Vijenac 609

Likovna umjetnost

Izložba Zoltana Novaka u Muzeju Matija Skurjeni, Zaprešić, 30. lipnja –5. kolovoza

Dojmljiva osuda ravnodušnosti

Ana Čveljo

Od klasične slikarske metode, preko stripa, umetnutih simbola i evociranja medija fotografije, Zoltan Novak upotrijebio je sve što mu je bilo na raspolaganju kako bi dokumentirao, prepričao i prenio emociju

 

 

Nakon velike izložbe koju je Zoltan Novak 2015. imao u Umjetničkom paviljonu, ova najnovija, otvorena u petak u zaprešićkom Muzeju Matija Skurjeni, djeluje vrlo jednostavno i nepretenciozno. Gotovo je minimalistička. Ne zato što je riječ o manjoj izložbi, već stoga što je Novak ovdje sve radove zasnovao na jednoj, glavnoj slici, koja funkcionira kao nulta točka naracije. Veliko ulje na platnu naslovljeno Običan dan, koje zauzima cijeli glavni zid galerijskog prostora, ishodište je preostalih, manjih radova koji se otkrivaju kao fragmenti odnosno uvećani detalji glavne slike. U tim „isječcima“ matičnoga rada Novak zapravo varira motive i likove zastupljene na njemu. Sama „početna“ slika sadržajno je i formalno podijeljena u dva dijela. Četvrtinu zauzima stiliziran prizor brutalnog nasilja (nemio događaj preuzet iz novinskog članka), za što autor kaže da je ujedno bilo i motivacija cijeloga ciklusa, dok ostale tri četvrtine funkcioniraju kao samostalna, od prvog prizora odvojena, cjelina. Na prvi pogled čini se da je riječ o dvjema međusobno nepovezanim slikama. Ono što ih povezuje umjetnikova je indignacija nad stanjem suvremenoga svijeta, njegova ljutnja i gnušanje nad općom ravnodušnošću koja se javlja u ključnim trenucima. U momentima kad bismo trebali biti ljudi i pokazati solidarnost mi (u autorovoj percepciji) reagiramo hladno i nezainteresirano. Stoga su i likovi na njegovim slikama tipizirani, donekle dehumanizirani i svedeni na šablone. Oni nisu individue, već crno-bijeli, bezlični dio ljudskoga (gradskog) mravinjaka.

Pojedinac nasuprot okoline

Drugi, veći dio „ishodišne“ slike također je izveden u dva dijela, točnije dva plana. Pozadina predstavlja nedefinirani velegrad izveden korištenjem mrežastog uzorka iz kojeg izviru siluete zgrada te vještim kontrastiranjem sive (tako tipično gradske boje – boje asfalta, zgrada i smoga) i žute (za velegrad karakteristične boje električnog osvjetljenja). Pozadina se tako nudi kao sugestivna aluzija anonimnoga gradskog prostora, gdje autor s pomoću već spomenutih mreža, linija i kvadratnih ploha stvara iluziju dubine, a da bi u prvi plan postavio na fotografiju nalik isječen prizor, izvadak grada, odnosno onoga što ga u bitnoj mjeri karakterizira – ljudsku vrevu. Ta „fotografija“ postavljena je dijagonalno u odnosu na pozadinu, nekako „nahereno“, čime se dodatno pojačava dojam svojevrsne iščašenosti ljudskoga stanja. U pozadini vidimo tipizirane ljudske likove, a prizorom dominira lik majke s djetetom, jedan par i sam autor, koji svoj autoportret nije izveo nimalo laskavo. Njegovo je lice grubo, a izraz toga lica odaje gnjev i revolt. Simptomatično je da slikarev lik u ruci drži siluetu šetača, motiva koji je dugo dominirao njegovim slikama. Ali ovdje je pasivni šetač odmijenjen ljutitim autorom, koji sad već teško suzdržava emociju prema suvremenom stanju duha.

Na manjim radovima, za koje se može reći da funkcioniraju kao negativi početne „fotografije“ jer su izvedeni akromatski i opet dominira slikarev autoportret. Jednom ispod u prometni znak uokvirena lika šetača, drugi put u kutu prizora kojim dominira isti ženski lik majke s djetetom, a treći put on je dodatno zatamnjen, siv i opasan. Ponavlja se i motiv nasilja sa slike, prizor na podu skutrena muškarca po kojem dva divljaka uriniraju, motiv koji autora progoni i koji ga je najvjerojatnije i naveo da sebe prikaže kao razjarena muškarca čija je tolerancija na izmaku.

Ekstrapoliranjem dijelova početne slike na manjim radovima izvedenim akrilnim bojama na papiru Novak uspijeva, kroz ponavljanje i variranje nulte situacije, efektno ispričati svoju priču. On uporno iscrtava lik majke s djetetom služeći se nakošenim kadrovima i premještajući je sad u lijevi, sad u desni kut slike i pritom je prikazujući čas akromatski, a na drugom radu unoseći šare i linije žute boje. On se ne ponavlja, već nadograđuje nulti prizor kako bi poentirao svoju uznemirenost i revolt. Poput čovjeka koji nošen emotivnim nabojem prepričava jeziv događaj kojem je svjedočio te stalno unosi nove detalje premda u biti pripovijeda isto već neko vrijeme, Novak kroz fragmentirane detalje početne slike opet i opet postavlja ista pitanja: Kako je moguće da se to dešava? Gdje je nestala ljudskost i suosjećanje? U što smo se to pretvorili? Tako liku majke i djeteta suprotstavlja prizore nepojmljivoga nasilja i poniženja čovjeka koje negdje postavlja u prvi plan razljućeno ih komentirajući siluetama majmuna kao simbolom nezamisliva barbarizma, a drugdje taj isti početni prizor postavlja iza svog lika kao nelagodnu misao koje se ne može otresti. Majka i dijete, simbol ljudskog i nevinog, prikaz ljubavi i čistoće, bivaju odmijenjeni stravom, patološkim emocijama koje suvremeni svijet/grad izvlači iz pojedinaca.

Govoreći o mizantropiji, njemački filozof i antropolog Arnold Gehlen kao jedan od četiri uzroka njezina postojanja vidi prenapučenost modernog svijeta odnosno omasovljenje koje vodi do otuđenja i dehumanizacije. Na tom tragu iščitavam Novakove tipizirane likove i siluete. To više nisu ljudi, to su onečovječena stvorenja koja lišena empatije ravnodušno gaze ovim svijetom onesposobljena za temeljne emocije koje uopće omogućuju zajedništvo i solidarnost. Pascalov Ens amans zamijenjen je nekim posve bizarnim, robotiziranim Homo novus zatvorenim u sebičan univerzum vlastitih mehaničkih potreba.

Naslov izložbe koji je sam autor izabrao, Ludi dan Zoltana Novaka, efektno zaokružuje umjetnikovu naraciju naglašavajući dodatno sasvim ljudski moment razjarenosti i nevjerice suosjećajnoga pojedinca suočena s takvim stanjem. Pojedinca koji je jednog jutra otvorio novine i nabasao na članak o brutalnom prebijanju starca nakon kojeg je uslijedilo uriniranje po čovjeku na tlu, a da nitko od prisutnih ljudi nije reagirao ni priskočio u pomoć. Preko takve ravnodušnosti on nije bio kadar prijeći te je gnjev izrazio slikom izobličujući pritom do groteske i vlastiti lik. Dodatno, on slike cinično naziva Običan dan jer je nasilje čini se postalo svakodnevno.

Iskrenost umjesto dopadljivosti

Korištenje sive, crne i bijele u ekstrapoliranim prizorima stvara dojam dokumetarizma, gdje autor kao novinski fotoreporter bilježi zbivanja „običnoga“ gradskog dana. Mogli bismo u tome iščitati autorovu potrebu da se distancira i pokuša objektivno svjedočiti, ali ponavljanje motiva majmuna kroz radove kao i umetnuti prizori uriniranja otkrivaju da se on od emocija gnjeva i indignacije opravdano ne može odvojiti. Zanimljivo je da se od boja na manjim radovima pojavljuje isključivo žuta, ali tek u smislu osvjetljavanja prizora nasilja i poniženja oko kojega ljudski likovi nezainteresirano nastavljaju sa svojom svakodnevicom. Možda baš ta slika najsnažnije progovara o strašnom događaju. Ovdje vidimo ljude, i opet prikazane u crno-bijeloj tehnici, kako šeću u smjerovima suprotnim od napada, a u prvom planu par zabavljen samim sobom. U središtu je slike kao reflektorom osvijetljen prizor nasilja (iscrtan žutom bojom) na koji nitko ne reagira, već u ravnodušnom sivilu bezbojno ostaje neometano patnjom drugog. Zoltan Novak protestira, on se buni i „ludi“ nad postojećim stanjem, ali sivilo je neumoljivo i on sam je toga svjestan.

Vraćajući se na glavnu sliku, gdje Novak kroz dva razdvojena prizora postavlja temelje naraciji – prizor nasilja i prizor gradskih ljudi u jednom „običnom danu“ – moramo primijetiti s kojom je pripovjedačkom vještinom taj početni kontrapunkt postupno povezao i isprepleo na ostalim radovima. Nakon što je postavio temu odnosno temelj priče, on je motive dva početno nepovezana prizora nadahnuto upleo jedne u druge, putem već spomenutih ponavljanja i variranja, i tako naizgled razdvojene prizore ujedinio u pripovjednu cjelinu u kojoj se matična slika polako razjašnjava serijom radova koji slijede. Zanimljiva je ovdje i uporaba stripovske tehnike kako u tretmanu lika tako i korištenjem za strip karakterističnih svojstava poput „oblačića“ u kojima Novak ne ispisuje riječi, već nove slike u slici kojima upotpunjuje već rečeno i maestralno poentira svoju indignaciju.

Od klasične slikarske metode, preko stripa, umetnutih simbola i evociranja medija fotografije, Zoltan Novak upotrijebio je sve što mu je bilo na raspolaganju kako bi dokumentirao, prepričao i prenio emociju. Ne mogu se oteti dojmu da je ove slike stvarao pod velikim emotivnim naponom, koristeći se svim raspoloživim sredstvima i upregnuvši svoju zavidnu kreativnost i dosjetljivost sa svrhom da što uvjerljivije i autentičnije prenese svu potresnost spomenutoga događaja. Slike predstavljene na izložbi nisu ni ljupke ni dopadljive, one su iskrene, razjarene i nevjerojatno snažne u svom naboju i žestini. Njihova gruba gesta, oštri potezi, minimalističko baratanje bojom u neopterećenoj maniri, upisivanje nemirnih linija te samouvjereno „prepisivanje“ ploha preko već izvedenih prizora, kao i ucrtavanje simbola u već dovršenu kompoziciju svjedoče o krajnjoj egzaltaciji autora koji je naprosto morao progovoriti ne štedeći pritom ni sebe ni sliku.

U predgovoru izložbi Vanja Babić govori o Novaku kao o hladnu romantiku, što je možda istina o čovjeku i umjetniku kojeg javnost dobro poznaje, ali ispod prividna dokumentarizma i objektivnosti radova ključa vatrena emocija čovjeka koji više nije mogao šutjeti.

Vijenac 609

609 - 10. srpnja 2017.

Klikni za povratak