Vijenac 610 - 612

Književnost

Novi francuski roman: PHILIPPE CLAUDEL, STABLO U ZEMLJI TORAJA, prev. Dubravka Celebrini

Elegija o ljubavi, smrti i umjetnosti

Božidar Alajbegović

Nakon tri fikcijska romana (Sive duše, Brodeckov izvještaj, Istraga) ugledni francuski pisac, filmski redatelj i scenarist Philippe Claudel (1962) u knjizi Mirisi skrenuo je na kolosijek intimističke, autotematizacijske proze. U novome romanu Stablo u zemlji Toraja nastavio je u smjeru autofikcije, ali je joie de vivre, atmosferu prethodne knjige, zamijenio ozračjem melankolije i tuge.

Potaknut i dotaknut prijateljevom bolesti, protagonist koji je ujedno pripovjedač u prvome licu roman otvara problematizacijom tijela i čovjekova odnosa prema tijelu, naglašavajući da tijelo zanemarujemo i zaboravljamo dok s njime nemamo problema, a kad se javi bolest u tijelu počinjemo gledati neprijatelja, svojevrstan oklop u koji smo bez svoje volje zatvoreni i zbog čega dolazi do razdvojenosti, kad čovjek sa svojim tijelom više nije na „ti“, kad ga više ne vidi kao saveznika. I to je zapravo vrsta odnosa s tijelom kakav je neizbježan, jer u svakome je od nas od rođenja klica propadanja, predestiniranosti na neizbježan kraj. A tjelesno propadanje uzrokovano starenjem čovjek neizbježno počinje gledati kao izdaju, jer nam se čini da, unatoč našim naporima oko njege tijela, njegove optimizacije vježbanjem i zdravom prehranom, ono ipak odbija služiti nas na način kako je to činilo prije pet ili deset godina, i čini nam se da tijelo počinje djelovati ne u skladu s nama nego čak „protiv“ nas. Postupnim ali nezaustavljivim propadanjem tijelo naposljetku nadvladava duh, ostvaruje prevlast nad njime. A kozmetika i estetska kirurgija, unatoč prividnim uspjesima, zapravo su tek obmana, i iako im je to svrha, njima se ipak ne uspijeva povratiti sretan odnos između tijela i duha, odnosno tijela i subjekta koji tijelo ovija.

Takvu tematizaciju tijela Claudel posredovanjem autodijegetskog naratora proširuje nakon što njegov alter ego otkrije da je znanstvenica koju je konzultirao u vezi s prijateljevim karcinomom zapravo njegova mlada susjeda koju već neko vrijeme svakodnevno kroz prozor promatra dok se razgolićena šeće stanom, nesvjesna ičijeg pogleda. Tada taj entitet, koji je dotad bio sveden na tijelo, na korpus lišen osobnosti, na materiju svedenu na razinu izgleda, estetike, i spram kojega je imao odnos zasnovan na distanci, odjednom poprima osobnost. Ali, paradoksalno, on u tom tijelu prepoznaje svoju susjedu tek po povratku kući, a ne tijekom razgovora s njom, jer je upravo lišenost distance koju je dotad imao onemogućila prepoznavanje. I u tome on prepoznaje parabolu o idealnoj mjeri distance koja je nužna za ostvarenje istinske bliskosti s nekim i za stvarno upoznavanje nekoga. Pritom Claudelov pripovjedač zaključuje da je i od sebe potrebno napraviti distancu da bi se sebe u pravoj mjeri spoznalo i razumjelo, da bi se ukrotio ego, kako bi se spriječilo postajanje robom, sužnjem svojih htijenja, žudnji, želja. A tematizacija tjelesnosti zapravo je tek uvod u ono što logično slijedi, u tematizaciju ljubavi i, konačno, smrti. No i tematizacija prijateljeve smrti tek je etapa do pisanja o jednoj drugoj smrti, o smrti pripovjedačeva djeteta, mrtvorođene kćeri, koja je, iako nije živjela, nastavila postojati i rasti u umu njegove supruge. A time autor skladno zatvara krug, povezujućii taj motiv s naslovnim motivom stabla u zemlji indonezijskog naroda Toraja, u rupu u deblu kojega taj narod sahranjuje svoju mrtvorođenu djecu i djecu koja umru unutar mjesec dana od rođenja – pa protokom godina drvo nastavlja rasti, rupa se u njemu zatvara, a tijelo djeteta u njemu stapa se s tijelom stabla, pod njegovom korom i dijete u stablu postaje sastavnim dijelom stabla i raste zajedno s njime, „na putovanju koje ga vodi prema nebesima“. No i kontrast je nažalost neizbježan, u kontrapunktnome odnosu tijela mrtva djeteta koje nastavlja simbolički živjeti u tijelu stabla nasuprot crvotočnome motivu raka koji živi unutar tijela pripovjedačeva prijatelja, polagano ga i nezaustavljivo usmrćujući.

Osim prijateljeve bolesti otponac za tematizaciju tijela i vlastite tjelesnosti pripovjedačeva je veza sa spomenutom dvadeset godina od njega mlađom ženom iz susjedstva, jer se osjećao kao „neotesanac koji u njezin život donosi brige i teret svojih godina, svoje opuštene mišiće i kožu koja se počinje nabirati poput površine starog ledenog jezera na vjetru“. Zbog toga on je u nemogućnosti potpuno se opustiti i predati u toj vezi, neprestano sebe promatra kao nekoga drugoga i pritom se sam sebi čini apsurdnim, grotesknim, smiješnim. U tome trećem dijelu rukopisa, koji je svojevrsna analitička kronika jedne ljubavi, Claudelov alter ego također je iznimno uvjerljiv, lucidan i pronicav, osobito na mjestima gdje sadašnju ljubav stavlja u odnos s ljubavi prema bivšoj ženi. Pritom je ta dionica posve usklađena s prethodne dvije tematske cjeline, pa je roman svojevrsna analiza triju esencijalnih filozofskih pojmova – života, ljubavi i smrti. A kroz prizmu tijela i odnosa duha/svijesti i tijela, u kontekstu tematizacije spomenuta tri pojma, Philippe Claudel naposljetku dolazi i do četvrte tematske žarišne točke – umjetnosti – i to kroz sugestivno uprizorenje neočekivana susreta njegova umirućega prijatelja u neuglednu kafiću s čovjekom koji je prije mnogo godina posredovanjem svoje književnosti njegovu prijatelju promijenio život, svojom ga umjetnošću nagnavši da život posveti filmu – Milanom Kunderom. Taj se slučajan susret nažalost ispostavlja posljednjim prijateljevim izlaskom uopće iz kruga bolnice, u kojoj je uskoro dočekao smrt. Tako se na koncu i roman pokazuje inačicom stabla u zemlji Toraja, jer u tekstu romana pripovjedačev mrtvi prijatelj (a tim likom autor odaje počast svojem prijatelju i uredniku Jean-Marcu Robertsu, umrlu od karcinoma 2013) nastavlja živjeti i nakon smrti, i koji tekst on svojom osobnošću obogaćuje, a kojim tekstom Philip Claudel na maestralan način čitatelja na koncu navodi na pomirenje s neizbježnom konačnošću, kojoj nitko od nas nije u mogućnosti umaknuti...

Vijenac 610 - 612

610 - 612 - 20. srpnja 2017.

Klikni za povratak