Vijenac 610 - 612

Likovna umjetnost

Materičnost u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti, Galerija Prsten, Zagreb, 7–23. srpnja

Zavodljivi tragovi trajanja

Nikola Albaneže

Izbor termina materičnost upućuje na definiciju prema kojoj takvo slikarstvo karakterizira nanošenje boja u teškim slojevima koji s vremenom zadobivaju teksturalne efekte – krakelire od pucanja osušene boje, naboranost od sile teže. Ipak, koliko je zajednički nazivnik koji je okupio raznorodne poetike opravdan u zagrebačkom slučaju?

 

U galeriji Prsten HDLU-a zagrebački poklonici lijepe umjetnosti kao i njezini tražitelji iz inozemstva ovoga ljeta doživljavaju ispunjenje; ondje, naime, mogu razgledati izložbu koja je većim dijelom okupila izvrsne radove, vrlo dobre reprezentante hrvatskoga slikarstva nastala u proteklih dvadesetak i malo više godina. Po određenim karakteristikama koje se nameću: agresivnosti, snažnoj dojmljivosti, uvjerljivosti, pa ako još hoćete kreativnosti i pamtljivosti – ali i izostanku bilo kakva standardnoga interpretativnog materijala – mogli bismo govoriti o gerilskoj umjetničkoj kampanji, pardon izložbi.

Na prvi pogled sve je jasno: naglasak na materijalnosti i prirodi slike ponavlja se u komentarima do iznemoglosti, u najavi izložbe čitamo kako „će se prikazati radovi čija je glavna izražajna i značenjska poluga upravo njihova materija“. Doduše, ta je poluga uvijek prisutna jer bez nje ne bi ni bilo slikarstva, ali, istina je, nije uvijek jednako naglašena. Dapače, postoje i takvi slikarski pristupi koji kao da je žele poništiti, oni bi najradije da boja ispari u eteru. I zato je opravdano reći kako je, načelno i općenito govoreći, slikarski odnos prema pigmentu u rasponu od laganih dodira, transparentnosti i lazurnosti do grubih i sočnih nanosa žitke materije.

Osvrnemo li se na ostvarenja klasičnoga slikarstva, vidimo kako se nastoji transcendirati materija te kako se ističu svojstva pigmenta – njihov blistavi ili prigušeni kolorit – ali sam nositelj toga svojstva na neki je način skriven, potisnut. Čak i impresionistima, koji su upravo u pogledu tretiranja slike učinili bitne pomake, boja je ponajprije nositelj svjetla. Tek enformel (odnosno razni radikalni fenomeni nastali nakon Drugoga svjetskog rata koji su se suprotstavljali konvencionalno doživljenoj duhovnosti: tašizam, art brut...) u pravome smislu te riječi inzistira na materiji, odnosno oslikanom objektu koji, premda zanemaruje Horacijevu definiciju umjetničke svrhe, napose onu o ugodi, može itekako biti lijep.

Light verzija materičnosti

Izbor termina materičnost (eng. matter painting) upućuje na definiciju prema kojoj takvo slikarstvo karakterizira nanošenje boja u teškim slojevima koji s vremenom zadobivaju teksturalne efekte – krakelire od pucanja osušene boje, naboranost od sile teže, zavodljivi trag trajanja. Ipak, koliko je zajednički nazivnik koji je okupio raznorodne poetike opravdan u zagrebačkom slučaju? Daleko smo od nekadašnje radikalnosti Ive Gattina i Eugena Fellera, od bezobličnosti „otvorene forme“, a ni spontanost nije kod svih jednako prisutna. Faktura, čak i struktura, imaju svoju ulogu jer nipošto nisu svi izlagači odbacili crtež i kompoziciju pa ni kontrolu nad procesom rada. Pred nama je očito light iliti softcore verzija materičnosti u odnosu na onu shvaćenu na uvriježen, tradicionalan način.

O čemu je, dakle, riječ? Feđa Gavrilović, kustos izložbe, profilirao se već jasno i deklarativno kao estetski prosuditelj koji nedvojbeno eteričnosti pretpostavlja blato i mast, kulama bjelokosnim balkansku krčmu i krvavu kost, transcendenciji ovozemaljski glib. Zainteresiran za suvremenu slikarsku produkciju na takvim solidnim temeljima, duboko ukopanima u zemlju, on hrabro nastoji na njezinoj promociji. Pritom mu je na raspolaganju ono što naši aktualni umjetnici rade, pa zato i naslovni pojam razumijeva i tumači u širem značenju, svakako širem u odnosu na njegovu povijesnu pojavu. Koliko će u tome biti uvjerljiv, hoće li opravdati primjenu termina, tek nam je prosuditi u analitičkom predgovoru koji s nestrpljenjem iščekujemo. Hoće li to doista biti „jedinstveni pogled na umjetničku produkciju, s obzirom na poetiku materičnosti, bilo da se radi o ‘visokim pastama’, naglašenim potezima i masama pigmenta“ na slici!?

No ono što sada na izložbi vidimo skup je radova koje ne odlikuju samo pastozni nanosi u kombinaciji s bitumenom (Bojan Šumonja), gipsom, metalnim žicama i tutkalom (Fedor Fischer), glinom na juti (Mak Melcher u čijem slučaju ipak imamo susret sa skulpturom koja slikarskom duhovito suprotstavlja vlastito platno), staklenom mrežicom, vapneno-gipsanom masom (Predrag Todorović) i drugim alternativnim slikarskim materijalom, alternativnim u usporedbi s uljem i akrilikom (tu su još i sofisticirana enkaustika, jajčana tempera te vosak), nego u daleko većoj mjeri njihove osobne poetike unutar kojih je formalna odlika zahvaljujući kojoj su okupljeni tek jedan izdvojeni element.

Varijacije proživljene prakse

Izbornik je svoje odradio, koliko se predomišljao i jesu li mu neki otkazali (primjerice, svojedobno najavljivan Ozren Kecerin, David Schreim, Davor Butković) ili ih ostavlja u rezervi za novu utakmicu – pitanja su na koja u ovome trenutku nemamo odgovora. Isto tako, pitanje je da li je bio upoznat sa svime što domaća pozornica nudi. Uvjeren sam da bi otvoren pogled, bez predrasuda i jednom za svagda zauzetih stavova, bez problema mogao uključiti i „rokerske“ radove Iris Bondora Dvornik, a pogotovo mi se intrigantnim čini Zvonimir Ćuk, slikar koji se u drugoj polovici devedesetih (po tome bi još mogao ući u ovaj sastav materične momčadi) odrekao svoga slikarstva, nadam se ne i opusa, koji ne bi smio nestati.

U konkretnome se izložbenome kontekstu najuvjerljivijim pokazuje djelo Biserke Baretić s radovima iz 2016, koja blistaju nekim unutarnjim tamnim sjajem, suvereno gospodareći pozornošću promatrača. Pigment je gust, no istodobno prosijava svjetlošću i time nadilazi materična ograničenja. Kao također uvijek pouzdan autor – sustav selekcije nameće mi sportski žargon – potvrđuje se Đuro Seder; bez obzira na godinu proizvodnje, umjetnik u njemu naprosto ne može fulati.

Zaključimo, svakako je zanimljivo uočiti kako određene tendencije uporno perzistiraju, mijenjajući pritom svoju pojavnost, te je agilnome povjesničaru izazov uočiti i istražiti to trajanje i njene mijene koje se pojavljuju poput rijeke ponornice. Pritom također valja zapaziti da mlađi umjetnici nedvojbeno imaju potrebu varirati već proživljenu praksu, što hrvatsko vježbalište slikarske recentne produkcije čini dodatno obogaćenim prostorom.

 

Vijenac 610 - 612

610 - 612 - 20. srpnja 2017.

Klikni za povratak