Vijenac 598

Likovna umjetnost, Naslovnica

Božica Dea Matasić, In_verzija, Muzej za umjetnost i obrt, 24. siječnja–2. travnja

U potrazi za izvorom sklada

Snježana Samac

Poruka izložbe krajnje je alarmantna i govori u prilog determiniranosti običnoga čovjeka u suvremenom kontekstu okruženu izobiljem suvremene predmetne stvarnosti u koju smo nesvjesno infiltrirani

 

 

Započeti ciklus Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu Suvremeni umjetnici u stalnom postavu, nakon Nike Radić, Slavena Tolja, Dalibora Martinisa, Dubravke Rakoci, Željka Badurine i Ide Blažičko, nastavlja se izložbom In_verzija poznate hrvatske umjetnice Božice Dee Matasić. Nagrađivana autorica, koja već više od dva desetljeća izlaže u domaćim i međunarodnim galerijskim i muzejskim prostorima, poznata je po neupitno avangardnoj percepciji svijeta u kojem se promatraču uvijek i iznova obraća neobično dojmljivim konceptima, izravno ili intuitivno u propitkivanju aktualnih ili sveopćih zbivanja i načina na koji se ona reflektiraju na pojedinca ili društvo. U vječnoj mijeni iskušavanja novih tehnika i tehnologija, za sve koji prate njezin rad nije ništa neobično da je Božica Dea posegnula za virtualnim vizirima i obratila se javnosti zanimljivim videosimulacijama, nastalim u isključivo njezinu unutarnjem dijalogu s predmetima iz stalnog postava Muzeja. Iako objekti/predmeti kojima tvori novu vizualnu realnost nisu birani iz nekog osobito racionalnog ili namjernog razloga, dapače kako sama autorica kaže, tek pukim oslanjanjem na vlastito šesto čulo iliti intuiciju, u nekom dubljem promišljanju čini se da imaju vrlo snažnu elevaciju koja ukazuje na mnogo višu razinu artikuliranosti poruke koja, ako je i došla iz neopterećenosti, jednostavno rečeno sama od sebe, može biti potvrda naše sveopće opterećenosti suvremenim kontekstom života svake individue unutar konzumističkog i multiplicirajućeg društva, što referentno dovodi do zaključka kako je čak i naša podsvijest toliko bombardirana silinom tehnološkog i potrošačkog društva da se unutar njega zaboravlja izvor sklada kojemu toliko težimo.

Ideja da se mrtvo štivo starih artefakata nekog vremena muzejskih zbirki zamijeni nekim drugim, novim, sve češće virtualnim pristupom, u kojem se koriste nove tehnologije, nije više samo neka utopistička projekcija za buduća vremena, kako se prije nekoliko desetljeća tek maštalo, već je sve izglednija stvarnost. Negdje u toj fazi prelaska sa zemlje na nebo dogodio se i ovaj klik koji je, kao i uvijek dobro promišljenom autoričinom idejom i izvrsnom realizacijom zaživio kao konceptualni čin u šest zanimljivih izvedbi: šest različitih prostora i šest različitih videosimulacija koje gotovo neopazice interveniraju u stalni postav. Izuzev nekoliko pultova s posebnim naočalama, sličnim onima koje se rabe u brojnim i danas vrlo popularnim videoigrama, posjetitelj stalnoga postava Muzeja neće ni primijetiti bilo kakvu promjenu. Tek uporabom virtualnih vizira otkrit će novi svijet – novu, kako umjetničinu, tako i našu zbilju.

Prateći linije prostorija unutar kojih se odigrava cjelokupni scenarij umjetničkog koncepta, otvara se imaginarni prostor stvoren upotrebom jednog predmeta iz stalnog postava sobe u kojoj se objektivno nalazite. Umnožavanjem niza objekata raspoređenih pojedinačno od odjela gotike do 20. stoljeća, istovjetnim obrascem Božica Dea Matasić realizira svoje videosimulacije, počevši od besprijekorno raspoređenih lebdećih zvona (teških i stotine kilograma) koji uredno lebde u prostoru od stropa do poda poput niza lustera koji ne zvone, preko razbacanih stolaca koji izgledaju kao pozornica nakon dobre tučnjave u baru. Sljedeće što vas čeka jest oplata od komada stare venecijanske tapete kojom su obloženi zidovi istovjetnog prostora te prozorska okna u kombinaciji s plavom vazom, Trepšeov vitraj Marinkovića i plakat Mediteranskih igara 1979. Tri prostorije gornje razine međusobno su povezane istim predmetom i dio su razrade iluzionističke slike, a imaju zadaću objedinjavanja prostora drugoga kata muzeja.

Ukratko, opis šest eksponata koje je autorica izabrala kao varijaciju na temu. No ono što je najzanimljivije i razlikuje se od svijeta igara te time daje naslutiti zabrinjavajuću poruku svima nama u svijetu suvremenih dostignuća koji živimo punim plućima jest nemogućnost aktivnog sudjelovanja unutar postavljenih videosimulacija. Za razliku od igara u kojima ćete nogom ili rukom moći zakoračiti u virtualni svijet koji vam nudi gejmerska zabava i pritom nešto promijeniti i skupiti koji bod za novu razinu, ovdje to nije moguće. Možete pokretima glave lijevo-desno ili gore-dolje jedino sagledati zadani prostor. Stoga je poruka Matasićeve krajnje alarmantna i govori u prilog determiniranosti običnoga čovjeka u suvremenom kontekstu okruženu izobiljem suvremene predmetne stvarnosti u koju smo nesvjesno infiltrirani razvojem svekolikih modernih čuda. Da, ona su nam pomagala poput digitalnih okulara kojima se na izložbi koristimo da stvorimo lijepe slike i uživamo u dostignućima koja nas okružuju ne razmišljajući o posljedicama – upitno je naime u tome mjesto čovjeka kao racionalnog i emotivnog bića, kakvi mi ljudi prirodno jesmo. Tek smo ulomak sterilne iluzionističke sheme koja nam se svakodnevno podastire kao vlastita i kojom putujemo kroz svakodnevni život bez većih pitanja gdje smo ili što smo!? Previđena opaska kojom se šifriraju serijski brojevi nebrojenih kupljenih pa odbačenih stvari, zamjenjivi dijelovi pokvarenog robota koji nakon neispravnog koda završava na nekom odlagalištu, bez imena i izblijedjelih svojstava...

Rezultat je to dubljeg nepromišljanja o svojoj biti u suvremenom kontekstu koji nas goni svim silama u smjeru katatoničkog i autističnog pristupa životu, u kojem nama upravljaju lukave marketinške zamke velikih korporativnih sustava nudeći nam ono što konzumiramo kao vlastiti izbor. Ne pitamo, jer to je općeprihvaćena datost!?

Iako je Božica Dea Matasić izložbu temeljila na dijalogu koji upućuje na umjetničku relaciju nekad i sad, odnos unikatnih ili u malim serijama ručno rađenih predmeta, otvorila je kutiju u kojoj nije ostala nada, već nas je preplavila masovna proizvodnja i uporaba, gubitak bilo kakve vrijednosti, kolekcionarstvo predmeta bez identiteta i značenja kao refleksija vrlo ružne ljudske osobine – pohlepe.

Postavlja se pitanje želimo li mi radikalnije mijenjati svoje mjesto u ovakvu društvu, želimo li vidjeti ono što želimo ili se sasvim jasno izjašnjavamo da se to nas ne tiče, postoji li razlika između prirode i artefakata nastalih kao potvrda kvalitete, a ne kvantitete?

Odgovor leži upravo u naočalama koje je Božica Dea Matasić odložila u Muzeju za umjetnost i obrt i vama dala na volju da preko njezine virtualne slike odlučite je li to svijet u kojem želite živjeti ili ne.

Vijenac 598

598 - 2. veljače 2017.

Klikni za povratak