Vijenac 602

Esej, Naslovnica

Proza Ive Brešana

Brešanovi demoni politike

Vinko Brešić

Brešanova ideja prošlosti lišena je svake idealizacije kao što je lišen i njezin konkretni, mahom nacionalni tematski materijal. Baš na toj književnoj slici našega „jučer i danas“ Brešan se latio zadaće da preispituje jedan sustav vrijednosti, u prvome redu njegova moralna načela

 

 

Ime Ive Brešana hrvatskoj kulturnoj javnosti dobro je poznato. Riječ je o dramatičaru, pripovjedaču, esejistu i scenaristu koji se prvim književnim radovima pojavio još sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća, istodobno okušavši se i kao glumac. Stvarnu propusnicu u nacionalnu književnost dobio je mladi Šibenčanin početkom sedamdesetih godina, točnije, one burne 1971. kada mu je u Teatru &TD izvedena Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, „groteskna tragedija u pet slika“, u režiji Božidara Violića. Za Brešana započeo je tada njegov, kako će ga poslije nazvati, prvi slučaj, naime, da je drama – usprkos uglednim nagradama i neupitnoj vrijednosti, postala ideološki sumnjiva, pa – iako službeno nikad zabranjena – micana gotovo sa svih tadašnjih scena.

Nakon toga uslijedili su drugi slučajevi dramatičara Brešana, npr. s Nečastivim na filozofskom fakultetu, čija je izvedba uspjela tek od treće, s gotovo dvadesetogodišnjim zakašnjenjem, ili Smrt predsjednika kućnog savjeta, čiju su probu nadzirali i „drugovi iz Komiteta“, ili pak Viđenje Isusa Krista u kasarni V. P. 2507, koje je ocijenjeno kao „dio kampanje protiv JNA“. Sve u svemu Brešan je bio sumnjiv pisac zbog onoga što se moglo pročitati između redaka. Za samu nacionalnu književnost Brešanove groteske bile su novost, pa je njegov Hamlet ocijenjen kao prekretnica u našoj dramskoj književnosti.

Nanizavši dvadesetak dramskih tekstova, nije, međutim, Ivo Brešan ostao samo na tome, već se devedesetih godina meštar od dijaloga otisnuo i u pripovjedne vode te objavio dva zapažena romana: Ptice nebeske (1990) i Ispovijedi nekarakternog čovjeka (1997). Koristeći se u našoj književnosti zanemarenim iskustvom pikarskoga romana, Brešan se i ovaj put pokazao kao literarni inovator. A onda, nakon drama i romana, pojavio se s prvom zbirkom pripovijedaka Pukotine & druge priče (2000), u kojoj se suvremenost i povijest prožimaju zahvaljujući vremenskim pukotinama za koje većina ljudi i ne zna, jer su „naviknuti na stabilan tijek vremena“. Samo je tako junak naslovne priče, inače naš suvremenik, mogao susresti ne samo groficu Katarinu Patačić, domobrane, ustaške časnike, vojnike Wehrmachta i partizane nego i vlastitu ženu kao djevojčicu, pokojnoga tasta i, napokon, sama sebe te po diktatu drugoga suvremenika, saborskoga zastupnika, redizajnirati povijest prije negoli uđe u knjige. Konačni domet tako zadobivene slobode Brešanova je ideja prošlosti lišena svake idealizacije, kao što je bio lišen i njezin konkretni, mahom nacionalni tematski materijal. Baš na tome konkretnome materijalu, tj. na književnoj slici našega jučer i danas, Brešan se latio zadaće da preispituje jedan sustav vrijednosti, u prvome redu njegova moralna i etička načela kao uvijek i posvuda najkvarljiviju robu.

Takav mu je bio i Astaroth (2001) s faustovskom temom prodaje duše vragu i radnjom u čijoj se pozadini razabiru opet nacionalna prošlost i suvremenost, dok mu elementi fantastike ponovno služe za brisanje vremenskih granica i zahvaćanje teme u širokim potezima. Riječ je o Brešanovu danas pomalo amblematskome romanu u kojemu njegov autor ostaje dosljedan u uvjerenju da su politika i ideologija čovjekova sudbina. I ovdje se preispituju sloboda, njezine granice i dometi, odnosno mehanizmi koji idealizam pretvaraju u dogmatizam, a koji u ideologiji i politici nalazi pokriće za razne oblike nasilja i uništavanje svih vrijednosti. Pišući o modernome čovjeku i njegovim problemima na ovim našim prostorima, Brešan kao poklonik filozofije njemačkoga klasičnog idealizma ni ovaj put ne može zaobići povijest, jer povijest je ono što još duboko i tragično živimo.

Obrađujući pojedine njezine epizode s pripadnim „junacima“, koji su odreda mali ljudi, Brešanov pripovjedač kao da poručuje kako nam je ta ista povijest zapravo najveća opasnost i da nas neće tu i tamo tek „ošinuti repom“, nego jednom zauvijek – pregaziti. Ulogu maloga čovjeka u velikoj povijesti Brešan svodi na običnu figuru na šahovskoj ploči nad kojom uvijek isti igrač povlači i crne i bijele figure, a razlika je samo u tome što na ploču pristižu uvijek nove figure, tj. friško meso. Tom igrom koja je „svrha samoj sebi” upravlja sveprisutni Astaroth, sotona, koji se još može zvati Lucifer ili Belzebub, a zašto ne i AIDS, kravlje ludilo, profit, ptičja gripa, terorizam...? Astaroth se kao „demon politike“ održava putem stroge hijerarhije svojih podanika koji u povijest interveniraju tako da ne mijenjaju, nego prilagođuju tek koliko je potrebno da se vlast, tj. stanje zla, trajno održi.

Lažni idoli

A kako bi to moglo izgledati, na svoj je način pokazala Brešanova Država Božja 2053, intrigantan politički antiutopijski roman s tezom, koji je naišao na podijeljene reakcije kritike. Nadahnut djelom sv. Augustina De civitate Dei i totalitarizmima 20. stoljeća, njegov autor gradi s jedne strane mračnu i grotesknu futurološku viziju buduće Hrvatske kao moguće totalitarne države kojom upravlja Crkva, s druge impresivnu intelektualističku konstrukciju koja se temelji na iskušanoj ideji povijesti kao poligona za borbu dobra i zla. Država Božja 2053. zato se doima kao nastavak Astarotha, u kojemu je ta ideja bila dovedena do paradoksa. No, da nije baš sve tako crno, vidjelo se još u Ispovijedima, u tobože nekarakterna Fabricija Viskova, vidjelo se i u Astarothu kad Martin Boras prvi put u pogledu Krista zapazi strah, tj. ljubav za druge, a tko je htio, mogao je vidjeti i u Državi Božjoj kad razočarani Jure Loko utjehu nađe u izvornome Kristovu nauku simboliziranu u kvrgavome, primitivno izrezbarenom raspelu od drva u epilogu romana. Posrednici ionako mute pogled, poručuje Brešanov pripovjedač, interpretacije generiraju razlike, njima se stvaraju opasni klišeji, idoli i lažni apostoli, kako to uostalom upozorava tamošnji citat iz Druge poslanice Korinćanima sv. Pavla.

Ispisivanje mita

Dakako, odavna prozvani dramski klasik, a od devedesetih i sve ugledniji pripovjedač, nakon što se okušao i u žanru krimića (Kockanje sa sudbinom, 2002) sa zagonetkom zvanom Pakračka poljana, sačuvao je sve glavne umjetničke značajke i u sljedećoj seriji svojih romana (Vražja utroba, 2004, Tri života Tonija Longina, 2005, Katedrala, 2007, Ništa sveto, 2008, Prokletnici, 2010, Sedam stuba do trona, 2011). A onda je došla i druga knjiga kratke proze (Mrtvima ništa ne treba, 2014) kao zapravo očigledan znak autorova fizičkoga posustajanja i napuštanja ritma na koji nas je već bio naviknuo.

No jedan se naslov među njima po nečemu ipak izdvaja. Riječ je o Gorgonama (2006), možda najkompleksnijem i najambicioznijem Brešanovu romanu, a svakako svojevrsnoj kulminaciji ključnih mu poetičkih načela (intertekstualnosti, fantastike i inovativnosti), samo što ih je ovaj put sve sam odradio i k tome začinio mjerom autobiografičnosti koja odudara od svega što je autor dotad bio napisao. Riječ je o interpoliranome „spjevu bez razloga“ nazvanu Perzeida tobože grčkoga pisca Heliodora u prepjevu jednako tobožnjeg Inoslava Vilovića, a sve zapravo šibenskoga Homera Ive Brešana, koji je ovaj put pokazao i pjesničko umijeće. Na mitu o Perzeju, koji je odrubio glavu Meduzi, Brešan temelji taj sedmi roman u kojemu su, pokraj mitske, još dvije priče: pripovjedačeva o glavnome liku čiji se život podudara s Perzejevim te priča autora spjeva, koji na kraju romana, kad se sve tri priče stope, svoju Perzeidu pokaže pripovjedaču, pa se sada i on u spjevu također prepozna.

Pripremivši dakle intertekst vlastitome romanu, Brešan je izmišljenu priču o životnom putu još jednoga svoga nekarakternog junaka, sada pod imenom Mauricija Novaka zvanoga Moro, prenio u mit o izmišljenome junaku Perzeju da bi se obojica borila protiv vlastitih nemani – Perzej protiv mitske Gorgone Meduze, koja je pogledom sve živo pretvarala u kamen, a Moro protiv modernih meduza, tj. ideologija koje zaluđuju mase „i u njihove okamenjene mozgove urezuju dogme po kojima imaju misliti; fašizam, nacizam, boljševizam, maoizam, vjerska zatucanost – sve je to njen porod“. Čini se da je pisac Brešan napokon dopro do granica svoje opsesije poviješću kada mu je preostalo jedino da je i sam pretvori u mit i tako učini univerzalnom i svevremenom posegnuvši u tu svrhu za drevnom antičkom vještinom slaganja heksametara, koji „nisu bolji, ali nisu ni gori“ od Maretićevih!

No ovaj put pisac Brešan učinio je još nešto: ugradio je ili je barem dopustio da isplivaju na površinu teksta i oni detalji koji su inače teško uočljivi u ostalim njegovim djelima. Pitajući se, naime, zašto uopće piše svoj spjev, Brešanov se bezimeni junak već na početku povjerava kako je „odavna cijepljen protiv želje za slavom ili očaja zbog potonuća“ te dobacuje čitatelju kako se ne treba „bojati da će sad početi izlagati svoju biografiju; sumnjam da bih time išta rekao o sebi“.

Skrivena autobiografija

Baš kao što pisac Ivo Brešan nije rekao ni meni kad sam ga kasnih devedesetih pozvao da za projekt autobiografija hrvatskih pisaca nešto napiše, pa to što je napisao – umjesto cijele knjige kako mu se u prvi čas činilo – na kraju se svelo na jedva dvije kartice žanrovski zapravo štura teksta. Naime, najveći dio ionako minimalističkog zapisa o sebi otpao je na pitanja o smislu i potrebi autobiografije, da bi potom cijela životna priča Bukarina oca stala u jednu jedinu, i to u trećem licu pisanu rečenicu.

Nedavna vijest o smrti Ive Brešana, a onda i mail zajedničkoga nam šibenskog prijatelja, glumca i prevoditelja Pere Mioča, Brešanova prvoga i najodanijeg mu čitatelja, s prilogom u kojemu je bio ispis Brešanove Perzeide s idejom da bi je „trebalo objaviti kao separat“, vratiše me Gorgonama i tamošnjim mojim bilješkama. Jedna od njih svjedoči kako sam te 2006. zastao kao na dobro poznatu mjestu, pa sam ga tako i označio. Baš kao što se Brešan iz mojega projekta pita o pojmu i smislu autobiografije, tako sada na označenome mjestu njegovih Gorgona to se isto pita i anonimni Brešanov lik, autor „spjeva bez razloga“, skeptik u sedamdesetim godinama. Njegovo „ime nije važno“, dovoljno je reći da se rodio i živio „u jednom dalmatinskom gradu“, radio prvo kao profesor, potom u kazalištu kao umjetnički ravnatelj te da je autor i drame Došljak, kojom je htio „otvoreno govoriti o životu“, ali je njegova sredina drukčije mislila itd.

Pa što, reći će netko?

Pa to, što sam Gorgone dalje čitao – vjerojatno ne jedini – u autobiografskome ključu, i pomalo likovao, jer sam napokon dočekao da moj „šjor Ivo“ počne pisati o sebi. Na to sam ga nagovarao dok je još bio Matičin pisac – baš kao što sam to isto činio i s još jednim Šibenčaninom, ali su Vici Vukovu bili važniji njegovi eseji u Vijencu nego to kako ga moj naraštaj vidi. (Nešto slično dogodilo mi se s trećim Šibenčaninom, s malom ali važnom razlikom; baš kad sam mislio da Arsen Dedić već naveliko piše svoju biografiju, vidio sam film Arsen i shvatio da je jednostavno izabrao drugi medij!). Nikada neću zaboraviti Ivin užasnuti pogled kad sam mu to prvi put spomenuo; tada i svaki put iznova trudio sam se – osim spomenutih slučajeva i vlastitih mu demona politike – izvući i neke nove argumente, na kraju i onaj o francuskome lažnome markizu De Sadeu, razvratniku kome je „posvetio“ svoje Prokletnike. I ovaj put se grleno, onako „na refule“, samo nasmijao i – mislio svoje.

Ne znam što je mislio, ali znam što je napisao. A napisao je, između ostaloga, i ovo: „O čemu god pisac pisao, uvijek u krajnjoj liniji piše o sebi... Dakle, koga zanima moja autobiografija, ona prava, neka pročita sva moja djela!“

Vijenac 602

602 - 30. ožujka 2017.

Klikni za povratak