Vijenac 600

Likovna umjetnost

Uz novu izložbu Gorana Trbuljaka u Galeriji Forum, Zagreb, 18. veljače–11. ožujka

Umjetnik koji odbija ući u MSU

Željko Kipke

U veljači i ožujku slika Vlade Kristla iz 1961. stajat će u Galeriji Forum, iznad stepenica koje povezuju dvije etaže. Gornju, fokusiranu na zagrebački MSU, i donju, posvećenu radikalnom hrvatskom slikaru i filmskom djelatniku koji je utjecao na autore novoga njemačkog filma potkraj sedamdesetih prošloga stoljeća

Teško je povjerovati da ugledni hrvatski umjetnik odbija ući u zagrebački Muzej suvremene umjetnosti. Premda je pratio gotovo sva događanja u toj instituciji dok je bila smještena u Kulmerovoj palači na Katarinskom trgu, i premda su njegovi radovi dio kolekcije istog muzeja. Potkraj 2009. institucija se s Gornjega grada preselila preko Save, no umjetnikova je naklonost prestala znatno ranije, barem pola desetljeća prije preseljenja.

Na posteru koji je Goran Trbuljak izložio u Galeriji Forum stoji kako su razlozi za njegovu sedmogodišnju apstinenciju moguće „estetske, umjetničke, principijelne i druge prirode“. Izložbu u Teslinoj ulici iskoristio je kako bi na gornjem katu galerije najavio sljedeće sedmogodišnje razdoblje neulaženja u zagrebački muzej. Ponašanje koje pripada u ljudsku svakidašnjicu, o čemu pojedinci rijetko govore ili se uopće ne izjašnjavaju, nego jednostavno ulaze ili ne ulaze u „mrski“, možda nekome „odbojan“ pa čak i prostor „negativne energije“, hrvatski je konceptualni umjetnik promaknuo u umjetnički aktivizam. Svi oni koji poznaju toga još i školovanoga direktora filmske fotografije znaju da je riječ o tihom, neagresivnom bojkotu. Recentni poster samo je jedan u nizu sličnih formata kojima Trbuljak prisvaja osjetljiv i nesiguran socijalni prostor između umjetnika i društva te njegovih institucija. Koncepti proglasa iz sedamdesetih o tome kako „ne želi pokazati ništa novo i originalno“, ili kako je važnija „mogućnost da se napravi izložba od onoga što će na njoj biti pokazano“ rani su primjeri korespondencije između umjetnika, galerije i njezinih posjetitelja. Needuciranu publiku u izložbenim prostorima zbunjuje lakonska priroda spomenutih izjava, no s konceptualnom je praksom legaliziran i taj format umjetničke komunikacije.

Aktivizam u rukavicama

Naslov izložbe za Galeriju Forum glasi Ono što je pokazano manje je važno od toga zašto i kako je skriveno. Autor je, prema tome, unaprijed otklonio prave razloge za tihu akciju kontra muzeja. O njima je moguće tek nagađati. Mnogi će razloge tražiti u maćehinskom odnosu zagrebačke institucije spram kataloga iz 1996, koji je izdala u povodu umjetnikove samostalne izložbe, ali je sudskom tužbom odvjetnika Brace Dimitrijevića 2005. bio zabranjen i povučen iz dalje distribucije. Možda je u podlozi bojkota mlaka reakcija zaposlenika muzeja u obrani publikacije koja punih devet godina nikomu nije smetala, sve dok umjetnik rodom iz Sarajeva nije krenuo u povijesnu revalorizaciju konceptualne prakse u Hrvatskoj. (Mala digresija: Revalorizator je zanemario notornu činjenicu postmodernoga društva o tome da vrijeme nije linearno niti se razvija u jednome smjeru. Povijest se danas razvija i obnavlja informatički, antimodernistički, u svim smjerovima, slično novim postulatima kvantne fizike o protonima kao informatičkim česticama i ujedno crnim rupama koje međusobno komuniciraju bez obzira na vrijeme i prostorne udaljenosti. Na koncu, zanimljivo je to što je Dimitrijević umjetničku karijeru gradio na povijesnom relativizmu.)

Bez obzira na stvarne razloge, bili oni rezultat povrijeđenog autorova ega ili ne, zagrebački je umjetnik pokazao da se u konačnici, nakon što se smire strasti, negativno iskustvo može preobraziti u kreativni čin. Pozitivan utoliko što je proširio djelokrug umjetničkih aktivnosti na sakrivenu sferu ljudskog ponašanja. Ona je u formalnom smislu uvijek nova i neočekivana u području umjetnosti, premda je uobičajena u realnom životu, daleko od institucija kulture.

Na istom katu nedaleko postera vrti se videosnimka iz 2001. u kojoj umjetnik razgovara s umirovljenom zaposlenicom MSU-a koja prodaje salatu na zagrebačkoj tržnici Dolac. Žena je radila kao čistačica u Kulmerovoj palači od 1976. do 1998. Bila je u prigodi upoznati različite umjetnike i njihove prakse pa je Trbuljaku mogla ponuditi dodatni štof za priču o umjetnosti „u niskoj rezoluciji“. I taj je materijal – razgovor o simpatičnim i manje simpatičnim umjetnicima – u službi aktivizma u rukavicama koji Trbuljak nenametljivo plasira kao otvoreni umjetnički koncept. Ovaj put na razini kavanskog trača, rijetko rabljena u području konceptualne prakse s velikim k.

40 godina obnove jedne slike

Nakon širokog uvoda u tajnu vezu između intervjua s čistačicom i novom zgradom MSU-a valja se spustiti na donju etažu, gdje, zapravo, počinje Trbuljakova avantura s poviješću konceptualne prakse u Hrvatskoj. Iste godine kada je ženska osoba s videosnimke (Ivka Lepen) zasnovala radni odnos u muzeju umjetnik je krenuo u obnovu znatno oštećene slike Vlade Kristla. Spletom okolnosti dobio ju je na dar od kolekcionara koji je, prema riječima novoga vlasnika, skupljao i cijenio djela forumaša, režimski podobnih umjetnika okupljenih oko galerije u Teslinoj ulici u kojoj će Trbuljak potkraj veljače pokazati dokumente o četrdeset godina dugoj proceduri obnove jedne umjetnine. Na donjoj je etaži minimalnim sredstvima – fotografijama, katalozima i kopijama arhivskih dokumenata – pokazao nemar anonimnoga kolekcionara i nerazumijevanje institucija i pojedinaca za umjetnički aktivizam koji je fokusirao na propadanje slike starijeg kolege. Kristl je otvoreno zazirao od komunističkoga režima pa ne treba čuditi to što nije pokazao razumijevanje za gestu mlađega kolege prigodom njihova susreta u Njemačkoj. No ni ta činjenica nije razuvjerila Trbuljaka da nastavi s restauracijom kao umjetničkim konceptom. Trebalo je proći više od četrdeset godina kako bi hrvatska sredina u toj gesti, bez znatnih dvojbi, prepoznala legitiman umjetnički koncept. Trbuljak je u drugom desetljeću novoga milenija iz ormara izvukao dobro čuvanu tajnu svoje prakse. Ona je (praksa) bila javna – pogotovo kada je u drugoj polovini sedamdesetih na kolektivnim izložbama tražio javnu stimulaciju za tuđu sliku u svojoj kolekciji. Dakako, nitko nije slutio u kojem smjeru ide njegov aktivizam i kako će se s godinama razvijati. Teško je povjerovati da je u ranim danima konceptualne prakse bio u stanju predvidjeti sve okolnosti osjetljiva posla. Povijesne i futurističke. Teško je povjerovati da je bio u stanju naslutiti aktualnu antiforumašku politiku u galeriji, donedavno, konzervativnog profila. Nabrojene su informatičke čestice bile nepoznate do trenutka kada je umjetnik dobio priliku da izravna račune sa sredinom koja svojedobno nije odveć marila za konceptualnu praksu, još manje za apstraktne slike Vlade Kristla. U veljači i ožujku slika većega formata iz 1961. stajat će u Galeriji Forum, iznad stepenica koje povezuju dvije etaže. Gornju, fokusiranu na zagrebački MSU, i donju, posvećenu radikalnom hrvatskom slikaru i filmskom djelatniku koji je utjecao na autore novoga njemačkog filma potkraj sedamdesetih prošloga stoljeća.

Na kraju popratnog teksta Trbuljak konstatira kako je konzervirana slika tek „dokument vremena“ te je nemoguće vratiti je u kategoriju umjetnosti. Ali previdio je nerijetku slikarsku i konceptualnu praksu prema kojoj su neka djela umjetnika služila kao podloga za aktivnosti drugih umjetnika. U novim okolnostima Kristlov je apstraktni Pozitiv alat u sljedećem ciklusu umjetničkog aktivizma. Bez obzira je li u fokusu popravljanje nepravde bivšega režima prema jednom umjetniku ili je priča znatno prizemnija i tiče se podizanja cijene oštećene slike u Trbuljakovoj kolekciji. Pogotovo stoga što hrvatska slikarska praksa iz šezdesetih – Vanište, Knifera, Mangelosa i Kristla – iz godine u godinu vrijednosno raste u očima velikih muzejskih kuća.

Pozitivna gesta zagrebačkog umjetnika tihi je odgovor (na daljinu) pokretačima zabrane njegova kataloga iz 1996. u izdanju MSU-a. Ona govori u prilog radikalnijem odnosu prema povijesti koja je komprimirana u Kristlovu apstraktnom djelu. (Važna digresija: Anonimni ju je kolekcionar dugi niz godina držao u tami podruma, daleko od očiju javnosti.) Na kraju valja podsjetiti na još jednu Trbuljakovu akciju kojom je poželio promijeniti ili relativizirati tijek povijesti. Prije nešto više od pola desetljeća živim je članovima Šestorice autora poslao pismo u kojima ih je zamolio da ga prime u grupu kako bi povećao konceptualni staž. „Šestorica“ su se oglušila na pismo, no nakana je ostala zabilježena. Recentna izložba u Galeriji Forum organizirana je u sklopu široke fronte podsjećanja – izložbama, razgovorima i simpozijima – na lik i djelo Mladena Stilinovića, važnoga člana Šestorice autora koji je preminuo u ljeto prošle godine.

Vijenac 600

600 - 2. ožujka 2017.

Klikni za povratak