Vijenac 609

Književnost

Umjetnik angažirane riječi

Ljerka Car Matutinović

 

Nova knjiga pjesama Ernesta Fišera Preludij za anginu pectoris prirodno i nadasve poetički sustavno proizlazi iz ranije objavljene zbirke Doba nevremena (2015). Iako se na prvi pogled Fišerov Preludij čini jednostavnim i uglavnom komunikacijskim recitalom, on je koncipiran kao neizbježno vrelo nepotiskivane trpkosti, nesuzdržanih sumnji i naglašena nespokojstva. I tako se čini da umjetnik riječi piše cijelog života „neumoljivo i nepotkupljivo“ jednu te istu knjigu. Podsjećam na zbirke Nagrizeni anđeo, 1965. i Drugi silazak, 1969.

Nesigurnost, strah, silovitost, gorčina, patnja i svakovrsne tjeskobe autonomno i sugestivno promiču pjesnikov senzibilitet u Preludiju: „Zapravo treba žaliti one koji prešućujući ti ime, lice, / i pjesništvo kojemu se vraćaš, tim jasnim jezikom, / proizašlim iz sna“ (Put do sebe).

Uporan okus trpkosti i samoće ne može prigušiti ni tzv. ironijski odmak. Naime, pjesnik je nadasve okupiran smislom i besmislom čovjekova bivstvovanja ne zaboravljajući sve užase suvremenosti, aktualnost i realnost europskih kriza (teroristi, muke migranata): „Može li se još sačuvati vlastiti dom, izvan zidova / samoće, osluškujući tek tragove prijatelja: ovdje / na sjeverozapadu svijeta, kao krajnji čin povijesti / više ništa nije nalik sebi“ (Kad porušiš zidove).

Disharmoniju stvari i odnosa u čudovišnim pejzažima jednoga globalnoga, pomahnitalog društva pjesnik nalazi i u nespokojnim domovinskim paradigmama. Naime, kao sliku društvene stvarnosti, konkretno hrvatske: „Svjetlo mira, i nakon ratova, zapravo ne može sinuti, / dok demoni kaosa truju djecu s novim ratnim igrama / kojima nema kraja (Pohvala nebeskome miru).

Metaforika pjesme Posvađano cvijeće, koja asocira na veličajnost i neprolaznost Krležinih Balada (Ni med cvetjem ni pravice), promiče svakovrsna nespokojstva u „potrazi za svjetlom“. „Bespuće kriterija“ uništava „ugled i čast, stare vrednote“. Pjesnikova uznemirena osobnost osmišljena u gotovo klasičnim strofama čvrstog i realnog stihovlja, koje bez milosti pogađa povijesne istine i istinu, uopće, samosvojan je i intenzivan poetski govor. U vrijeme svakovrsnih razaranja to je istaknuti kreativni zov utkan u mnogoglasje suvremene hrvatske poezije: „Čim zakoračiš u vlastitu ranjivost, to znanje, / bez ijedne suvišne riječi, u visini s anđelima, / tiha mudrost, bit će i tvoje ustrajno poslanje“ (Homo prudens).

Pod vrijednom „palicom“ urednika Jože Skoka knjiga donosi i učinkovit, vrstan pogovor Cvjetka Milanje pod naslovom Fišerova angažirana pjesnička riječ. Citiram: „Fišer djelatno pokazuje kako se može biti aktualan, a da se to ne svede na puku deklaraciju.“

Vijenac 609

609 - 10. srpnja 2017.

Klikni za povratak