaki mjesec kontinuirano povezivati s njezinim članstvom.

Naslov časopisa: Hrvatska revija

Ne nalazimo u izvorima podatak kako je dobio ime, ali časopis s naslovom Hrvatska revija nosio je u svojem imenu nacionalni hrvatski atribut i općeprihvaćen termin revija koji je bio uobičajen za različite smotre i mjesečnike u Europi i kod nas. Mnogi novopokrenuti časopisi iz dvadesetih godina, a i poslije imali su u svojem naslovu ili podnaslovu riječ revija, što dolazi od francuske riječi revue u značenju smotra. Za ilustraciju dovoljno je navesti nekoliko naslova stranih časopisa pokrenutih u dvadesetim godinama, koji izlaze još i danas: The Review of English Studies / editor R. E. Alton. Oxford : Oxford University Press, 1925 –, Revue de linguistique romane, Strasbourg : 1925 –, Revue de littérature comparée, Paris : 1921 –. U Zagrebu je od 1924. izlazila Grafička revija, koju je pokrenuo Vladimir Kirin i bez prekida je izlazila u Zagrebu, Ljubljani i Sarajevu do 1943., a izdavač je bio Savez grafičkih radnika Jugoslavije. Časopis s naslovom Revija za filozofiju i psihologiju pokrenuo je 1927. i bio mu glavnim urednikom Albert Bazala, redoviti profesor na Filozofskom fakultetu, član JAZU, u to vrijeme predsjednik Matice hrvatske. Također je u Zagrebu izlazila 1927–1941. Filmska revija, časopis za film i filmsku kulturu, a uređivao ga je i izdavao Aleksandar Aranicki, hrvatski prevoditelj, dramatizator književnih tekstova, libretist, publicist i filmski radnik, priznat u međunarodnom filmaškom svijetu, zbog čega je od 1930. do 1941. bio potpredsjednikom Međunarodnoga filmskog saveza sa sjedištem u Parizu.

 

 

Vladimir Kirin kao umjetnički urednik Grafičke revije,
Zagreb, oko 1931.

 

 

Isticanje nacionalnog predznaka u naslovu Hrvatske revije bilo je istodobno i hrabro i prkosno zbog političke klime u zemlji koja je branila isticanje imena pojedinih naroda u sastavu Države Srba Hrvata i Slovenaca, ali je Matica taj rizik svjesno preuzela.

Već sljedeće 1929. godine Matica je osnovala trgovačko društvo Pramatica, koje je dobilo sve ovlasti za izdavanje Matičinih knjiga, preuzelo Matičinu izdavačku djelatnost, a Matičine nekretnine prenesene su i uknjižene na Pramaticu. Svi prihodi nalazili su se u tom društvu, koje je imalo za zadatak riješiti nagomilane izdavačke dugove i financijske probleme. Tim potezom osiguran je kontinuitet izdavačke djelatnosti i knjiga i časopisa jer je Matica bila u strahu od radikalnog poteza da vlada ukine njezino djelovanje.

Pokretanje časopisa

Rasprave o potrebi pokretanja toga novog časopisa vodile su se na sjednicama MH još od 1926. godine. Zapisnici iz 1927. godine potvrđuju stav Matičinih odbornika o nužnosti pokretanja jednoga književnog mjesečnika koji će promovirati i zastupati trajne i temeljne Matičine ideje: duhovno i nacionalno jedinstvo i uzdizanje svih Hrvata na području kulture. Financijska konstrukcija i plan za ostvarenje izdavanja Revije dogovarani su na 12. sjednici 21. prosinca 1927. Članovi predsjedništva svjesno su odlučili ući u rizik do 100 000 dinara za troškove uređivanja i tiskanja, što je podupro i Gospodarski odbor. Uz pretplatu od 120,00 dinara za članove MH i 150,00 dinara za nečlanove te nakladu od 15 000 svezaka časopis je trebao sam pokriti svoje troškove.

Prvi pokusni dvobroj pojavio se u rujnu 1928. u tragičnim vremenima, nakon atentata na Stjepana Radića, i ubrzo je postao najznačajniji književni časopis s čvrstim uredničkim programom i stalnim suradnicima.

Uvođenjem diktature kralja Aleksandra u siječnju 1929. Matica je preuzela vodeću ulogu u okupljanju hrvatske inteligencije te činila snažan opozicijski element u Hrvatskoj.

Njezini su članovi bili vrlo različitih svjetonazora i političkih opcija, ali to ih nije priječilo da se ujedine u otporu kraljevoj diktaturi. Da bi opravdala priloge članstva i donacije dobrotvora, 1930. Matica je ugovorom obvezala glavnog urednika da upravlja svim poslovima oko izdavanja i distribucije, a to je punih deset godina sve do 1941. radio Blaž Jurišić.

 

 

Prva stranica Hrvatske revije iz 1929. s Jurišićevim člankom »Strossmayer iza kulisa«

 

 

Previranja na hrvatskoj političkoj sceni kada su se suprotstavljali komunizam i nacionalizam odrazila su se i na članove Matice. Predsjednik Filip Lukas čvrsto je zastupao Matičin program promicanja i čuvanja hrvatskih nacionalnih interesa i nerijetko komentirao neke uredničke poteze u Reviji. Sukob s književnikom Augustom Cesarcem, koji je bio odbornik, i Miroslavom Krležom, njihov istup iz Matičina članstva i otkazivanje suradnje u HR bio je povod da su i neki drugi lijevo orijentirani intelektualci prestali objavljivati u Matici.

Izdavačka i nakladnička politika Matice u tridesetim i četrdesetim godinama bila je potpora svim hrvatskim književnicima pa su to razdoblje obilježile zbirke lirike, umjetnička proza, novele i romani, teme iz opće i nacionalne povijesti. Strana književnost bila je zastupljena najpoznatijim imenima iz svjetske književnosti.

 

Blaž Jurišić u Rogaškoj Slatini 24. srpnja 1939.
(privatna arhiva Srebrenke Šeravić)

 

Kad su se od 1936. počeli osnivati Matičini pododbori po hrvatskim gradovima naklada knjiga se još povećala, a jačanje utjecaja i ugleda Matice u narodu dovelo ju je u sukob s vlašću Banovine Hrvatske. Filip Lukas se s politikom HSS-a nije sukobio samo zbog različitih gledišta o ulozi seljaštva i inteligencije u hrvatskom narodu nego i zbog Mačekova odustajanja od samostalne hrvatske države. Kulminacija je bila raspuštanje Matičina upravnog i nadzornog odbora te uvođenje komesarijata u siječnju 1941. godine. Kao razlog su navedene nepravilnosti u poslovanju. Pravi je razlog bio to što je Matica postala mjesto okupljanja intelektualaca koji su se priklanjali ideji samostalne hrvatske države. Za nekoliko mjeseci, u travnju 1941., prisilna uprava i komesarijat su ukinuti, odmah nakon proglašenja NDH i uspostave ustaške vlasti. Stara uprava s Filipom Lukasom na čelu djelovala je i za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Matica hrvatska imala je punu potporu mlade hrvatske države i samog poglavnika. Posebna se pozornost posvećivala kulturnim institucijama koje su trebale hrvatsku kulturu osloboditi negativnih utjecaja kojima je bila izvrgnuta u prethodnom razdoblju i biti promicatelji nacionalne svijesti i ideološke preobrazbe u duhu ustaških načela. Matica je nastavila redovito objavljivati nove knjige hrvatskih autora i prijevode iz stranih književnosti. Do 1943. iz tiska je izišlo gotovo stotinu novih naslova pa se financijska situacija poboljšala jer je Matica postala izdavač školskih udžbenika. Predratni časopis HR nastavio je redovito izlaziti, a kao redovita aktivnost Matičinih ogranaka počeli su izlaziti novi naslovi: Hrvatska misao (1943–1944) u Sarajevu, Hrvatski sjever u Osijeku (1944) i Klasje naših ravni (1943–1944) u Zagrebu.

Uredničke mijene i politike

Kad se iz distance od gotovo osamdeset i pet godina sagledava tijek izlaženja HR, neizbježivo je zabilježiti povijesni i vremenski okvir u kojem se časopis događao. Razdoblje od osamnaest godina, od 1928. do 1945. godine, ulazi u najburnije godine u povijesti hrvatskog naroda dvadesetog stoljeća.

 

 

Blaž Jurišić i Dragutin Tadijanović, crteži Jeronima Miše

 

 

Mijene urednika, uredničkih politika, suradnika, tema, kulturnih, društvenih, političkih i državnih prilika neizbježivo se iščitavaju sa stranica i oslikavaju razdoblje i vrijeme.

Uočljive su tri velike promjene u uređivanju časopisa. Za očekivati bi bilo da su uzrok tomu promjene urednika i uredničkih koncepcija, ali uzroci su dublji i vezani uz društveni, politički i ideološki okvir časopisa koji je nosio promjene.

Pet glavnih urednika, koliko se izmijenilo od početka izlaženja, u načelu se pridržavalo početne koncepcije časopisa koju je zacrtalo Matičino vodstvo i urednički odbor još 1926. godine u pripremi za pokretanje HR. Kontinuitet izlaženja, vizualni dojam, opseg stranica, rubrike, grafička i tiskarska oprema, periodičnost, tehničke karakteristike godinama su bili gotovo isti, s vrlo malim promjenama.

Namjera da Matičino članstvo i čitatelji dobiju kvalitetnu reviju koja će uzdizati hrvatski duh i u skladu s misijom Matice hrvatske širiti i promicati kulturu, jezik, književnost, umjetnost i sve one vrijednosti koje je jugoslavenska vlast sustavno zatirala ostala je uvijek na prvom mjestu.

Prva mijena

Prvih pet godina izlaženja HR čini prvo razdoblje obilježeno početnom koncepcijom da časopis bude otvoren svim hrvatskim intelektualcima bez obzira na njihove političke orijentacije jer bilo je to vrijeme kada su se svi osjetili ugroženi od beogradskog centralizma i vrijeme kada su trebali poraditi na zajedničkim interesima očuvanja svega što je činilo hrvatsku naciju, kulturu i identitet.

U prvom pokusnom svesku god. 1. br. 1(1928) – god. 6. br. 7(1933) na čelu HR izmijenila su se tri urednika. Branimir Livadić uredio je prvi broj, sljedeće cijelo drugo godište 1929. pridružio mu se sveučilišni profesor, jezikoslovac Stjepan Ivšić, a od trećega godišta 1930. uredništvo je preuzeo Blaž Jurišić na osnovi ugovora sklopljenog s Maticom na deset godina. Iako je bio zamišljen kao dvomjesečnik, nakon prvog dvobroja, nastavio je od 1929. godine do kraja izlaziti kao mjesečnik. Od početka je bila uočljiva namjera da to bude ozbiljan časopis sa širokom lepezom suradnika, otvoren različitim i kritičkim i suprotstavljenim mišljenjima s pretenzijama da postane središnji i vodeći književni list s visokom nakladom, grafički i umjetnički dotjeran. Već u prvom broju urednik Livadić naglasio je program i cilj časopisa s posebnom napomenom da će istaknuto mjesto imati esej, po njegovu mišljenju zapostavljena vrsta u hrvatskoj književnosti.

Kao suradnici javljaju se književnici Milutin Cihlar Nehajev, August Cesarec, Miroslav Krleža, Vladimir Nazor, Milan Begović, Ivana Brlić Mažuranić, Mile Budak, sudjeluju i kritičari Ljubomir Maraković, Albert Haler, Kerubin Šegvić, Ante Petravić, Slavko Batušić, Julije Benešić, Josip Bogner, Branimir Ivakić, Jeronim Korner, Artur Schneider te umjetnici Ivan Meštrović, Ljubo Babić, Jerolim Miše i Vladimir Kirin. Tu su i sveučilišni profesori Franjo Fancev, Antun Barac, Stjepan Zimmermann, Milan Ivšić, pa brojni povjesničari, etnolozi, povjesničari umjetnosti Ljubo Karaman, Milovan Gavazzi, Ante Šimčik, Franjo Bučar, Ivan Esih, a posebno važno mjesto zauzimaju jezikoslovci Franjo Cipra, Krunoslav Krstić, Petar Guberina, Ljudevit Jonke i Blaž Jurišić.

Ubrzo su 1929., u prvoj cjelovitoj godini, krenule teškoće. Matičina nedostatna sredstva, izostanak državne potpore i nepostojanje stalnih i sigurnih izvora prihoda nisu mogli jamčiti sigurnost. Uprava je stoga Reviju dala u ruke Blažu Jurišiću, koji je kao stari Matičin član i predsjednik Književno-umjetničkog odbora bio sigurna osoba koja će zadržati programatsku koncepciju lista. Na njemu je bila materijalna odgovornost, iako on nije bio pravi vlasnik i još ga je Matica subvencionirala. Uz osobnu egzistencijalnu sigurnost i obveze imao je i prava te uredničku slobodu i odlučnost da časopis zaživi kao traženi i očekivani mjesečnik s visokom nakladom i umjetničkom razinom koju su čitatelji očekivali.

Prvo razdoblje časopisa vremenski i povijesno u širem kontekstu kreće se između dva atentata, 1928. na hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini i 1934. u Marseilleu, kada je ubijen kralj Aleksandar. Prema tome glavne značajke koje su se očitovale u pokretačkoj i uredničkoj politici HR mogu se ukratko sažeti: otpor beogradskom centralizmu, diktaturi i jugoslavenskom integralizmu, dokazivanje da su hrvatski narod, jezik i kultura samosvojni i neotuđivi, te okupljanje svih hrvatskih intelektualaca i podizanje svijesti o potrebi zajedničkog djelovanja i rada u najkritičnijim godinama kada su bile ugrožene sve hrvatske političke i kulturne vrednote.

Svi su urednici jednako, bez iznimke radili na tome. Prelaženje HR u ruke Blaža Jurišića osiguralo je za dugi niz godina unatoč svim previranjima i zabranama dobronamjeran, liberalan i otvoren urednički odnos prema svim suradnicima i temama, a jedini je kriterij bila kvaliteta priloga te kulturni napredak hrvatskog naroda. U tom razdoblju nalazimo i priloge koji prate srpsku kulturnu scenu, književnost i časopise te suradnike, kao što je bio književni kritičar Vaso Bogdanov. Jurišićev značajan doprinos ugledu HR od samog početka najbolje je sažeo Vlaho Bogišić:

»(...) Jurišić je u znatnom smislu preteča mnogih hrvatskih urednika iz druge polovice stoljeća koji u zadanome i ograničenom okviru nerijetko uspijevaju zaobići dogmu. Idejni raspon, autorska predanost i motivacija, duh i snaga građanske kooperacije iz prva tri Jurišićeva godišta, nisu ne samo u časopisu nego ni u kakvoj drugoj javnoj inicijativi u nas postignuti ni do danas, u čemu s pravom počiva legendarni potencijal Hrvatske revije.« (Bogišić, 2001., HR 1/1: str. 6–7)

Predsjednik Matice Filip Lukas pomno je pratio sadržaj svakog broja i njegov je utjecaj bio značajan, ali ne presudan. Iz Jurišićeva Dnevnika saznajemo da je u Matici svakodnevno raspravljao s Lukasom, tajnikom Franjom Jelašićem i drugim odbornicima o pojedinim tekstovima i temama. Iako je umjetničku opremu Revije vodio Vladimir Kirin, prigovor na nedolične reprodukcije upućen je Jurišiću.

 

 

Marko Veršić, Stjepan Zimmermann, Filip Lukas i Blaž Jurišić (Rogaška Slatina?, međuratno razdoblje; privatna arhiva Srebrenke Šeravić)

 

 

Pet godina izlaženja časopisa nije u potpunosti prošlo bez problema. Koliko god se urednik trudio izabrati suradnike i teme koje će zadovoljiti čitateljstvo, kritike su dolazile sa svih strana. O njima se raspravljalo na sjednicama Matičina Odbora za književnost, na godišnjim skupštinama, što je vidljivo iz zapisnika, i na svakodnevnim sastancima u prostorijama uredništva. Zapisnici s godišnjih skupština Matice hrvatske, koje su se održavale potkraj svake godine ili na samom početku iduće, objavljivali su se u Reviji u prvom broju koji je izlazio za tekuću godinu.

Najviše podataka o tome možemo iščitati sa stranica osobnog dnevnika Blaža Jurišića. Uočljive su mnoge dvojbe koje je kao urednik imao pa je često tražio savjet ili mišljenje drugih članova Odbora, samog predsjednika Lukasa, tajnika Jelašića ili suradnika. Neko vrijeme su komentari bili na razini telefonskih razgovora ili priča po gradu. Nije trebalo dugo čekati da se počnu vrlo oštro pisati kritike po novinama i časopisima koji se nisu slagali s vodstvom Matice. Često im je napad na HR bio paravan da bi napali samu Maticu hrvatsku kao instituciju. Mnogo godina kasnije urednik Blaž Jurišić prisjetio se tih događanja kada je pisao svoj komentar na netočnosti iznesene u knjizi Jakše Ravlića povodom 120. obljetnice Matica hrvatska 1842–1962.

»Građanski sloj, koji je bio najjači oslonac Matice Hrvatske (slabo pismenom seljačkom i radničkom sloju bile su nepotrebne Matičine knjige), prigovarao je što donosi priloge komunističkih pisaca u prevelikom broju, tako da izgleda kao glasilo ljevičara a ne Matice Hrvatske. Osobito se na raspirivanje nezadovoljstva iskorišćivala studija Vase Bogdanova ‘O Krležinom umjetničkom stvaranju’, koja je izlazila u HR god. 1932. Br. 1, 2, 3. Urednik (dr. B. Jurišić) je često slušao prigovore ne samo zbog, što se studija V. Bogdanova protegnula kroz tri broja i zapremila 35 štampanih strana Revije, nego i da je to otvorena propaganda na komunizam i grubi napadaj na našu sredinu...« (Jurišić, 1992., str. 112)

Prvi ozbiljan odgovor na stranicama Revije dao je Filip Lukas u tekstu Pet godina Hrvatske Revije 1(1933). Riječ predsjednika Matice trebala je snažnije odjeknuti i stišati napetosti. Važno je bilo obraniti Reviju od prigovora da plovi marksističkim vodama. Jurišić se zacijelo osjećao zbunjen i nesiguran kako opravdati svoju uređivačku politiku, ostati otvoren svim opcijama, a zadržati kvalitetu priloga. Kratki ulomak iz njegova Dnevnika sve pojašnjava:

»10. siječnja. 1933. utorak.

Poslije ručka telefonirao mi je Krleža i pozvao na crnu kavu, koju nam je priredila njegova gospođa Bela. Razgovarali smo se i o mom sve težem položaju kao urednika Revije, jer su u posljednje vrijeme učestali napadaji na mene (usmeni), tako da bih odmah poslao ostavku, da imam sredstava za život i da nisam izgubio službu. Krleža misli, da u ovom slučaju ne smijem nikako biti sentimentalan, i da naprosto ne dam Revije, radi koje sam izgubio službu. Rekoh da ja ne bih mogao to učiniti, da Matici uskratim vlasništvo i ingerenciju na Reviju, koja je praktično njezina.« (Jurišić, 1994., str. 27)

Početkom 1933. godine bilo je planirano Krležino izlaganje u Hrvatskom glazbenom zavodu za koje je bio otisnut plakat s naslovom Miroslav Krleža govori o hrvatskoj književnosti. Predavanje nije održano jer mu je policija to zabranila. U obranu i potporu Krleži pojavio se plakat s potpisima trideset i troje hrvatskih intelektualaca, javnih i kulturnih radnika. Mnogi od njih bili su Matičini odbornici, a potpis su stavili u svoje ime. Na plakatu su bili Antun Augustinčić, Ljubo Babić, Slavko Batušić, Vladimir Becić, Antun Bonifačić, August Cesarec, Dobriša Cesarić, Olinko Delorko, Dubravko Dujšin, Branko Gavella, Krsto Hegedušić, Blaž Jurišić, Mladen Kauzlarić, Mihovil Kombol, Frane Kršinić, Branimir Livadić, Jerolim Miše, Vladimir Nazor, dr. Đuro Vranešić i dr. Sastavio ga je uz Jurišićevu potporu Vaso Bogdanov. Matica hrvatska kao kulturna institucija i njezin predsjednik Lukas nisu stali iza toga, što je Krleža zamjerio, a Jurišić je protumačio Lukasov potez:

»Lukas je osjetio potrebu, da kao predsjednik Matice pokuša stišati uznemirenost javnosti i uvjeriti je, da Matica Hrvatska ostaje vjerna hrvatskim narodnim idealima. Hrvatski građanski stalež u vrijeme diktature pokazivao je visoki stepen otpora, i zaslužio je da se oda potpuno priznanje njegovoj nacionalnoj svijesti. Prema njemu je trebalo pokazivati mnogo obzirnosti i takta već i zbog toga, što je on sačinjavao golemu većinu članova zakladnika Matice Hrvatske, pa je o njemu uvelike ovisio i uspjeh Matičinih pothvata.« (Jurišić, 1992., str. 114)

Napadi na Maticu i HR su se nastavljali najviše zbog komunističkih priloga. Pojedini brojevi bili su zaplijenjeni, urednik Jurišić ostao je bez posla, tajnik Matice Franjo Jelašić po kazni je premješten u Kočevje u Sloveniju kao srednjo­školski profesor. Predsjednik Lukas bio je saslušavan na policiji. Osim hajke što su je podignuli klerikalni krugovi, koji su spočitavali Matici i HR odmak prema komunizmu, uvrijeđeni stav zauzeli su i književnici ljevičari. Dogodio se paradoks. HR i Matica doživjele su bojkot upravo svojih ljevičarskih suradnika, kojima nisu uskraćivale prostor časopisa za objavljivanje, dok su istodobno bile na meti optužbi i proganjanja desno orijentiranih intelektualaca i pod nadzorom policije zbog podupiranja komunističke ideologije i nepoštivanja zakona.

U toj nezavidnoj situaciji rad na redovitom izlaženju svakog broja prolazio je u atmosferi straha od sljedeće zapljene i neizvjesnosti od neke nove objede. Jurišić se držao principijelno i nije odstupao od kriterija kvalitetnih tekstova pa je dobro planirao unaprijed što može uzeti u obzir za objavljivanje. Ograničenje mu je bilo ne samo ukus čitatelja, moralna načela, nego i broj stranica. Moralo se misliti na uštede pa je opseg Revije 1933. smanjen. Imao je potporu Matice, ali nije si mogao dopustiti ulazak u gubitke ni daljnje gubljenje suradnika i čitateljstva. Bio je poznat kao pošten čovjek, a honorare je autorima isplaćivao redovito. Mladi pjesnici kojima je otvorio put do javnosti većinom su u Zagrebu na studiju preživljavali zahvaljujući honorarima iz HR. Pomogao je tako Tadijanoviću objaviti zbirku pjesama Sunce nad oranicama. Jamčio je u tiskari za njega i preuzeo obvezu od 1000 dinara da će platiti. Odmah nakon izlaska iz tiska Državno odvjetništvo donijelo je odluku o zabrani te knjige. Ipak Jurišić je imao hrabrosti u Reviji objaviti kritički prikaz te iste zabranjene knjige što ga je potpisao Stjepan Devčić. HR se morala uzdignuti jezikom, stilom, temama iznad običnih niskih podbadanja te ostati na temeljima koji su bili postavljeni. Časopis je morao ići dalje unatoč gubitku mnogih suradnika, negativnom pisanju Hrvatske straže, Književnika, Hrvatske prosvjete, 15 dana, unatoč policijskim saslušanjima i provjerama. HR nije smjela posustati i iznevjeriti svoje čitatelje i Matičino članstvo. Morala im je sačuvati i pružiti prostor gdje je glavnu riječ imala hrvatska kultura, umjetnost, jezik, nasljeđe i tradicija.

Druga mijena

Početak drugog razdoblja u izdavanju časopisa pada u sredinu po mnogočemu znakovite 1933. godine i traje sve do kraja 1940. godine. Fašizam je već osvojio vlast u Njemačkoj i postao glasan u mnogim europskim državama. U isto su vrijeme komunizam i boljševizam u Rusiji izazivali strah i neizvjesnost kao prijetnja miru i poretku.

 

 

Posveta I. G. Kovačića na knjizi
Dani gnjeva, Zagreb, 1936.

 

 

U 30-im godinama mlade suradnike činili su Tin Ujević, Ivo Kozarčanin, Dragutin Tadijanović, Dobriša Cesarić, Ivan Goran Kovačić, Marijan Matijašević, Vjekoslav Majer, Drago Ivanišević, Gustav Krklec, Frano Alfirević, Vlado Vlaisavljević, Stjepko Trontl, Vjekoslav Kaleb, Olinko Delorko, Vladislav Kušan, Vinko Nikolić, Antun Nizeteo te književnici iz Bosne Novak Simić, Alija Nametak, Husnija Čengić, Hasan Kikić. Neposredno pred početak rata pišu mladi, studenti Nada Kesterčanek, Juraj Kaštelan, Stanko i Zlatko Gašparović, Tias Mortigjija, javljaju se Bunjevci Marko Čović, Aleksa Kokić, Ante Sekulić. Urednik se nije mijenjao, cijelo je vrijeme HR vodio Blaž Jurišić uz potporu Književno-umjetničkog odbora i predsjednika Filipa Lukasa.

 

 

Posveta F. Lukasa na knjizi Hrvatski narod
i hrvatska državna misao, Zagreb, 1944.

 

 

Jasno su došla do izraza stajališta predsjednika Lukasa i njegov otpor marksizmu i komunističkim temama. Urednik Jurišić bio je nemoćan suprotstaviti mu se. Mogao je samo pristati na kompromis, ublažiti Lukasovu krutost i isključivost. U svojoj otvorenosti prema svima našao se na meti optužbi desno orijentiranih intelektualaca zato što je dao prostor ljevičarima, a pod policijskim nadzorom s druge strane zbog podupiranja komunističke ideologije i nepoštivanja zakona. Unatoč nedaćama i osporavanjima Revija je u tridesetim godinama dosegnula vrhunac u kvaliteti i raznovrsnosti priloga, broju suradnika, pretplatnika, čitatelja. U prilog tomu ide i podatak da je bila toliko tražena da su se mnogi eseji sa stranica časopisa tiskali kao posebni separati, a i danas su dostupni kao zasebni članci za posudbu u knjižnicama. Nije sve ostalo samo na časopisu. Revija se u to vrijeme pojavila i kao izdavač prvih zbirki i prijevoda svojih mladih suradnika pjesnika. Najznačajnije su knjige Lirika / Ivan Dončević, Ivo Kozarčanin, Anton Nizeteo, Radovan Žilić, Zagreb : Hrvatska revija, 1935., Akrobat / Vítězslav Nezval; sa češkoga preveo Dragutin Tadijanović, Zagreb : Hrvatska revija, 1936., Dani djetinstva / Dragutin Tadijanović, Zagreb : Hrvatska revija, 1937.

Matica je tridesetih godina znatno povećala izdavačku djelatnost, a to joj je bio jedini stalni izvor financiranja uz članarine i prihode od nekretnina te dobrovoljne donacije građana. O tome je ovisilo izdavanje HR i drugih časopisa.

Otvoreno suprotstavljanje različitih ideologija, što se odražavalo na prihvaćanju i izboru suradnika i tekstova, uspon, jačanje i vlast HSS-a u početku je značilo potporu i uvažavanje rada Matice. Ubrzo je svojim potezima HSS pokazao da hrvatsko pitanje ne misli rješavati u pravcu nezavisnosti i samostalnosti, nego u okviru postojeće Jugoslavije. Matičino vodstvo na čelu s Filipom Lukasom, urednik Blaž Jurišić i većina članstva nisu takvo stajalište prihvaćali. Unatoč svim opasnostima, prijetnjama i zastrašivanjima od banske vlasti i policije, Matica, a time i HR, ustrajala je i ostala na pozicijama čuvanja hrvatske nacionalne i kulturne samobitnosti. Urednik^[2] je tada bio toliko izložen napadima i podmetanjima da je s namjerom da se zaštiti i da ponovno ne izgubi profesorsko mjesto njegovo ime zamijenjeno imenom Matičina tajnika Mile Starčevića. Jurišić je i dalje obavljao urednički posao. Potanko je to objasnio u pismu Jakši Ravliću 1963. godine:

»Od listopada 1937. nisam više htio potpisivati ‘Reviju’ zato što sam iz mirovine bio reaktiviran, pa nisam htio da kao činovnik (profesor) izletim i po treći put iz službe; stoga je listopadski broj imao samo oznaku: umjetnički uređuje Vladimir Kirin (on je od početka uvijek odabirao za ‘HR’ priloge likovnih umjetnika, a sa štampanim tekstom nije nikada imao nikakva posla). Od studenoga 1937. do prosinca 1939. potpisuje se kao vlasnik, izdavač i odgovorni urednik dr. Mile Starčević. Starčević je bio samo fiktivni urednik, s uređivanjem stvarno nije nikada imao nikakve veze. Od siječnja 1940. do siječnja 1941. opet je moj potpis kao vlasnika, izdavača i urednika, jer je Starčević bio interniran. Kroz cijelo vrijeme od 1. siječnja 1930. do 14. siječnja 1941. bio sam dakle neprekidno i faktično urednikom jedino ja. Iza toga je Matici postavljen komesar, a kad je dolaskom NDH bio Matičin Odbor, raspušten od Šubašića, ponovno uspostavljen, trebao sam i ja nastaviti uređivanje ‘HR’, što se od mene i tražilo, ali sam to odbio, pa tako ja od veljače 1945. nemam više nikakva udjela u uređivanju Hrvatske revije.« (Jurišić, 1992., Zadarska smotra 41/3: str. 128)^[3]

Pojedini brojevi bili su zabranjeni ili zaplijenjeni zbog tekstova koji nisu bili po volji vlasti ili su na nedovoljno prihvatljiv način prezentirali aktualne teme sela i seljaka.Više puta je zbog svih okolnosti Jurišić pomišljao odstupiti s uredničkog mjesta, ali obvezivao ga je desetogodišnji ugovor, njegova patriotska dužnost i odgovornost prema Matici i Reviji.

Jurišić je iznimno povećao broj mladih suradnika, studenata, pjesnika, književnika i kritičara kojima je iskazivao povjerenje i davao šansu da objavljuju u cijenjenoj HR. U jednom je odgovoru studentskoj mladeži na Matičinoj sjednici protumačio svoj kriterij biranja priloga za Reviju:

»Tu sam kao urednik HR pred studentima isticao potrebu, da Hrvatska Revija bude otvorena svakom hrvatskom književniku, bez obzira na to, kojoj političkoj struji pripada. Odlučno ima biti samo to, da je prilog na umjetničkoj visini i, dakako, da ne vrijeđa hrvatstvo i da ne provodi stranačko-političku propagandu. Hrvatska Revija treba da bude centralni reprezentativni časopis hrvatske književnosti, a takvim se ne može smatrati, ako se isključuju najjači hrvatski beletristi. Neki od prisutnih studenata ostali su odlučni u protivljenju suradnji i dobacivali: bolje da Revije nema nego da donosi komunističke priloge.« (Jurišić, 1992., str. 116)

Pobjeda koju je HSS odnio na izborima 1935. učvrstila je suradnju vodstva HSS i Matice. Vođa stranke dr. Vladko Maček obratio se narodu i poznatim proglasom pod nazivom Hrvatskoj inteligenciji podupro rad Matice:

»Matica hrvatska jest najstarije kulturno društvo, koje je od svoga osnutka vršilo dugo vremena jedinu, a poslije uvijek pretežnu ulogu u kulturnom životu Hrvata. Osim toga, jest Matica hrvatska jedino hrvatsko društvo, koje je kroz 7 godina diktature imalo odvažnosti da se odupre navali od strane režima i tako sačuva od ljage svoj hrvatski karakter. Ne smije zato biti inteligentna Hrvata, koji ne bi bio članom Matice hrvatske i pomagao njezin procvat kupujući godišnja izdanja Matičinih knjiga« (Maček, 1935)

Pod naslovom Dr. Vladko Maček vođa hrvatskog naroda o Matici hrvatskoj objavljen je sadržaj letka u listopadu u časopisu Omladina, 17:3(1935). Nakon nekoliko dana policija je zaplijenila letak i zabranila njegovo raspačavanje. U cijelosti je tekst naveo i Blaž Jurišić u svojem već spomenutom tekstu Nad knjigom Jakše Ravlića..., koji je tek nakon gotovo 20 godina 1992. objavljen u Zadarskoj smotri, 42/3: str. 121.

Strah od represivnih mjera policije bio je stalno prisutan jer je vlast iz Beograda budno motrila svaki korak Matice hrvatske tražeći razlog da ju optuži za protudržavnu djelatnost. Tu situaciju najbolje oslikava kratki ulomak iz Dnevnika Blaža Jurišića koji govori kako se promišljalo o svakom potezu:

»5. rujna 1935. četvrtak

Prije podne telefonirao i Lukas, da dođem u Maticu, tamo da ćemo se razgovarati (...) Sa mnom se Lukas razgovarao o zastavi: prigodom sutrašnjeg rođendana maloga kralja Petra, moraju se po propisima zakona izvjesiti državne zastave. On misli da bismo dali na Matičinoj zgradi izvjesiti hrvatsku zastavu, a ne jugoslavensku. Rekao sam: ovako je najbolje, i ja podvorniku Paviću dajem uvijek ovakav naputak: ako vidi, da su sve kuće izvjesile hrvatske zastave, nek izvjesi i on, ako su izvjesili jugoslavenske svi, onda nek i on izvjesi jugoslavensku, a ako kuće nemaju nikakvih zastava, nek ni on ne vješa. Uopće, neka se ravna prema okolini, jer Matica u ovakvim prilikama ne smije upadati u oči, ne smije da pravi demonstraciju, treba da se kloni svega što bi se činilo da je demonstrativno. Mi lično kao privatnici, Lukas i Jurišić, možemo demonstrirati, ali Matica kao zavod ne. Lukas je ovo stajalište usvojio.« (Jurišić, 1994., str. 246)

Svjesni su bili da nije trenutak izazivanja vlasti i skretanja pozornosti na Maticu. Ipak razočaranje što se Zagreb ne usudi jasno pokazati svoj stav i prkos bilo je veliko:

»6.rujna 1935. petak

(...) Inače je danas dan, koji zbilja može da ulije samo malodušje u Hrvata. Okićen jugoslavenskim zastavama, nakon hrvatskih na Mačekov rođendan i na obljetnicu Radićeve smrti, pokazao je Zagreb, da nema kičme ni ponosa. Kapitulirao je po ne znam koji put i bijedno se osramotio. Svijetli izuzeci samo potvrđuju to.« (Jurišić, 1994., str. 248)

Pobjedu HSS-a na izborima 1935. svi su doživjeli kao općenacionalni, hrvatski uspjeh jer su se propašću diktature svi kojima je hrvatski nacionalni interes bio osnova političkog djelovanja našli ujedinjeni pod jednom strankom. Nasuprot hrvatskom seljačkom pokretu, na Sveučilištu su se sve više javljali znakovi jačanja nacionalizma koji je postajao blizak totalitarnim nacionalističkim pokretima i ideologijama u ostalim državama međuratne Europe. Ubrzo je nepomirljivost dviju ideologija počela dovoditi do otvorenog razilaženja Matičinih predstavnika s ideolozima i vodstvom HSS-a. Urednik Jurišić susretao se s raznim poteškoćama i problemima, razmišljao o napuštanju uredničkog mjesta u Reviji. To nam potvrđuje zapisani razgovor s Dragom Ivaniševićem:

»11. rujna 1935. srijeda

(...) Zatim mi Ivanišević kaže, da je čuo da kanim koncem ove godine obustaviti ‘Hrvatsku Reviju’. Rekao sam, da je to samo moje razmišljanje, ne bih li predložio u Matičinu odboru, da se Revija obustavi, jer ne može izvršiti svoju misiju, da bude centralni časopis hrvatskih književnika i jer je slaba, zbog povlačenja velikog broja hrvatskih književnika. Ivanišević hoće da mi stavi na dušu, da toga nikako ne radim, jer: iako je Revija slaba, još je uvijek najbolja. Srpski književni glasnik da je užasno slab, ne može se staviti ni u poredbu s Hrvatskom Revijom. U Beogradu gledaju, kako je on opazio, vrlo prijekim okom na rad Matice Hrvatske uopće i na ‘Hrvatsku reviju’. Već se zbog toga ne bi smjelo pomišljati na obustavu. Potonje će govoriti usmeno, ne ovako preko telefona.« (Jurišić, 1994., str. 250)

Samokritičnost i preispitivanje odluka govore nam o čestitom čovjeku, uredniku Blažu Jurišiću, koji je više od svih bio svjestan zadaće i misije svoje i Matičine HR. Znao je da će ustrajnim i samozatajnim radom ići naprijed, svjestan katkad slabosti časopisa, ali ne posustati, nego otvarati prostor i put novim, mladim suradnicima.

Podupirao je snažnu hrvatsku nacionalnu orijentaciju i otvorenost prema svima i istodobno ažurno objavljivao prijevode aktualnih i suvremenih tekstova intelektualaca iz cijele Europe. Profilirao je Reviju na izvornim načelima promicanja hrvatske političke misli i hrvatske kulturne ideje. Više nego čitavo desetljeće zadržao je visoku razinu književne i umjetničke vrijednosti časopisa te slobodan prostor za sve istaknute, dobronamjerne i svjesne hrvatske intelektualce.

Ubrzo je HSS postao nezadovoljan Matičinom potporom u političkom smislu, jer su predsjednik Lukas i njegovi suradnici smatrali da se Matica ne treba miješati u politiku i izjašnjavati o potezima vlasti. Zaista, prostor stranica Matičine HR davao je često slobodu suradnicima da iznose stajališta koja nisu bila po volji banskoj vlasti. Doživljavali su se kao suprotstavljanje načelima HSS-a, pa su njihova stajališta i obrana hrvatskih prava i pozicija nailazili na oštra reagiranja. Cijelu instituciju Matice vlast je doživljavala kao opoziciju koja joj se opire i ne želi se pokoriti.

Uzroci koji su doveli do neugodne situacije 1941. godine kada je banska vlast raspustila vodstvo Matice hrvatske i uvela komesarijat nalaze se u stalnim ili povremenim sukobima koji su tinjali već niz godina, otkako je HSS u hrvatskom narodu.

Svi su se bojali takve odluke od beogradske vlade, ali to je učinila banska vlast u Zagrebu. Udar na integritet i rad najstarije kulturne ustanove bila je neugodna situacija koja se odrazila i na HR. Prvi je put jedan broj kasnio s izlaženjem.

Drugo razdoblje u vođenju časopisa najviše je obilježila čvrsta figura urednika Blaža Jurišića, koji je uspio unatoč financijskoj nesigurnosti čvrsto pozicionirati HR u hrvatskoj javnosti, koja je prihvatila časopis kao središnje glasilo. Iako su neki autori prekinuli objavljivati, a drugi otišli u političku emigraciju, reprezentativnost i kvaliteta HR nije se bitno narušila. Jurišić je otvoreno i tolerantno prihvaćao sve hrvatske pisce, iako je svrstavanje u ideološkom smislu prema komunizmu ili hrvatskom nacionalizmu bilo vidljivo u izboru i pristupu temama. Druga polovica tridesetih godina obilježena je razvojem hrvatskog nacionalizma i otporom prema represivnoj jugoslavenskoj politici.

Prisilna uprava i djelovanje komesarijata trajali su do uspostave NDH. U sporna tri mjeseca Revija je izlazila zahvaljujući organiziranosti i pedantnosti urednika Jurišića, koji ništa nije prepuštao slučaju. Planirao je sve tekstove, priloge i suradnike unaprijed po nekoliko mjeseci pa je i nakon uvođenja komesarijata bio pripravan, kao da je očekivao nešto. Izlaženje HR se pod svaku cijenu moralo nastaviti. Blaž Jurišić, Filip Lukas i većina članova smijenjena Matičina odbora doživjeli su uvođenje komesarijata kao nepravedan čin, »udar na Maticu«, kako je tu situaciju u svojem Dnevniku nazvao Jurišić. U međuvremenu Jugoslavija je bila napadnuta, ušla u rat s Njemačkom i kapitulirala i stvari su se naglo okrenule. Proglašena je NDH i već 17. travnja 1941. doneseno je Rješenje o ukidanju prisilne uprave. Više od dvadeset godina nakon tih događaja urednik Jurišić zaključio je:

»Mislim da je Matičina uprava zaslužila pohvalu, što nije dopustila, da se Matica Hrvatska kao općenarodna, a ne stranačka ustanova, povrgne diktaturi jedne stranke, pa makar ta stranka okupljala veliku većinu naroda. Političke stranke su prolazne, vrijeme ih briše, a narod ostaje. Narodna ustanova kao Matica Hrvatska ne smije zaploviti isključivo jednim strujom, jer bi onda prestankom ove prestala i ona.« (Jurišić, 1992., str. 120)

Reviju je očekivalo novo razdoblje, ne samo promjenom uredništva nego u određenom opsegu i promjenom tema i suradnika. Nove povijesne prilike nametale su svoja pravila.

Treća mijena

Posljednja mijena urednika i politika obuhvaća razdoblje od uspostave NDH u travnju 1941. pa do proljeća 1945., kada je izišao zadnji dvobroj 1/2(1945) »domovinske Hrvatske revije«^[4].

Četiri godine obilježili su rat, nacionalizam i fašizam kao službena ideologija vlasti, promjene na mjestu glavnog urednika, umjetničkog urednika i tiskare.

Novi urednik Marko Čović samostalno je od petog broja 1941. preuzeo HR. Od ožujka 1943. godine pa do posljednjeg dvobroja, u proljeće 1945., urednici su bili Branimir Livadić i Olinko Delorko. Umjetnički urednik postao je Vladislav Kušan.

Otvorenost i širinu Revije prema kulturnoj, književnoj i znanstvenoj misli urednici su sačuvali unatoč ustaškoj vlasti, koja je kontrolirala tisak i nametnula korijenski pravopis. Povoljan položaj za Maticu kao instituciju u NDH značio je i određenu slobodu za urednike. Prve dvije godine s Markom Čovićem na čelu prošle su u skladu s rečenicom iz njegova uvodnog uredničkog teksta:

»’Hrvatska Revija’ će nastaviti svoju ulogu okupljanja i produbljivanja svih konstruktivnih hrvatskih snaga. ‘Hrvatska Revija’ će biti vodič suvremene hrvatske ustaške književnosti.« (Čović, 1941., HR 14/5: str. 238)

Njegove rečenice lako je razumjeti jer je početno oduševljenje hrvatskih intelektualaca zbog uspostave Nezavisne države Hrvatske bilo veliko. Od četrnaestoga godišta 1941., otkako je Marko Čović preuzeo uredništvo, našlo se dosta tekstova koji su ideološki podupirali novi poredak. Njihovi autori većinom su bili aktivni članovi ustaškog pokreta, kao i Čović. Svojevrstan zaokret u uređivanju Revije Aralica je tumačio:

»Barem dio toga može se opravdati početnim oduševljenjem nacionalističkih intelektualaca osnivanjem nacionalne države i općim ozračjem ideološke i nacionalne netrpeljivosti u jednoj totalitarnoj državnoj tvorevini kakva je bila NDH.« (Aralica, 2009., str.132)

Povećao se broj tekstova o stvarnim političkim događajima i temama vezanim uz politiku i državno uređenje kako su mnogi stalni i stari suradnici preuzeli nove dužnosti u vlasti i upravi države. U Reviji su se pojavila nova i do tada nepoznata imena, osobito brojna među pjesnicima. Nakon Čovića uredništvo Revije preuzeli su iskusni i odani Branimir Livadić te mladi i marljivi Olinko Delorko, koji ničim nisu isticali sklonost nacionalističkom režimu. To se odmah očitovalo u bitno manjem broju ideološki intoniranih priloga. Suradnici se nisu znatno promijenili, osim onih koji su razočarani politikom NDH otišli u partizane. I dalje su se u Reviji mogli naći tekstovi koji su se na neki način doticali stvaralaštva Krleže, Nazora, Kolara i Ivana Gorana Kovačića. Urednici su osiguravali mjesto i onima za koje se znalo da nisu pristaše i simpatizeri ustaškog poretka kao što je to bio sveučilišni profesor i književni povjesničar Antun Barac. Razdoblje NDH donijelo je mnogobrojne mlade pjesnike: Ivan Raos, Borivoj Pavlović, Ivan Katušić, Augustin Stipčević, Kruno Quien. Mnogi su nestali u ratu, kao pjesnik Dražen Panjkota. Drugi, Jerko Skračić, Branko Klarić, Jakša Ercegović, Zdravko Brajković i Vlado Miličević, stradali su nakon završetka rata u obračunu pobjednika s ideološkim protivnicima.

I u trećem razdoblju svojega redovitog izlaženje HR je donosila prikaze i kritike izdavačke produkcije Matice i drugih izdavača. Treba naglasiti da su se prevodile i tiskale knjige i onih zemalja koje u ratu nisu bile na istoj strani kao NDH. Sadržajno se posvećivala pozornost političkim saveznicima pa su izlazili i tematski brojevi kao Njemački svezak ili Rumunjski svezak.

Unatoč ratnim operacijama nadomak Zagreba i preokretima na europskim bojištima i dalje je zanimanje za kulturu i književnost bilo na visokom mjestu. Sa stranica časopisa nije se nikako nagovještavala mogućnost prestanka izlaženja Revije. Štoviše, u zadnjem tiskanom dvobroju 1945. najavljen je novi urednik Tias Mortigjija, koji je trebao pre­uzeti tu dužnost od Olinka Delorka. To se nije dogodilo jer HR u Zagrebu nakon dolaska partizana više nije izlazila i tako je završila treća, ujedno i posljednja urednička i politička mijena u domovinskom životu HR.

Pjesnici, pripovjedači, esejisti, znanstvenici, umjetnici i kulturni radnici koji su pristali sudjelovati u javnom životu Hrvatske imali su u HR slobodan i otvoren prostor i u tom kontroverznom razdoblju. Trag koji su ostavili na stranicama HR za mnoga imena je bio i posljednji jer je nemali broj u tragičnim događanjima u proljeće 1945. zauvijek ušutkan.

Kroz HR je za osamnaest godišta izlaženja prošlo više uredničkih imena, koja su svaki na svoj način, svojom osobnošću pridonijela kvalitetnim i sadržajnim sveščićima časopisa, ali tradicija se nije mijenjala. Iako je iza njih stajala institucija Matice s tradicijom od gotovo sto godina koja je imala svoju davno zacrtanu zadaću i misiju u kulturi i životu hrvatskog naroda, osoba urednika bila je ključna i povezujuća.

Umjetničko uređivanje Revije

Izbor priloga koji su tematski pokrivali umjetnost uvijek je izborom reprodukcija likovnih djela pratio Vladimir Kirin, slikar, grafičar i umjetnički urednik HR. Njegovo ime dugi niz godina nalazilo se u impresumu, od prvoga pokusnog broja 1928. do 1941. godine. Osmislio je za ono vrijeme atraktivnu naslovnicu sa zaštitnim znakom i imenom časopisa koji se nije bojao izraziti nacionalnu pripadnost. Danas to zovemo vizualni identitet časopisa, a on je osnova komunikacije koja se na prvi pogled događa između potencijalnih čitatelja i uredništva ili vlasnika. Priznanje na međunarodnoj razini Revija je dobila na međunarodnoj izložbi u Parizu. Sva grafička rješenja časopisa donosio je Vladimir Kirin, kojeg je za umjetničkog urednika angažirao prvi urednik Branimir Livadić. Iz iskustva uređivanja Savremenika i Hrvatskoga kola znao je koliko je potrebno imati dobrog likovnjaka u uredništvu. Kirin je dvadesetih godina postao najangažiraniji umjetnik u hrvatskom nakladništvu. Zahvaljujući njemu, njegovu izboru likovne građe i grafičkoj opremi časopisa, Revija je nastavila dobru tradiciju Savremenika, postala raskošna književna revija, zagovornik i promotor hrvatskih umjetničkih događaja. Umjetnički uređujući HR, Kirin je pratio sadržaj, a priloge birao prema temi, uz popratne reprodukcije hrvatskih likovnih umjetnika. To su bili slikari Oton Postružnik, Omer Mujadžić, Ivan Tabaković, Vinko Grdan, kipari Antun Augustinčić, Ivo Kerdić, mnogi članovi poznate grupe Zemlja, udruge umjetnika koja je okupljala slikare, kipare i arhitekte sklone ljevičarskim idejama. Samo nekoliko puta objavio je Kirin vlastite crteže iz mape s motivima starih dalmatinskih gradova. Isticao je svoju hrvatsku orijentaciju, ali u Reviji su se našle reprodukcije srpskih, slovenskih i bosanskih umjetnika, svih koji su obogaćivali hrvatsku i zagrebačku umjetničku scenu.

Kao ravnatelj Zaklade tiskare Narodnih novina i grafički stručnjak izradio je nacrt novog, estetskog tipa slova i time unaprijedio grafičku opremu knjiga u Hrvatskoj. On je autor prepoznatljivog znaka, inicijala naslova HR u crvenoj boji koji se nalazio na svakoj naslovnoj stranici sve do kraja izlaženja. I danas, nakon osamdeset i pet godina, taj znak možemo naći u gornjem desnom kutu naslovnice.

Kad je 1941. došlo do promjene, na mjesto umjetničkog urednika došao je književnik Vladislav Kušan. Ostao je na tom mjestu do zadnjeg dvobroja 1–2 (1945). Način likovnog opremanja tekstova ostao je isti kao i u vrijeme Vladimira Kirina. Kušan se kao književnik često javljao svojim studijama s temama o likovnim umjetnicima ili razdobljima. Pod naslovom Iz galerije suvremenih likovnih umjetnika objavio je niz studija o životu i radu naših slikara i kipara, koje su izlazile od 1941. do kraja.

Prema prigodnim tekstovima i tematskim svescima našli su se u HR i radovi suvremenih europskih umjetnika iz država koje su bile dio saveza sila Osovine. Nakon uspjeha hrvatskih umjetnika na Venecijanskom bijenalu 1942. ponovno se pojavljuju fotografije radova Ivana Meštrovića, što je bilo prilično smjelo jer se on više nije vraćao u domovinu. Pojavljivali su se radovi Antuna Augustinčića i Vanje Radauša sve do njihova odlaska u partizane 1943. godine. Kad su Talijani ubili na Korčuli 1943. godine mladoga kipara Ivu Lozicu, osudio je taj tragični događaj i posvetio mu tekst uz nekoliko fotografija njegovih skulptura.

Brojni umjetnici čija su djela objavljena u Reviji postali su poslije poznati, a svoju su karijeru nakon 1945. nastavili u novoj Jugoslaviji. Bilo je i onih koji su se proslavili u svijetu, kao slikari Josip Crnobori i Gustav Likan, a za njih se u domovini ne zna, jer su na kraju rata spas potražili u emigraciji. Revija je kao središnji nacionalni književni časopis izlazila u razdoblju kada tekst prestaje biti jedini i dominantni sadržaj tiskanog medija. Sve više su prilozi bili popraćeni slikom i njome se pojačavala poruka. Stranice Revije svjedok su tih promjena i inovacija koje se s jedne strane temelje na općem tehnološkom razvoju tiskarstva i fotografije, s druge na uređivačkim politikama i njihovim strategijama u pozicioniranju Revije na tržištu, pred čitateljima i u nacionalnoj kulturi.

Zaključak

Hrvatska revija pokrenuta je i izlazila punih osamnaest godina neprekinutim kontinuitetom izdavanja pod okolnostima i prilikama koje nikako nisu bile naklonjene hrvatskom narodu i njegovoj kulturi. U vrijeme kada je pisana riječ još uvijek bila glavni medij distribucije informacija, kada su radio i film bili u začetcima i dostupni tek malom i neznatnom broju ljudi, bilo je od presudne važnosti imati kvalitetan i prihvaćen naslov. Matica hrvatska svjesno se prihvatila tog izazova znajući da časopis mora biti mjesto otpora beogradskom centralizmu, diktaturi i jugoslavenskom integralizmu. Časopis je u godinama izlaženja okupio velik broj (više od tisuću) suradnika, kulturnih djelatnika, umjetnika, književnika različitih svjetonazora i umjetničkih opredjeljenja, profila i generacija, od studenata do akademika, od svećenika do političara.

Iako kroatocentrična, Revija se izborom svojih tema i suradnika držala u razini europskih časopisa koji su također svojim programom bili usredotočeni na svoje nacionalne kulturne vrijednosti. Davala je prostor svim mladim pjesnicima, a njihova lirika se najčešće bavila nacionalnim i socijalnim temama pa tako i selom, seljaštvom, što je išlo u prilog ideologiji HSS-a. Uvrštavanje mnogih prijevoda stranih autora, eseja, poezije i proze, pokazivalo je odluku urednika da zadrži vezu sa svijetom književnosti, umjetnosti, novih ideja i strujanja. Temelj i povezanost s mediteranskim europskim kulturnim krugom, a s jezične strane pripadnost slavenskom svijetu davali su suradnicima HR čvrsto uporište i oslonac. Otvorenost hrvatske građanske sredine za internacionalizam i europeizam značila je širinu i slobodu HR da u svakom trenutku prihvati i odgovori na sve nove izazove i događaje. Valovi političkih strujanja, pjesničkih škola, umjetničkih pokreta donosili su nova imena, autore kompetentne da raspravljaju i pišu o odrazima svijeta u hrvatskom društvu.

Širinom tema i različitih vijesti stavljali su hrvatsku kulturu u kontekst šire slavenske i europske zajednice naroda. Neugodna iskustva života u Kraljevini Jugoslaviji nisu sužavala vidike pa je konstantno bio prisutan interes za događanja na kulturnoj sceni slavenskih i naravno svih jugoslavenskih naroda. Zbog toga su pratili i njihova kulturna događanja, izdavaštvo, književne i znanstvene časopise, kazališnu i likovnu scenu. Povijesni preokreti i promjene, ideologije i politike ostavljali su tragove u izboru sadržaja, tema, autora i suradnika, ali zacrtanu koncepciju časopisa nisu narušavali.

Hrvatska revija bila je dokaz da su hrvatski narod, jezik i kultura samosvojni i neotuđivi. Časopis je bio prostor okupljanja svih hrvatskih intelektualaca i podizanja svijesti o potrebi zajedničkog djelovanja i rada u najkritičnijim godinama kada su bile ugrožene sve hrvatske političke i kulturne vrednote. Te glavne značajke očitovale su se u pokretačkoj i uredničkoj politici i čuvale su se za sve vrijeme izlaženja od prvoga pokusnog broja u rujnu 1928. do zadnjeg dvobroja u proljeće 1945., kada su partizani bili nadomak Zagrebu, a brojni Revijini suradnici odlučili se za odlazak u emigraciju. n

AMH, ZAPISNICI 1925–1932.

Hrvatska revija HR Zagreb: Matica hrvatska, 1928–1945.

ARALICA, Višeslav. 2009. Matica hrvatska u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Zagreb: Hrvatski institut za povijest.

BREŠIĆ, Vinko. 2005. Čitanje časopisa : uvod u studij hrvatske književne periodike 19. stoljeća. Zagreb: Matica hrvatska.

JELČIĆ, Dubravko. 1993. »‘Hrvatska revija’ : dva niza, jedna cjelina«. HR, god. 43/1: str. 96–98.

JELČIĆ, Dubravko. 1999. Književnost u čistilištu. Zagreb: Matica hrvatska.

JELČIĆ, Dubravko. 2004. Povijest hrvatske književnosti : tisućljeće od Baščanske ploče do Postmoderne. Zagreb: Naklada Pavičić.

JURIŠIĆ, Blaž. 1994. Dnevnik Blaža Jurišića. prir. Biserka Rako. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.

JURIŠIĆ, Blaž. 1992. »Nad knjigom Jakše Ravlića: Matica hrvatska 1842–1962. Zagreb 1963.«. Zadarska smotra, god. 41/3: str. 103–131.

JURIŠIĆ, Blaž, Mate HRASTE. 2011. Rasprave i članci. Zagreb: Matica hrvatska.

LUKAS, Filip. 1944. »Kultura na udaru rata«. HR, god. 18/1–2: str. 1–5.

LUKAS, Filip. 1953. »Monopol hrvatske politike«. HR, god. 3/1: str. 111–116.

LUKAS, Filip. 1956. »Neke moje uspomene iz Matice Hrvatske«. HR 6(1956): str. 20–43.

MAČEK, Vladko. 1935. »Hrvatskoj inteligenciji«. Omladina, god. 18/3.

MATKOVIĆ, Hrvoje. 2002. Povijest Nezavisne Države Hrvatske. Zagreb: Naklada Pavičić.

RAUTER PLANČIĆ, Biserka. 2006. »Ljetopis«. U Vladimir Kirin : (1894.–1963.) : retrospektiva : Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 19. prosinca 2006. – 11. veljače 2007. Zagreb: Klovićevi dvori, str. 4–38.

RAVLIĆ, Jakša. 1963. Povijest Matice hrvatske Matica hrvatska 1842 – 1962. Zagreb: MH.