Vijenac 604

Kazalište

Vedrana Klepica, Bijeli bubrezi, red. Vedrana Klepica, Teatar ITD

Aktivistički razlozi za predstavu

Andrija Tunjić

Ako izvan umjetnosti nema stvarnosti, onda je svaka kazališna predstava zaokružen svijet umjetničkog djela. To bi bila i predstava Bijeli bubrezi, praizvedena 11. travnja na pozornici velike dvorane ITD-a u režiji autorice teksta Vedrane Klepica. No ta je predstava sve više nego umjetnička cjelina. A najviše je feministički aktivizam.

Uvijek sam podržavao prava žena, tomu me poučila pokojna baba, ratna udovica. Osobito žena iz ratom pometenih područja u kakvu je živjela baka, gdje je muškarce trebalo svijećom tražiti. Dakle uvijek sam bio na strani žena, podržavao ih u toj borbi i razumijem autoricu predstave, njezina sjećanja i uspomene. Ali nakon odgledane predstave nikako, ni racionalno niti emocionalno, nisam shvatio zašto se autorica u komadu i predstavi bori za ženska prava, koja tim ženama nisu ugrožavali muškarci nego život, točnije okoliš i priroda gdje su se, ne samo metaforički rečeno, najviše morale boriti s vukovima. Gdje su, u predstavi je to simbolično i praktično naglašeno, živjele sa sjekirom u ruci.

Poslije odgledane predstave, nakon što me jedan redovni kazališni posjetitelj upitao o čemu se u predstavi radi, počeo sam shvaćati da se autorica uhvatila ukoštac s emancipacijom i civilizacijskim procesima, da je opsjednuta izmaštanim frustracijama koje baš i nemaju logičnu vezu s temom. Doduše, u afiši predstave u obliku dopisnice, dramatičarka i redateljica Klepica to pokušava esejistički kontekstualizirati, pa piše: „Protagonistkinje Bijelih bubrega kroz kolaž vremenom i mjestom neodređenih dramskih skica govore o autoritarnosti i okrutnosti prirode, obitelji te društveno-ekonomskih uvjeta kojima su žene kroz povijest kontinuirano i grubo podređene.“

Naime, pojašnjava ona, „četiri glavna lika – Hana, Maša, Daša i Anđa – ponekad se bore za svoj prostor slobode i preživljavanja, ponekad ne, ali u oba slučaja završavaju isto – svojim intimnim porazom. Iz njihove perspektive, jedini način konkretnog napretka i emancipacije dolazi transgeneracijski.“ Zatim zaključuje: „Naše su bake zapinjale u različitim odnosima skrbeći se za obitelj i zajednicu. Zbog tih ‘zapinjanja’ često su optuživane da su nedovoljno emancipirane. Nisu se izborile za samostalnost i nisu slijedile svoje ekonomske ciljeve.“

Na kraju otkriva pravi razlog projekta: „Iako je zamišljeno da se Maša, Daša, Hana i Anđa nalaze na nekakvom pragu (pred)emancipacije koja je u ovom distopijskom okviru za njih beznadno neprohodna, jasno je da ne postoji točan prag ženske emancipacije. I to nije naše duboko ‘nesvjesno’ o kojem odlučuje apstraktno tijelo. To je naše javno, jasno artikulirano, pametno ispregovarano ‘svjesno’.“

Pokušamo li bez cinizma raščlaniti sadržaj „eseja o predstavi“, koji je i vodič predstave, više je nego očito da se predstavom htjela raskrinkati i optužiti „nepametna“ prošlost naše civilizacije za račun i korist „ispregovarane“, suvremene emancipacije. Da se htjelo reći nešto o povezanosti arhaične, zavičajne, ruralne prošlosti sa suvremenim društvom, s hrvatskom današnjicom, u kojem muška manjina provodi torturu nad ženskom većinom i to tako što današnjim ženama prispodobljuje život njihovih baka.

Život tih mrtvih žena u planinskoj nedođiji, Bogu iza nogu, model je koji je u autoričinu viđenju jednak životu kakav ona prepoznaje, valjda i ne priželjkuje, emancipiranim ženama koje nisu nikada ni vidjele, a kamoli proživjele život svojih davno umrlih baka. Inventivno? Točno onako kako maštovite aktivistice zamišljaju „istine“ o ugrozi i o njima govore kao o notornim činjenicama. Ako nije tako, onda nisam shvatio i ne umijem artikulirati ideju predstave, što nažalost neće popraviti bezidejnost današnjega hrvatskog teatra.

Bijeli bubrezi ambiciozni je, vizualno efektan uradak esejistički zaigrane kazališne početnice koja želi reći nešto o životu oko sebe, ali ne zna. Ne zato što nije pametna, nego zato što je odveć inficirana postdramskim kazališnim modernizmom koji konfuziju drži kvalitetom. Modernizmom koji se pokušava osmisliti nekonzistentnom dramaturškom pričom i nepovezanim kazališnim fragmentima, kakvima je obilovala izvedba.

U takvoj predstavi, kao i u većini postdramskih uradaka, očekivati glumačka čuda bilo bi nemoralno. Glumačka „čuda“ žrtvovana su i podređena redateljskoj koncepciji, esejiziranju koje najčešće ima malo veze s predstavom, a najviše stavu i mišljenju po kojem glumac ionako nije ništa više od ilustracije ili vješalice za kostim. I koji je u ovoj predstavi uspješno skrivao govor tijela i kada je to tijelo mjestimice ponešto dobro odglumilo.

No da slika o glumicama – i jedan glumac, Dado Ćosić, bio je glumica – ne bi ostala maglovita, čini mi se pravednim izdvojiti Anđelu Ramljak (Anđu), koja je mjestimice suvislo artikulirala misli, te dobronamjerno upozoriti ostale – spomenutog Ćosića, Hrvojku Begić i Milicu Manojlović – da su valjali riječi i nudili intonacije koje su potrošili u svojim već odigranim predstavama.

Vijenac 604

604 - 27. travnja 2017.

Klikni za povratak