Vijenac 600

Kazalište

Antun Šoljan, Romanca o tri ljubavi, red. Boris Svrtan, GDK Gavella

Žudnja za slobodom

Mira Muhoberac

U Kazalištu Gavella u Zagrebu 16. veljače premijerno je prikazana predstava Romanca o tri ljubavi u režiji Borisa Svrtana. To je prvi Šoljanov dramski tekst ikad izveden u tom kazalištu! Prvi put tiskana u časopisu Forum prije točno četrdeset godina, te iste, 1977. godine ta je „sentimentalna dramska farsa“ u stihovima hrvatskoga književnika Antuna Šoljana praizvedena u Teatru &TD u Zagrebu. Shemu je ljubavničkoga zapleta, kako se navodi u prvoj didaskaliji, dramatičar preuzeo iz anegdote iz 17. stoljeća, iz knjige Le vies des dames illustres Pierrea de Brantômea. U paraboli odlazaka u rat i nemogućega ostvarenja ljubavi autor se služi paradigmom križarskih ratova i srednjovjekovnoga dvorca u kojem žive Gospa, njezina Službenica i stariji Kapelan, kojega je gospodar zadužio da mu čuva ženu, Gospu, za vrijeme njegova života u ratnim pohodima, u koje su otišli i svi drugi muškarci. Dok žene vezu, u dvorac dolazi Vitez, namjeravajući u njemu provesti samo jednu noć.

U kolopletu metafizičkih i erotskih žudnji Vitez se odlučuje za ove druge, svoje nemire pokušavajući smiriti prvo udvaranjem Gospi pa Službenici. Struktura drame u dva čina s dominantnim dijalozima parova, s početnim trokutom i završnim četverokutom, upućuje na lucidnu Šoljanovu igru srednjovjekovnim i baroknim književnim konvencijama, zatvorenost kuće na De Rojasovu Celestinu, a mehanizmi podmetanja na stihovanu Rostandovu dramu Cyrano de Bergerac. Prividan izostanak ideološke ili političke podloge, koji je iznenadio ondašnje kritičare okrenute njezinoj poetičnosti, s prepoznavanjem od trubadurskih stihova do stihova Vesne Parun samo je prividan, a mise en abîme seže znatno dublje od na prvi mah pročitana značenja. Naime, u drami nije samo riječ o prikazu erotske žudnje i o doslovnosti pojasa nevinosti, nego o žudnji za slobodom u nametnutu socijalističko-komunističkom navodnom dvorcu, a zapravo zatvoru neslobode.

Tom tekstu tako pristupa i redatelj Boris Svrtan, ne svodeći ga samo na puko prikazivanje žuđene ili tjelesne ljubavi nego na predstavu koja se poigrava glumačkim i kazališnim stilovima, tehnikama i izrazima te metateatralnošću kao što se Šoljan poigrava intertekstualnošću i citatnošću.

Ulogu Viteza Igor Kovač gradi na sintezi suvremenoga nam glazbenika, srednjovjekovnoga viteza, donkihotovske melankolije i mladića koji ne zna prepoznati sreću. Mladi Nikola Baće ulogu Kapelana umjesto na iskustvu i starosti utemeljuje na rezonerskim aparte dijelovima u dijalogu s publikom, upućujući na klasicističke molierovske figure i svojevrsnu parodiju prosvjetiteljskoga duha, a za svoj glumački znak odabire jedan tjelesni Kapelanov nedostatak. Odnedavno u angažmanu u Gavelli, mlada Martina Čvek nakon zapažene uloge u predstavi Kao na nebu iznenađuje drukčijom glumačkom preobrazbom, spoj introvertiranosti i zatomljene seksualnosti Gospe pokazuje bogatim altom i izvrsnom suigrom s najmlađom glumicom u podjeli. Mlada je stipendistica kazališta Gavella Tena Nemet Brankov zablistala u ulozi Službenice. Ne sjećam se kad sam u posljednjih nekoliko godina gledala tako mladu a tako nadarenu glumicu koja plijeni suptilnim spojem ugodne pojavnosti i lijepa glasa, izvrsne dikcije i razrađena svakoga pokreta, dobre glumačke tehnike i iznimne glumačke inteligencije. Svijetlu, razigranu, vedru Službenicu dnevnoga svjetla promiče tijekom predstave u figuru i osobu noćne erotičnosti i seksualnosti bez imalo vulgarnosti.

Boris Svrtan ovom predstavom predstavlja izniman hrvatski dramski tekst napisan u vrijeme na hrvatskim scenama dominantne Krležine figure i spaja ga sa suigrom karakterističnom za redateljsku i pedagošku školu Branka Gavelle.

Treba pohvaliti lucidne kostime Marite Ćopo, posebno one za ženski duet, u kojem su barokno maštovito i zaigrano prikazani kostimi dviju zaljubljenih mladih dama. Tajnovit i točan ugođaj u predstavi stvorilo je i oblikovanje svjetla Zdravka Stolnika.

Tjelesnost i sjenovitost ljubavi poigravaju se pretapanjima bajke i antibajke, komedije i tragedije, groteske i farse, ali i vjernosti i bračne ljubavi. Davni žanrovski okvir romance, leksički određen kao epsko-lirska pjesma ljubavnoga sadržaja koju pjevaju ili uz nju plešu u malim gradovima najčešće obrtnici i vojnici, ovdje se, i s asocijacijama i na Lope de Vegu, promiče u stihovanu dramu nabijenu brojnim književnim i stvarnosnim referencijama i predstavu koja treperi između visoke estetike i popularne kulture. 

Vijenac 600

600 - 2. ožujka 2017.

Klikni za povratak