Vijenac 610 - 612

Glazba

Tomislav Mužek na VEČERIMA NA GRIČU, 10. srpnja

Dodana vrijednost dragoj glazbi

Maja Stanetti

Nesvakidašnje udobnu i poticajnu koncertnu večer dobrih vibri i na teško podnošljivim vrućinama priredio je u punom atriju Klovićevih dvora tenor Tomislav Mužek uz pomoć malog benda na završnom koncertu ovogodišnjih Večeri na Griču. Bio je to njegov dodani koncert. Zbog velikog interesa brzom reakcijom organizatora i, dakako, s pristankom neumornoga Mužeka nastup je ponovljen još jednu večer. Prvi je bio generalna proba, sam se našalio.

„Taj sve može“, u prolazu kaže prijatelj. Moglo se s njim odmah s veseljem složiti, kao i s prijateljicom koja je, potaknuta prvim koncertom, došla i na drugi jer je iznimno iskustvo slušatelja valjalo ponoviti. Operni pjevač zamjetne karijere i nesvakidašnje pouzdanosti priredio je istraživačku večer glazbe koju voli slušati – od talijanske kancone, argentinskog tanga, popularne glazbe do domaćih sjevernjačkih pjesama i suza za zagorske brege. Njih, kaže, „nikad službeno ne pjeva“. No u dvije večeri na neki je način očito postalo službeno. Wagnerov Erik i Kormilar iz Bayreutha, Verdijev Don Carlo u zadnjem nastupu u zagrebačkom HNK-u, nadasve izražajan pjevač Lieda preobrazio se u vrhunskog interpreta takozvane lake glazbe. Bilo da vodi iz svoje vizure kroz kancone ili se referira na nezaboravne hitove Arsena Dedića, Drage Diklića ili Đorđa Balaševića. Vjerojatno nitko od njih ne bi bio nezadovoljan novim ruhom svojih skladbi. Ne, to nije prava kancona, nije ni pravi Sting, moglo se u prolazu čuti. Ne, nije, ako smo sigurni što je to pravo, a da nije puko oponašanje izvornika i, napokon, tko je meritoran i zadužen za kanonizaciju izvornosti? Dapače, u raznolikom izboru svojih i općenito omiljenih pjesama, popularnih i nimalo nezahtjevnih štikleca, Mužek stavlja svoj neponovljiv umjetnički pečat. Uvjerljive interpretacije iz jednoga broja u drugi. I valja priznati da njegova umjetnička, pjevačka svestranost nije za pitanja već za pristajanja bez ostatka. Ako se o ukusima uopće smije raspravljati, Mužek ima kriterij i dobro osiguranu granicu (nikako ne bodljikavom žicom) dobra ukusa. U svemu je tu odmjerena i gospodska otmjenost. Upustio se on s lakoćom i u govorljiva vodiča kroz program. Mala doza zdrava sentimenta u tome je oplahnula pozorne slušatelje.

Nikako ne treba u tom bez pravih razloga prezrenu muzikantstvu zaboraviti bend koji je tijesno surađivao, a činili su ga gitarist Miroslav Lesić (usput i producent, aranžer i tonski snimatelj), pijanist Tomislav Modrić, u trenutku opremljen i zvečkom te Mladen Kosovac, „fetivi Zagorac“ s dragim mu klarinetom i još dražom hamonikom, kojemu su tango i čardaš i skrivene i javne strasti.

Zaključak Večeri na Griču u udobnom prostoru atrija Klovićevih dvora bio je svojevrsna senzacija novog iskustva. Svaka čast! Jedino valja protestirati da je program najstarijega ljetnog festivala, uz orguljske cikluse, znatno skraćen iz nepoznatih razloga. Odnosno, poznatih, a svi mogu pretpostaviti kojih. Borci za prava manjina, kojima na Tomislavcu, na Bundeku ili Jarunu nije uvijek najljepše na svijetu, trebali bi imati svoju šansu i pravo na izbor. Nije ih tako malo kao što se pokušava nametnuti kao opće mišljenje. Jedini je problem što se u atriju Klovićevih dvora ne može brbljati, pušiti i nesmetano piti osvježavjuće napitke ili pivo. Nepremostivo? Ne, nego nije dovoljno estradno u sveprisutnim trendovima masovnosti. A ona ne osigurava umjetničku relevantnost.

Vijenac 610 - 612

610 - 612 - 20. srpnja 2017.

Klikni za povratak