Vijenac 600

Kazalište

Mate Matišić, Gastarbajterski Božić, red. Zoran Mužić, GD Histrion

Hrvatska priča o gastarbajterstvu

Andrija Tunjić

Zlatko Vitez, umjetnički ravnatelj Glumačke družine Histrion, repertoarom tog kazališta pokušava sačuvati i koliko-toliko održati kontinuitet pučkoga, baštinskog i mainstream kazališta. Sačuvati tradiciju, ma što to značilo, koja jamči i kontinuitet arhetipskoga, svevremenoga kazališta, koje je u hrvatskom suvremenom teatru, kastriranom teatarskom modom i postdramskim, fragmentarnim sadržajima, podcijenjeno i nepravedno obezvrijeđeno.

Kao kontinuirani odgovor tom suvremenom teatru Vitez na repertoar „svojeg“ kazališta koje, kao i svako, ima dobrih i loših predstava, stavlja komade koje publika voli i posjećuje. Samo prošlo ljeto na Opatovini je predstavu Francekova teta Nine Škrabe, u režiji Georgija Para, vidjelo više od dvadeset tisuća gledatelja. I najnovija predstava Gastarbajterski Božić Mate Matišića, premijerno izvedena 24. veljače u režiji Zorana Mužića, nastavak je te histrionske tradicije.

Riječ je o Matišićevu dramskom tekstu koji je, kako u afiši predstave piše redatelj, „napisan baš za Božić, prije 29 godina, inspiriran tekstom Petera Turinija Jozef i Marija, a svoju premijeru doživio je 1988. godine pod naslovom Božićna bajka“. To je jedan od tekstova Matišićeve gastarbajterske trilogije u koju još pripadaju Cinco i Marinko i prvi njegov tekst Bljesak zlatnog zuba, koji se drugu sezonu nalazi na repertoaru zagrebačkoga kazališta Komedija.

U svakom od tih komada Matišićevi su likovi ljudi iz njegova rodnog kraja, iz Imotske krajine, čije je sudbine odredio odlazak u inozemstvo, kamo su otišli „u potrazi za boljim životom, ali i prisiljeni političkim okolnostima onoga vremena“, piše Mužić, gdje su zarađivali za svoj i život obitelji u zavičaju.

U Gastarbajterskom Božiću dvoje je aktera noćni čuvar Jozo i čistačica Marija, a radnja se događa na Badnjak u Münchenu, u praznom trgovačkom centru. U godinama pred mirovinu, s teretom nesretnoga ljubavnoga života i pritisnuti tugom za zavičajem, njih dvoje radi bilancu života. Oboje za sobom imaju promašene brakove, poslove koje su morali raditi kako bi preživjeli, i u božićnoj noći kada svi idu na ponoćku njih dvoje, kojima su još ostali sjeta, emocije, uspomene i čežnja za mirovinom i povratkom u zavičaj, snatre za danom povratka gdje će ostatak života provesti u idili zavičaja i davnih sjećanja.

U zbrajanju uspomena i života dogodi im se i ljubav kao „zaslužena pobjeda nad nedaćama života, pobjeda vječnog zavičaja nad dramom opskurnog preživljavanja na koje su osuđene generacije Hrvata na privremenom radu u tuđini“.

Gastarbajterski Božić potresna je, emotivna, tužna priča ne samo o Jozi i Mariji nego o desetinama tisuća Hrvata koji su, što za boljim životom, a što iz političkih razloga i pobuda, odlazili u inozemstvo i tamo ostavili svoje živote kao trajni spomenik hrvatskom gastarbajterstvu, koje nažalost traje i danas, kada Hrvati imaju svoju državu. „Humor, ironija, emocije, čežnja za domovinom i nadasve ljubav isprepliću se u ovoj vješto napisanoj komediji s elementima melodrame“, piše redatelj.

Imajući na umu sve spomenute odlike komada – kojemu početničke spisateljske nespretnosti u osmišljavanju priče i dijalozima daju dodatnu dozu uvjerljivosti likova – Mužić nije eksperimentirao s koncepcijama izvan sadržaja, nego se oslonio na glumce. Inzistirao je na glumačkim interpretacijama kojima su glumci uloge, dramsko i komedijsko unutar sadržaja uloga, gradili na škrtim emocijama i jeziku; govor je nudio jednako dramsku uvjerljivost, mentalitetnu životnost i živopisne karaktere.

Bolja nego ikada dosad, barem među svim ono što sam vidio, bila je Ankica Dobrić. Njezina Marija nije samo impresivna u vanjskim manifestnostima nego je i s precizno razrađenom dramaturgijom uloge, govornim frazama, glasovnim nijansama, pokretima i gestama, nudila ekspresivan, životno uvjerljiv lik žene koja se tijekom življenja znala nositi sa svim izazovima i nedaćama života.

I Joško Ševo, iako izgledom i glumačkim habitusom nije kao od kamena odvaljen Vlaj, kao čovjek tog podneblja, u sebi je zgusnuo, sažeo i emotivno proživio Jozin lik, njegov očaj, sjetu i čežnju za prohujalim životom, pri čemu je potencirao njegovu humornu dimenziju. Bio je poticajan partner zajedničke grotesk­ne gastarbajterske sudbine.

Njihovu je životnu priču tijekom predstave najavljivao pripovjedački dojmljivo Zlatko Vitez.

Uspjehu predstave pridonijeli su: glazba Mate Matišić, scenograf Miljenko Sekulić, kostimografkinja Elvira Ulip i Ana Marija Percaić, sukreatorica scenskog pokreta.

Vijenac 600

600 - 2. ožujka 2017.

Klikni za povratak