Zbivanja

Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj

Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj - koncert Hrvoja Hrešća

Ponedjeljak, 26. veljače 2007. u 20 sati, palača Matice hrvatske, Strossmayerov trg 4, Zagreb
slika
Hrvoje Hrešć (1994)
violončelo

Rudolf Matz: Elegija i Humoreska

E. Granados – G. Cassadó: Intermezzo iz opere Goyescas

Gabriel Fauré: Elegija op. 24 za violončelo i glasovir

Joseph Haydn: Koncert za violončelo i orkestar u C-duru
Moderato

Berislav Šipuš: Sami

Franz Schubert: Sonatina u D-duru
Allegro molto
Andante
Allegro vivace

Sergej Rahmanjinov: Vokaliza op. 34

Nicolo Paganini: Bravurozne varijacije na A-žici na Rossinijevu temu

Glasovir: Attila Mesarić


Violončelist, pedagog i dirigent, jedan od najaktivnijih pokretača glazbenoga života u Zagrebu Rudolf Matz (1901 – 1988) ostvario je iznimno opsežan opus, posebno u područjima komorne glazbe, naglašena broja djela usredištenih na violončelo, te zborske glazbe, gdje su posebno brojne obradbe izvornih hrvatskih napjeva, također prilagođene drugim sastavima. U prvonavedenom području kasnija djela ostvaruje skladateljski zrelim rukopisom, dojmljivo spajajući izrazitu sklonost folklornom nasljeđu sa strogošću skladateljskih kanona umjetničke glazbe. Posebno su važna njegova ostvarenja na području instruktivne literature, za glasovir, solfeggio i posebice violončelo, gdje se izdanjima posljednjega područja već niz godina koriste kao literaturom u cijelom svijetu. Elegija i Humoreska dva su kraća stavka razlikovnog ugođaja, minijature dojmljive, ali nepretenciozne izražajnosti.

Gaspar Cassadó (1897 – 1966), violončelist svjetskoga glasa dio aktivnosti posvetio je i skladanju, iako nevelika opusa, te obradbama drugih djela za svoje glazbalo. Razlog je tomu u odnosu na glasovir ili violinu ipak skromniji opseg izvorne literature skladane za violončelo, a mnoge od tih obradbi kakvoćom i primjerenošću zadobile su punopravni status redovite koncertantne literature. Posebno valja istaknuti, iako druge vrste, njegovu obradbu Schubertove Arpeggione sonate za violončelo. Opera Goyescas Enriquea Granadosa (1867 – 1916) jedno je od njegovih jedanaest djela posvećenih glazbenoj sceni, posljednje od četiri opere. Opera se sastoji od tri slike, nastala je u razdoblju od 1913. do 1915, a prostoru njezine pune kvalitete zamjera se preuzimanje, implementiranje izvorno za glasovir skladane građe (dvije knjige kraćih skladba nastalih od 1909–1912), koju je Granados pokušao preoblikovati i prilagoditi za prostor vokalne izričajnosti.

Gabriel Fauré (1845 – 1924) opsežnim je opusom na važan i dugoročan način odredio razvoj francuske, posebno instrumentalne glazbe, ostvarivši snažan utjecaj na skladatelje svoga doba. Spoj formalnog ustroja utemeljena u stilskim parametrima razdoblja klasike nadogradio je bogatim izrazom naglašena pristupa boji, kao sredstvom samostojne i rječite izražajnosti. Premda naglašena akademizma, pa i eklektičnosti izraza, obuhvatio je mnoga područja, slijedeći mogućnosti nekoherentnosti i slobode stilskoga trenutka svog doba. Važan dio opusa posvećuje izrazu male forme, što se posebno očituje u području solo pjesme te djela za glasovir, u području komorne glazbe ostvarujući djela koja i danas čine sastavni dio prihvaćena repertoara. Elegija op. 24 skladana je godine 1880, a postoji i skladateljeva verzija djela za orkestar.

Dva koncerta za violončelo i orkestar Josepha Haydna (1732 – 1809) istaknuti su primjeri umijeća velikog austrijskog skladatelja, premda njegov opsežan opus u području temeljnih formi razdoblja, koje istodobno uspostavlja kao što u njima i dostiže vrhunce (gudački kvartet), kakvoćom pripada onim skladateljskim ostavštinama koje se ne mogu u potpunosti sagledati. Jednakosnažan dojam uvijek iznova ostavlja discipliniranost novooblikovane muzičke misli, čija unutarnja formalna razložnost produbljuje mogućnost njezina pokreta, bilo u području govora melodijske ili harmonijske invencije, ili oblikovne rječitosti ritamskih obrazaca i slijeda. Odnos prema solističkom instrumentu u ovim koncertima spaja načela komornog i koncertantnog izraza, iznimnom distinktnošću izdvajajući solističku dionicu, ponajviše domišljeno i jasno građenom linijom melodijskoga pokreta žive invencije. Zamjetni su odnos i prostor zvukovnosti solista i ansambla, kao cjelina unutar koje je artikulacija građe iznimno pregledna. Koncert u C-duru nastao je prije, skladan je u razdoblju od 1761. do 1765. godine.

Skladatelj i dirigent Berislav Šipuš (1958) pripadnik je srednjega naraštaja hrvatskih skladatelja koji ostvaruju zamjetno opsežan i raznolik opus, posvećujući se mogućnostima mnogostrukosti glazbenog izraza današnjice katkada se referirajući na vlastiti raniji opus, bilo stvarajući djela kao cikluse u duljim razdobljima, bilo promišljajući istu ili sličnu ideju više puta. Premda okrenut propitkivanju mogućnosti pojedinih glazbala ili sastava u prostoru suvremenoga govora glazbe, za Šipuševo se stvaralaštvo možda ipak bitnijom treba smatrati gotovo neiscrpna potreba stalnoga reafirmiranja činjenice vitaliteta i prisutnosti glazbe, neovisno o njezinu, kada je riječ o umjetničkoj glazbi, danas suženu i često sumnjama podložnu prostoru recepcije i prihvatljivosti. Sam će o svom radu zapisati: “…Kada sve zbrojiš i oduzmeš, kada uvidiš je u toj mojoj glazbi prisutan i stanovit broj elemenata tzv. drugih umjetnosti, onda ti je jasno da je glazba za mene ritual, ritual za nekoga, za nešto, o nečemu, o nekome…“. Skladba Sami tome svjedoči linearnom razvojnošću dojmljivog intenziteta.

Jedan od najvažnijih skladatelja razdoblja romantizma Franz Schubert (1797 – 1828) u prvome je redu okrenut maloj formi, gdje njegov rad na području vokalne lirike u ostvarenju Lieda stoji kao parametar cijelog obuhvatnog glazbenog svjetonazora. Njegova ostvarenja prepoznatljiv su pečat ostavila i u djelima skladatelja s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, sabirući u sebi najviša postignuća rečenog izraza. Istodobno jednostavan i složen pristup promišljanju nasljeđa misli razdoblja klasike, koju u većim djelima oblikuje većom prezentnošću u odnosu na prostor stilskoga razumijevanja, a u području minijature ili solo pjesme razlaže i redefinira u temelju, u djelima komorne glazbe spaja mjerom intimističkog, ali ipak javnoga govora. Odnos postojanosti i reda forme sa građom oblikovanom novim, često fragmentarnim pokretom, ovdje je posebno dojmljiv zbog samosvojnosti izričaja koji ne stoji na razmeđi razdoblja, nego određuje punu vlastitost glazbenog prostora.

Veliki pijanist 20. stoljeća, ruski skladatelj Sergej Rahmanjinov stvaralaštvom slijedi sve bitne odrednice razdoblja romantizma, ne odstupajući od svoga prostora izražajnosti, premda ga se u mnogim segmentima katkada smatra anakronim. Izrazita lirika njegova sloga prepoznatljiva je u bilo kojem od područja kojem se posvećuje, iako je njegov opus posvećen glasoviru u cjelini najdorečeniji, i jedan od najzahtjevnijih. Mjera njegove izražajnosti posjeduje razinu pretjeranosti, no duboka rafiniranost Rahmanjinovljeve misli njegov iskorak čini razumljivim, istodobno legitimnim izborom određene glazbene stvarnosti, kao i bogatim prostorom otvorenim reminiscenciji. Vokaliza op. 14 izniman je primjer skladateljeva umijeća muzičke naracije, koja obuzima jednostavnošću i prirodnošću mirna pokreta oblikovana u osnovi građom nevelika opsega.

Nicolo Paganini odredio je područje violinističke umjetnosti na posebno važan način, podjednako u području stvaralaštva kao i izvodilaštva, postavivši temelje cjelokupnih kasnijih, i danas važećih najviših parametara kvalitete u drugom od spomenuta dva područja. Njegova skladateljska ostavština najzanimljivija je u aspektu u kojem razmiče granice tehničkih zahtjevnosti, i ta skupina djela uvijek zadivljuje idejom o reproduktivnom savršenstvu, uz što je Paganini mnogim skladateljima time na važan način otvorio nove mogućnosti pristupa u skladanju za violinu. Premda najčuveniji po rečenom, Paganinijevo mjesto u povijesti glazbe na poseban je način vezano uz njegov rad kojim je instrumentalnu glazbu u Italiji ponovno afirmirao (u odnosu na predominaciju vokalne glazbe, odnosno opere), a velike rezultate postigao je i na području profesionalizacije i organizacije cjelokupnoga glazbenog života. Ipak, i danas kao i u njegovo doba, kritički pogledi u prvome redu u odnosu na njegov skladateljski rad iznimno su oštri, dvojeći često o pravoj vrijednosti Paganinijeva inauguriranja načela prekomjernog, i muzički upitnog, prostora tehničkog virtuoziteta i bravure, a u korist površna, profana izraza posve bliska izričaju kiča.

Hrvoje Hrešć rođen je 1994. u Osijeku, gdje pohađa Glazbenu školu Franje Kuhača, a nastavu violončela kod Dobrile Berković Magdalenić pohađa posljednje tri i pol godine. Osvojio je ugledne nagrade na natjecanjima u Hrvatskoj (Natjecanje Rudolf Matz, Međunarodno natjecanje za mlade violončeliste Antonio Janigro). Nastupe ostvaruje kao član komornih ansambala, usavršava se kod uglednih pedagoga (D. Geringas, N. Ružević…)

Attila Mesarić rođen je u Osijeku, gdje završava srednje glazbeno obrazovanje, a diplomu stječe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (Vladimir Krpan). Za studija osvaja ugledne nagrade na natjecanjima, nastupa u Hrvatskoj i inozemstvu, sudjeluje i nastupa na majstorskim tečajevima uglednih pedagoga (N. Flores, L. Baranyi…).




Pregled