Vijenac 602

Naslovnica, Tema

Kapitalno izdanje: Krešimir Nemec, Gospodar priče. Poetika Ive Andrića          

Andrićeva književna i balkanska odiseja

Lada Žigo Španić

Književnopovijesno i literarno napisana prva hrvatska monografija o nobelovcu Ivi Andriću, iz pera Krešimira Nemeca, ističe Andrića kao višepripadnoga, interkulturnoga pisca, čime su zaustavljene politikantske trakavice o njegovoj pripadnosti

 

U eseju Razgovor sa Gojom (1935) zatajni Andrić prvi put neizravno progovara o svojoj poetici – u fiktivnom dijalogu sa slikarom, koji je njegov alter ego, slavi čar legenda i bajki kao plamena kolektivnoga sjećanja. Tako fiktivni Goya u Andrićevu eseju kaže da je smisao umjetnosti „u onim naslagama koje stoleća stvaraju oko nekoliko glavnih legendi čovečanstva. Te naslage stalno, iako sve manje verno, ponavljaju oblik onog zrnca istine oko kojeg se slažu, i tako ga prenose kroz stoleća.“

Upravo su legende čarobni ovoj Andrićevih priča što žele zaći u mijene povijesti i ljudskih sudbina, još od Puta Alije Đerzeleza, preko legenda o svetom Franji Asiškom, o Lauri i Petrarci, pa do novela i romana, osobito djela Na Drini ćuprija i Prokleta avlija. Pa kao što je Goya na platnima razvijao tehniku kompresije, tako će Andrić tkati riječi, odmjeravati ih, zgušnjavati i sažimati, stvarajući pripovjedačku oazu mira, u kojoj sve valja reći tako da se ništa ne može ni dodati ni oduzeti. Tkao je i zbijao, ne dopuštajući da njime ovladaju zanos i vatromet riječi. Andrić je njegovao floberovski ideal sabranosti, posvećenost priči, a ne vlastitoj strasti. I kao što je Goya prikazivao ljudsko zlo te svoje slike i bakroreze „uresio“ tamnom bojom, tako će i Andrić zauvijek ostati opčinjen crnilom povijesti i ljudskih naravi te crnilo, kao i Goya, zaodjenuti u zavodljivo ruho mitova, legenda i kronika. A tu građu marljivo je skupljao još od 1926, pohodeći franjevačke samostane i arhive u Bosni i svijetu te proučavajući zapise stranih konzula što se kao sumnjivci zatekoše na tom mozaičkom, ograđenom prostoru vjera i zala.

Kada je 1961. u Stockholmu primao Nobelovu nagradu za književnost, u slavnom govoru O priči i pričanju Andrić, škrt na objašnjenjima svoga rada, po drugi put jasnije otkriva svoj književni stil. Priču, usmenu i pisanu, nazvao je istinskom ljudskom i etičkom potrebom, humanim povezivanjem osobne i kolektivne sudbine, iskrom sjećanja, a i iscjeliteljskim sredstvom protiv usuda. A, dodajmo, u Andrićevoj svakoj priči postoji i ona duboka, suptilna, neispričana priča, koja zbori o svršetku i novom početku. Tako će Prokleta avlija završiti uzvisivanjem slike fra Petrova groba u snježnoj tišini, u kojoj nestade osuđeni pojedinac, ali život se i dalje čudesno rasprostire, čekajući u tišini novu sudbu, novoga pripovjedača, novi list, na kojem će opet biti zapisano ono što već bijaše rečeno.

Kao što je Andrić zagospodario pričom, tako je i Krešimir Nemec u svojoj izvrsnoj monografiji Gospodar priče odlično zagospodario opusom Ive Andrića, i naširoko i naduboko. I sam se pomno držao ideje tkanja – suptilno je povezao sve niti između čovjeka, pisca i povijesti, kroz slojevitu analizu njegovih djela, koja nije spajao kronološkim, nego žanrovskim nitima. Tako je nastala tapiserija na kojoj je sve duboko utkano, a sve, opet, slikovito premreženo i jasno. Mogli bismo reći da je monografija o Andriću literatura o literaturi (jer je pisana doista s književnim erosom), a kako je Andrić u literaturu utkao i cijeli svemir, od pjesničke krhke intime, legenda, kronika do složene balkanske povijesti, Nemecova je monografija i mnogo više od pukoga prikaza Andrića. To je i knjiga o herojskoj kušnji i snazi duha što se zatekne na ukletom prostoru zaraćenih naroda i kultura, na kojem se ratovi ogrću u mučnu šutnju, a muk kasabe odjekuje gromko. Baš kao što reče i Andriću omiljen crnogorski vladika Njegoš, „Prometej na Kavkazu“, antiturski borac i razočaran čovjek: „Neka bude što biti ne može!“

„Sporno“, ali dosljedno jugoslavenstvo

Valjalo je Nemecu ne samo pomno iščitati opus nobelovca i prokrčiti gomilu građe o njemu (koja, među ostalim, broji sedamdesetak ozbiljnih knjiga, s naglaskom na sintetski Vučkovićev rad Velika sinteza iz 1974), nego i zabilježiti sve političke i politikantske rupe, a ni u jednu ne upasti. A Nemecu je to uspjelo – nakon brojnih rasprava poslije Domovinskoga rata o Andrićevoj pripadnosti, o tom piscu „bez zemlje“, koji je, prognan i raspet, i sam doživio sudbinu svojih likova s ukletoga Balkana, Nemec zaključuje: „Ako na ikoga s ovih prostora, odrednica ‘jugoslavenski pisac’ mogla se na Andrića primijeniti opravdano i bez ostatka. Vjeran ideji jugoslavenstva od mladosti do kraja života, on je i kao pisac i kao čovjek pripadao u pravom smislu riječi ‘jugoslavenskom kulturnom prostoru’.“

Andrić za Nemeca ostaje čovjek s više identiteta, „višepripadni, interkulturalni pisac“, čiji se opus, pun različitih tradicija, ne može svrstati ni u jedan nacionalni ni stilski krug.

Andrić je, kako vidimo već iz iscrpne uvodne piščeve biografije, ostao dosljedan jugoslavenskoj ideji – 1911. ulazi kao sarajevski gimnazijalac u Jugoslavensku naprednu omladinu, koja teži kulturnom i povijesnom zbližavanju Hrvata i Srba, a zbog toga i zbog protuaustrijskog djelovanja biva uhićen 1914. te trpi trogodišnji tamnički život u Splitu, Šibeniku, Mariboru. Uređuje Književni jug 1918, koji propagira integralno jugoslavenstvo, a iste godine u zagrebačkim Novostima objavljuje članak Nezvani neka šute, u kojem napada one što se protive ujedinjenju i stvaranju unitarne jugoslavenske države. Pozdravlja Kraljevinu SHS kao ostvarenje svoga sna (u koji će se poslije razočarati), priključuje se poslije i Titovu socijalizmu. No politika je podcrtala i Andrićeve „grijehe“ – oportunistička veleposlanička karijera, preobrazba od predratnoga diplomata, rojalista, drugoga čovjeka Milana Stojadinovića, u odanoga sljedbenika socijalističke Jugoslavije, odnosno služenje i Karađorđu i Titu. Književni povjesničari zamjeraju mu odbijanje da bude uvršten u knjigu Mihovila Kombola jer ima nacionalni predznak, spominje se i njegov skandal s Maticom hrvatskom 1947. zbog jezičnih intervencija (hrišćanin je promijenjeno u kršćanin, vazduh u uzduh, uslov u uvjet, hljeb u kruh), zbog čega je knjiga povučena iz tiska itd. No valja također naglasiti da je Andrić (koji je objavljivao na latinici i ćirilici) 1941. odbio potpisati Apel srpskom narodu, a iduće godine nije dopustio da se njegove novele uvrste u antologiju Srpske savremene pripovetke, jer se htio distancirati od kolaboracionističke vlasti.

Angažiran ili kontemplativan?

Godine 1919, nakon uspostave Kraljevine SHS, uz pomoć ministra Tugomira Alaupovića, Andrić prelazi u službu u Beograd i od tada počinje njegova bogata veleposlanička karijera (Rim, Bukurešt, Marseille, Berlin…), koja će rezultirati bogatom putopisnom prozom. O napuštanju Zagreba Andrić je poslije iskreno rekao: „…ja u Zagrebu nisam mogao uhvatiti koren i ostati. Ja tu nisam imao nikog svoga, bilo je trenutaka kad sam padao u očajanje i po svaku cenu želeo da odem… To što sam krenuo u Beograd, takođe treba razumeti, mahom iz dva razloga. Prvi je u tome što se Alaupović starao da mi pomogne da dobijem stalno nameštenje, a drugi verovatno u onoj skrivenoj zamci kojom vas privlači svaka prestolnica.“

S obzirom na književnu, osobnu i političku složenost Andrićeva univerzuma, Krešimir Nemec izabrao je novi, žanrovski pristup autorovu opusu, kako bi tako prepleo sve njegove unutarnje silnice, jer i autorovi tekstovi vrve poveznicama – likovi i teme ponavljaju se i dorađuju u mnogim djelima, sve se čini dijelom „velike cjeline“, koja stoga nadmašuje bilo kakvo stilsko ladičarstvo.

Knjiga započinje bogatom kronologijom Andrićeva života (od rođenja u Travniku, gimnazijskih sarajevskih dana, studija u Zagrebu, Beču, Krakovu… do smrti 1975), a nastavlja se poglavljem Homo melancholicus, u kojemu Nemec pokušava uzvisiti i lirskoga Andrića, a ne samo epskoga. Iako je Andrić čitava života prkosio raspojasanoj subjektivnosti, iako je težio, gdje god je to moguće, potiskivanju prvoga lica jednine iz svojeg djela, ipak je ostao i duboki lirski ispovjednik. Nemec zaključuje: „No dobri poznavatelji i poštovatelji Andrićeva umjetničkog djela znaju da on nije bio samo neutralni i suzdržani ljetopisac, epski objektivan tumač nataloženih povijesnih iskustava. Postoji i drugi, ispovjedni Andrić, pisac okrenut razgovorima s dušom, intimnim ispovijestima, unutrašnjim misaonim previranjima i, ne manje važno, poetskoj fantastici.“

I Krleža je nekrolog Andriću zaključio: „Hoće li se naći neko pero da ovog klasičnog simbolista oslobodi od dekorativnog folklora i da ga osvijetli svjetlošću čiste poezije kojom je instrumentirao svoje romansijerske teme?“

Jesmo li dakle odveć kanonizirali Andrića kao epskoga pripovjedača, a zapustili ga kao meditativnog lirika? Ova monografija dokazuje da svakako jesmo.

Nakon prvih stihova u projugoslavenskoj Bosanskoj vili Andrić 1912. napušta Sarajevo, dolazi u Zagreb i uklapa se u modernistički krug (Matoš, Domjanić, Galović…), piše pjesme nagrizene egzistencijalnim nemirom, predaje se melankoliji, osami, poeziji duše (Tama, Lanjska pjesma, Jadni nemir…). No zarana se prepoznaje njegov pjesnički dar pa mu šest pjesama biva uvršteno u slavni Wiesnerov almanah Hrvatska mlada lirika (1914). Utjecaji simbolizma, njemačkog ekspresionizma s kontrastima i ritmikom misli (Noć crvenih zvijezda), utjecaj Matoša, toga „vjernika ljepote“ s kojim nije dijelio ideje pravaštva, a ni sklonost kultiviranoj formi (nosi ga slobodni stih)… sve su to razne mijene u Andrićevoj pjesničkoj bolećivoj duši, koja je stalno nosila u sebi atmosferu tmurnih mariborskih ćelija i besprizornoga svijeta. U klaustrofobičnim prostorima razvija se poezija straha, crnih slutnji, potaknuta i Kierkegaardovom egzistencijalističkom knjigom Ili-ili, koju je Andrić nekako prokrijumčario u zatvorske odaje. Odaje se i Schopenhauerovoj turobnoj kontemplaciji, a živi i s Kranjčevićevim stihom iz pjesme Žena: „I ja jedem srce svoje.“ Pa u zbirci Ex Ponto (nastaloj iz bilježaka uzničkih dana, poslije stiliziranoj i objavljenoj 1918), piše: „I sve je bol i sve su jadi, / I kroz sm’jeh sve se na plač daje“.

Motiv tamnice, ističe Nemec, pojavit će se u različitim oblicima u mnogim autorovim kasnijim novelama (Iskušenje u ćeliji broj 38, U ćeliji broj 115, Poručnik Murat…), a s najvećom alegorijskim snagom u kratkom romanu Prokleta avlija.

Eterična, spiritualna, anđeoska bestjelesna žena Jelena, koja se javlja u Andrićevoj lirici, bit će tema i lirskoj prozi Sunce ovog dana, u novelama s protagonistom Tomom Galusom, a rasplamsava se u noveli Jelena, žena koje nema (1962).

Hibridni oblik prozno-poetskih zapisa pojavit će se u intelektualno-emotivnom dnevniku Znakovi pored puta, djelu koje je Andrić pisao od 1929. do 1968, i upravo to djelo stvorit će duboku meditativnu lirsku vezu između mladoga i zreloga Andrića. Imamo, dakle, prvi dokaz o lirskoj, ispovjednoj niti u cijelom Andrićevu opusu, u kojem se nikako ne da zaobići njegova psihologija samotnjaštva i zatočeništva.

Andrićevi „rubni žanrovi“

U trećem poglavlju Kritičarski šarm, esejistička elegancija Nemec pomno analizira javnosti manje poznate Andrićeve tekstove (kritike i eseje), u kojima je autor također razvio svoje temeljne preokupacije, što će se seliti iz djela u djelo.

Obranivši 1924. disertaciju na Sveučilištu u Grazu Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine, Andriću će trajnom preokupacijom biti pogubna islamizacija kršćanske Bosne za osmanlijske vladavine. S dolaskom Turaka Bosna je, po Andriću, došla pod vlast „azijatskog, ratničkog naroda“ te je spriječena njezina geopolitička i kulturna veza sa Zapadom (neki će u vrijeme prijepora oko Andrićeve pripadnosti iskoristiti to kao primjer autorova animoziteta prema Muslimanima). Civilizacijski položaj i kulturni identitet Bosne dugotrajno je ugrožen, a devijacije u ponašanju i mentalitetu izazivaju prave ljudske i književne drame, u hanovima, na drumovima, u čaršijama i kasabama, gdje su ljudi različite vjere u đavoljem trokutu mržnje, slutnje i straha. Andrić u esejima uzvisuje Njegoša, vladara i pjesnika, koji ne može razriješiti „balkansku sudbinu“, prevladati suprotnosti, pa kaže: „Ja sam varvar među knezovima, i knez među varvarima“, a s osobitim zanosom piše i o Simonu Bolívaru, „ljubavniku slobode“, čovjeku koji je Venezuelu i Južnu Ameriku oslobodio od španjolske vlasti.

I u poglavlju Kretanje tijela – lutanje duha Nemec posvećuje pozornost drugim „rubnim žanrovima“, koji se u opusima mnogih pisaca, pa i Andrićevu, nepravedno zaobilaze. Analizira njegove putopisne tekstove, uspomene, bilješke, u kojima je Andrić razvio Matoševu poeziju putovanja („Samo nas nepoznate stvari privlače“, pisao je Matoš, „i odatle neodoljivost putovanja, neodoljivost poznavanja.“). Ogled završava piščevim tekstom Mostovi (1933), u kojem je Andrić ispisao odu mostu, koji će biti temelj njegove poetske mitologije. Mostovi, zapisuje Andrić, pokazuju ljudsku težnju za povezivanjem, izmirenjem, oni su „prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvek smisleno, na mestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba…“ Most humanizira svijet, „da ne bude deljenja, protivnosti ni rastanka“.

Nemec završava poglavlje metafizičkom snagom mosta što simbolizira čitavo naše postojanje, težnju prema drugoj obali. „A sva je naša nada“, piše Andrić, „s one strane.“

Pripovjedna odiseja

U poglavlju Razvojne linije Andrićeve novelistike Nemec se vješto prihvaća možda najsloženijega posla, jer je nemoguće odrediti početak i kraj Andrićeve pripovjedne odiseje, s obzirom da se u njegovu opusu stalno prepleću oblici i motivi, ponavljaju se isti likovi (npr. fra Petar ili fra Grga Martić) ili se tekstovi otvaraju za nova „dopisivanja“, odnosno neke novele sadržavaju potencijal budućih romana.

Zbog križanja, prožimanja i pretapanja tema i motiva iz jednog djela u drugo Nemec zaključuje da je u Andrićevu opusu svaki tekst bio most prema drugom i da je Andrić težio svojevrsnom „supertekstu“, u kojem bi sve bilo međusobno povezano, kao priča nad svim pričama.

Od pripovijesti Put Alije Đerzeleza Nemec istraživački zalazi i u esenciju Andrićevih priča – u demonsko zlo tirana (Čelebi-Hafiz u noveli Trup, Dželaludin-paša u Priči o vezirovom slonu, Mustafa Madžar u istoimenoj noveli, Mula Jusuf iz novele Za logorovanja), zalazi u fenomene grijeha, krivnje, mržnje, fatuma. Andrića su zarana fascinirali franjevački slikoviti i stilski razigranih ljetopisi, a najbolji izvor za likove, zaplete i zgode fratara s Turcima bio je Ljetopis kreševskog samostana. Iskra dobrote u zlu svijetu, iznenadan bljesak ljudske plemenitosti što podgrijava zaspalu nadu, veličanstvo stvaranja i građenja nasuprot ratničkome rušenju, uzvišenost i tragičnost života – to su bogumilski tonovi u Andrićevim djelima u kojima se prepleću dobro i zlo, dvije sile u svijetu, od kojih jedna vazda ruši, a druga stvara, a i na čudan način jedna drugu održava.

Pretposljednje poglavlja Nemecove monografije (Andrićevi romani) možda je najdojmljivije mjesto čitave Andrićeve (i Nemecove) odiseje – tu sve kulminira u velikoj sintezi, u pravoj epskoliterarnoj rapsodiji, koja povezuje sve što je o Andriću prethodno rečeno. Nemec u tom poglavlju zalazi u magiju Andrićevih romana nastalih mahom nakon završetka rata: Travnička hronika (u kojem je autor najdosljednije povezao kronike i fikciju), Na Drini ćuprija, Gospođica, Prokleta avlija (roman sa savršenom simetrijom) te romana Omerpaša Latas.

Sve paše, begovi, veziri, konzuli, bašče, hanovi, kasabe, svi ljudi u mržnji i ćutanju, sav lelek zatrpan tišinom, svi antagonizmi, politički, vjerski i ljudski, sve utopije, sav folklor i magija pričanja i slušanja u Andrićevim djelima – sve je to, baš kao i Goyino tkanje, izvedeno u tom poglavlju do savršenstva. I kada pomno analizira Andrićevu složenu naraciju (u kojoj su pripovjedači i posrednici tuđih priča), Nemec posao ne odrađuje „školski“, nego stvara i sam pletivo naracije i života, baš kao i Andrić. Sve je razlistano, rašireno poput šarene životne lepeze, a opet, sve je sklopljeno, povezano, osmišljeno, zaokruženo.

Zatvaranje kruga

Monografiju Nemec završava onako kako ju je i započeo – kontemplativnim Andrićem, odnosno knjigom Znakovi pored puta (objavljenom nakon autorove smrti), koja sažimlje gnome, meditativne fragmente i mikroeseje što ih je autor, kao lirski dnevnik, pisao čitava života.

Tako monografija Gospodar priče ima zapravo dramsku strukturu – započinje meditativnim Andrićem, razvija se kao pletivo njegovih tema i motiva, da bi sve kulminiralo u velikoj epskoj sintezi, a završilo opet u kontemplaciji.

Valja istaknuti tri novine u Nemecovu pristupu Andrićevu djelu: originalni, žanrovski pristup njegovu stvaralaštvu, podjednako isticanje lirskoga i epskoga Andrića i tretiranje pisca kao višekulturnoga, čime je prekinuta politikantska trakavica o pripadnosti autora „bez zemlje“. Andrić se pozivao na riječi Petra Preradovića: „Moja nacionalnost je humanitet.“

Kao što je Andrić satkao velebnu naraciju o balkanskim sudbama, u kojoj likovi pričaju ono što su njima pričali, tako je Nemec satkao veliku priču o Andrićevu pričanju, stvarajući i sam iluziju onoga Goyina tkanja. A na tom pletivu nije Andrića politički secirao, nego ga je umrežio i premrežio njegovim vlastitim literarnim nitima, da bismo na koncu dobili veleban Andrićev svijet, univerzalan i ljudski, koji svojim unutarnjom snagom odbija ubode i čvorove svakoga politikanta.

Vijenac 602

602 - 30. ožujka 2017.

Klikni za povratak