Vijenac 601

Film

Uz 13. ZagrebDox, održan od 26. veljače do 5. ožujka

Autorstvo i angažman

Josip Grozdanić

Ovogodišnji ZagrebDox nudio je sadržaje za zadovoljenje svačijeg ukusa. Odabrane teme i načini obrade opravdali su povjerenje publike i stručnog žirija, obuhvaćajući razne aktualne teme i prikazujući ih na impresivne načine

 

 

 

U 13. izdanju Međunarodni festival dokumentarnog filma ZagrebDox nije se pokazao nesretnim. Naprotiv, organizatori su ljubiteljima ambicioznih, promišljenih, intrigantnih, angažiranih te u dobroj mjeri intimističkih dokumentaraca i ove godine ponudili kakvoćom ujednačen i pametno koncipiran program, podjednako u regionalnoj i u međunarodnoj konkurenciji kao i u brojnim popratnim programima. I ove je godine na ZagrebDoxu svatko mogao pronaći nešto za sebe, preferirao taj dokumentarce o kultnim glazbenicima i određenim razdobljima u njihovim životima, ostvarenja koja se bave traumatičnim događajima iz bliže ili dalje prošlosti, biografske filmove o svjedocima prijelomnih tragičnih zbivanja u povijesti čovječanstva te zloglasnim protagonistima tih zbivanja, ili pak bio ljubitelj naglašeno intimističkih dokumentarnih zapisa o manje ili više disfunkcionalnim obiteljima, filmova koji odabranim temama i načinima njihove obrade afirmiraju humanizam i šire pozitivne vibracije.

Slika gruzijske provincije

U Međunarodnoj konkurenciji glavna festivalska nagrada Veliki pečat dodijeljena je dokumentarnom filmu Zasljepljujuća svjetlost sutona gruzijske redateljice Salomé Jashi, realiziranu u gruzijsko-njemačkoj koprodukciji. Riječ je o etnografskim motivima snažno prožetu filmu koji tematikom i izvedbom donekle asocira na satiričnu dramu 12:08 istočno od Bukurešta Corneliua Porumboiua, kao i na antologijsku Malu seosku priredbu Krste Papića. Pred statičnom su kamerom manje ili više slikoviti stanovnici mjesta u gruzijskoj provinciji, čiju svakodnevicu bilježi ambiciozna i još mlada Dariko, reporterka, voditeljica i doslovce „Katica za sve“ na siromašnoj lokalnoj televizijskoj postaji. Na toj postaji zidovi su pljesnivi ili oblijepljeni prastarim tapetama s apliciranim turističkim motivima, trošna scenografija sklepana je od kartona i drva, a Dariko uz pomoć jedinog suradnika i sa samo jednom kamerom izlazi na teren i snima sve, od čovjeka koji je ulovio divovsku sovu i studijskih razgovora s mjesnim političkim dužnosnicima, preko modne revije i nekakva izbora za Miss do pogreba vojnika koji je 1945. na Reichstagu podigao sovjetski stijeg. Bilježeći detalje iz svagdana mještana, autorica u mozaički strukturiranoj cjelini neizbježno i zacijelo tendenciozno kreira tragikomičan, ali i empatičan i altruističan kolaž u kojem se odražavaju funkcioniranje jedne državne zajednice kao i sudbine njezinih pripadnika na mikrorazini, ljudi kod kojih su ambicije u drastičnu raskoraku sa stvarnim mogućnostima, u skladu s čim im je i koliko-toliko sjajan celofan, privid stvarnosti važniji od stvarnoga sadržaja, odnosno onog što taj celofan prikriva. Kad reporterka Dariko govori o sebi, ona se opisuje kao energična osoba ovisna o kretanju i adrenalinskim novinarskim zadacima pred kojom su velike stvari, a onda ode napraviti reportažu o odrpanom seljaku koji je ulovio sovu.

U Regionalnoj konkurenciji Veliki pečat dodijeljen je u srpsko-francuskoj koprodukciji realiziranu filmu Dubina dva autora Ognjena Glavonića, svojevrsnu križancu dokumentarnog i eksperimentalnog filma u kojem se autor na neobično sugestivan način posvetio sedamnaest godina staru ratnom zločinu koji su srpske vojne i paravojne postrojbe počinile u gradiću Suva Reka na Kosovu. Dubina dva bio je naziv tajne operacije srpskoga MUP-a u kojoj su 1999, tijekom NATO-ova bombardiranja, leševi kako se u filmu navodi 705 žrtava, od čega 95 posto civila, hladnjačama prevoženi od Suve Reke do Batajnice te ili u tajnosti u masovnim grobnicama pokapani u okolini Beograda i diljem Srbije, ili pak poput onih u hladnjači slučajno izvađenoj iz Dunava kod mjesta Tekije potapani na neznanim lokacijama. Dok u offu slušamo iskaze svjedoka na haškim suđenjima Slobodanu Miloševiću, Nikoli Šainoviću i ostalim srpskim optuženicima za ratne zločine, gledamo nadahnuto snimljene i komponirane kadrove mjesta koja se u tim iskazima spominju, od Suve Reke preko cesta između Kosova i Srbije do Dunava i Batajnice, a rezultat spoja tih dvaju dokumentarnih zapisa – filmskog i zvučnog – jest začudan, iznimno tjeskoban i povremeno hipnotički snažan dokumentarno-eksperimentalni film sjajna ritma i precizne naracije.

Veterani Domovinskog rata

Među hrvatskim filmovima u Regionalnoj konkurenciji kakvoćom se izdvojio sjajan eksperimentalni dokumentarac Oni samo dolaze i odlaze Borisa Poljaka, svojevrsni parnjak autorovu podjednako uspjelu i zasluženo nagrađivanu filmu Splitski akvarel iz 2009, koji s u međuvremenu realiziranim i također izvrsnim Autofokusom čini svojevrsnu trilogiju. Dok je u Splitskom akvarelu Poljak bilježio zbivanja na gradskoj plaži Žnjan tijekom ljetnoga dana čija je vrelina u spoju s užarenim kamenom i asfaltom pred kamerom stvarala vizualno impresivnu izmaglicu s deformiranim obličjima ljudi, u novom filmu autor prati jutarnje kupače na plaži Bačvice. Dok s plaže ponekad i u naguravanju i tučnjavama odlaze mladi koju su u obližnjim kafićima proveli noć ili zoru dočekali u zagrljajima, s prvim zrakama sunca stižu stariji kupači, ali i poneki mlađi sklon ekshibicionizmu. Oko kamere notira kretanja i glasove kupača te okolne zvukove i žamor, a gledatelj upućen u Poljakovu posvećenost eksperimentalnom filmu neprekidno iščekuje upad eksperimentalizma, ostavljajući mogućnost da stvar kao u Autofokusu, u kojem su zabilježena zbivanja tijekom nekoliko ljetnih dana oko crkvice Sv. Nikole pored Nina, ostane i samo osebujno dokumentarna. I upravo kad se učini da će tako i biti, u završnici slijedi vizualno začudan i fascinantan eksperimentalni segment izvedbom srodan onom u Splitskom akvarelu, s likovima kupača koji se u odrazu sunčeve svjetlosti na površini mora razobličuju, postaju fluidni i gotovo nestaju. Oni samo dolaze i odlaze svakako zaslužuje nagrade, pa se valja nadati da će „nepravda“ sa ZagrebDoxa biti ispravljena na Danima hrvatskog filma.

Među domaćim su se dokumentarcima tematikom izdvojila dva posvećena dragovoljcima Domovinskog rata, a riječ je o filmovima Bojnik Kristijana Milića i Maratonci Biljane Čakić. Autorski trajno posvećen zbivanjima iz Domovinskog rata, Milić je ostao dosljedan sebi te kreirao zanimljivu polusatnu priču o dijelu ratnog puta dragovoljca Siniše Ratkovića, pripadnika prve dragovoljačke postrojbe formirane izvan okrilja MUP-a, i njegovih suboraca. Riječ je bila o Prvoj samostalnoj satniji Podsused, koja je ratovala na području Novske, Pokupskog i Paulina Dvora, a bila je sastavljena mahom od oružju nevičnih te u najboljem slučaju određenim izviđačkim iskustvom i tehničkim znanjima „opremljenih“ pojedinaca koji su bez kalkuliranja i previše razmišljanja krenuli u obranu domovine. Ratković je markantna pojava koja odiše mirnoćom, iskustvom i mudrošću, neprekidno ističe humane aspekte ratovanja te naglašava da su, iako je rat užasno stanje, neke stvari u njemu bolje nego u miru, odnosno jasnije se vide i iskazuju. Film Maratonci dio je dokumentarnog TV-serijala o sudionicima Domovinskog rata, a u njemu autorica Dečka kojem se žurilo prati skupinu veterana koji svake godine u srpnju sudjeluju u ultramaratonu Vukovar–Srebrenica. Najdulja europska utrka duga je 227 kilometara, a u žarištu su trojica veterana koji ju svakoga srpnja uspijevaju istrčati čitavu, Elvir Rakipović, Robert Kasumović i Duško Štrbac. Danas ljudi srednjih godina različitih nacionalnosti, 1991. bili su vrlo mladi dragovoljci, a nakon ratnih stradanja suočili su se s PTSP-om, zanemareni i od vlasti i od društva. Sudjelovanje u utrci njima je i terapija kojom se nose s vlastitim stanjima obilježenima i nesređenim socijalnim i dijelom obiteljskim situacijama kao i suicidalnim mislima, a posrijedi je film ceste koji optimistički unatoč svemu zagovara toleranciju, suživot i vjeru u bolju budućnost.

Skretanje u shizofreniju

U Međunarodnoj je konkurenciji prikazan i odličan dokumentarac Samo Bog će znati gdje sam autora Jedda i Todda Widera, koji donose istodobno nelagodnu i poetičnu priču o posljednja četiri mjeseca života sredovječne Linde Bishop, a u kontekstu i o čitavu njezinu životu. Tijekom zime 2008. Lindino je tijelo pronađeno na napuštenoj farmi u New Hempshireu, uz njezin dnevnik vođen tijekom posljednjih mjeseci života te uz poruku da je skončala nasilnom smrću. Dok otkrivamo detalje policijske istrage Lindine smrti, kroz razgovore s njezinom dvije godine mlađom sestrom Joan i kćerkom Caitlin doznajemo detalje o Lindinu životu i postupnu skretanju u paranoidnu shizofreniju. Ona je nekad živjela konvencionalnim obiteljskim životom, no počela se polako gubiti da bi nakon razvoda od supruga započele njezine psihoze koje su se ogledale i u fantazijama o nerealiziranoj i neprežaljenoj ljubavnoj vezi sa stanovitim Steveom.

Steve će se u Lindinim mislima intenzivno zadržati sve do kraja, i tijekom godina koje će provesti na psihijatrijskim liječenjima, i u razgovorima sa sestrom i kćerkom, i u dnevniku koji je vodila prije smrti, a koji je prikazuje i u doba lucidnog razmišljanja. Sestra i kći pamte njezine dobre i loše trenutke, sjećaju je se i kao brižne i požrtvovne majke i kao vedre i nasmijane osobe, ali i kao tužne, odsutne i izgubljene osobe. Posljednje mjesece života, nakon puštanja iz psihijatrijske bolnice, Linda se u jesen 2007. od svijeta izolirala na napuštenoj farmi da bi jednu od najhladnijih i najsnježnijih zima dočekala tek sa zalihom jabuka ubranih i pokupljenih u zapuštenom voćnjaku. Hraneći se isključivo jabukama, Linda je naposljetku dočekala smrt od gladi, a priču o njoj i njezinoj sudbini autori stvaraju spretnim kombiniranjem razgovora s arhivskim obiteljskim filmskim zapisima i fotografijama, uz estetiziran, pastelnim bojama oslikan i poetičan prikaz interijera napuštene farme.

Vijenac 601

601 - 16. ožujka 2017.

Klikni za povratak