Vijenac 608

Kazalište

Pomama za mušičavom erotikom

Mira Muhoberac

 

U zagušljivoj zagrebačkoj noći 10. lipnja u Art-kinu Grič premijerno je prikazana predstava Mušica Kazališne družine Bastien u režiji Gorana Ribarića, nastala prema petočinoj komediji talijanskoga glumca i dramatičara Angela Beolca Ruzzantea La Moschetta. Publiku iznenađuje vulgarni govor protagonista, ali potvrdu ne može potražiti u tekstu jer hrvatski prevoditelj nije naveden. Posljednjih je godina ista komedija prikazivana više puta na različitim lokacijama u Hrvatskoj, a režije potpisuju Robert Raponja, Silvije Vadla,  Mijo Pavelko...

Tjeraju li hrvatske kazalištarce vrući svibanjski i lipanjski dani da posegnu za komedijom o erotskoj, seksualno nezasitnoj i financijski isplativoj mušici – Mušici iz 1529. renesansnog autora koji je otkrio svoj glumački talent i stvorio tip i osobu te ulogu seljaka Ruzzantea prema kojemu je dobio nadimak i pseudonim? Ruzzanteove su komedije, natopljene grubim realizmom i otrovnom satirom s bokačovskim temama, anticipirale razvoj komedije dell’arte, uličnih performansa, ridiculosa, ali i Nalješkovićevih farsa i anonimnih hrvatskih smješnica s kraja dubrovačkoga 17. stoljeća i Benetovićevu Hvarkinju.

Petočina lascivna komedija s elementima farse koja balansira između seksualnosti i novca i svenazočne lukavosti na podlozi groteskne društvenosti o lijepoj Ruzzanteovoj ženi Betiji, u izvedbi Ane Vilenica, za koju se otimaju kum Menato, u izvedbi Matije Čigira, i vojnik Tonin, u izvedbi Domagoja Jankovića, s Mirom Gugićem kao Trubadurom, u Zagrebu je predvođena voditeljem kazališne skupine i glumačke družine Ljubom Zečevićem kao Ruzzanteom.

Redatelj Goran Ribarić nije iskoristio mogućnost vođenja glumaca u jedinstvenu glumačkom kodu, npr. onome renesansne padovanske komedije, nasljednice atelanske komedije ili preteče komedije dell’ arte, zaustavivši se na mizanscenskoj organizaciji zapleta i svevremenoj priči o preljubu i pokvarenjaštvu, lukavosti i amoralnosti. Marita Ćopo ponudila je raskošne stilske kostime u duhu renesanse, a jednostavnu je scenografiju, s kojom je bilo manjih tehničkih neprilika, u obliku bijelih plahti koje glume i kuće i erotska skrivališta osmislio Vitold Košir.

U predstavi nije jasno naznačen odnos selo – grad, ali ni, barem aktualiziran, odnos Padova – Bergamo, a nisu komedijski lucidno definirani ni prostorni dispozitivi. Publika je Ruzzantea slušala i gledala i bez mogućega uslojavanja govora, dijalekata, žargona.

Vrijednost je ove Mušice velik angažman marljivih glumaca prepuštenih vlastitoj kreativnosti koji su pokušali lascivnosti i vulgarnosti farse i lakrdije, želeći izmamiti smijeh u gledalištu, predočiti poznatim im glumačkim tehnikama i stilovima, samo naznakama maski Macchusa, Stupidusa, Pappusa, Bucca, ili Colombine, Arlecchina, Brighelle, Pantalonea, Zannija i drugih.

Ne smije se zaboraviti da ruzzare znači šaliti se, vragolati, a ne uprezati se u izrazu.

Iskusnija se publika odmah na izlazu iz gledališta podsjetila legendarne Mušice lucidnoga redatelja Petra Večeka sa sjajnom glumačkom ekipom predvođenom boemom hrvatskoga glumišta Darkom Ćurdom.

Vijenac 608

608 - 22. lipnja 2017.

Klikni za povratak