Vijenac 597

Kazalište

Ivan Vidić, Noćni život, red. Paolo Magelli, ZKM

Magellijeva instant-revolucija

Andrija Tunjić

Svojedobno je netko rekao kako nije normalno da čovjek s dvadeset godine nije revolucionaran, a s četrdeset konzervativan. Naravno ako nije podjetinjio. Ta vrst sazrijevanja starca u dijete može se po svemu viđenome prepoznati u razlogu za predstavu Noćni život, koju je po tekstu Ivana Vidića u Zagrebačkom kazalištu mladih izrežirao Paolo Magelli, a premijerno je izvedena 23. prosinca protekle godine.

Naime, Vidićev tekst nudi tmurnu i besperspektivnu sliku naše stvarnosti – posljedice tranzicijske transformacije komunizma, komunističkog socijalizma, u neoliberalni kapitalizam – pri čemu je većina aktera te stvarnosti svjesna da se vraćanjem u prošlost neće promijeniti beznađe stvarnosti ni pronaći put izlaska iz krize, ponajprije moralne i duhovne, u kojoj tavori hrvatsko društvo. Unatoč tomu Vidić i Magelli nude recept: ponavljanje već viđenih revolucionarnih modela i propalih iluzija.

Kao utopljenici za slamku drže se Voltaireove sentencije: „Ako bismo ljudima oduzeli njihove iluzije, koje zadovoljstvo bi im ostalo?“ Pritom su samo zaboravili da nakon propasti revolucionarne lijeve iluzije nije lako naći ljude koji bi p(r)oveli novu lijevu revoluciju. Malo ih je spremnih prigrliti novu-staru varku, jer neostvarena svijetla budućnost nije stvorila čovjeka sadašnjosti koji sa sobom ne bi nosio i terete prošlosti, osobito opterećene rezultatima religioznog komunizma koji je svojeg vjernika lišio sumnje.

Očito im nije ni na kraj pameti, više Magelliju nego Vidiću, da se ideologizirani čovjek tek kada se suočio s: demokracijom, modernom tehnologijom, neoliberalnom eko­nomijom, globalizacijom, tranzicijom, privatizacijom, otuđenošću, zaglupljivanjem, političkom korektnošću…, našao na vjetrometini koja mu ne pirka u raju, nego otpuhuje na rub provalije u kojoj može vidjeti posljedice nekadašnje iluzije. A koju predstava opet nudi. Doduše s novim krivcima, koji nisu oni što su iluziju upropastili.

Ukratko, u Noćnom životu grupa nezadovoljnika stvarnošću zauzima gradski trg i na njemu podiže barikade. Pobunjenici su istodobno masa i skupina pojedinaca od kojih svaki ima svoje razloge i interese (obuzeo ih liberalni zanos) zbog kojih su u svakom trenutku spremni „rastočiti svaku ideju zajedništva“. Kada su u pitanju individualni interesi, „revolucionari se pretvaraju u reakcionare i kada padne noć postaju grupa lopova koji razvlače istu barikadu kako bi stvari jeftino prodali“. Tako revolucionari dramu realnoga života, krucijalna pitanja smisla revolucije, olako pretvore u kaotični igrokaz raskrinkane iluzije.

Histerični obrati raspoloženja i ponašanja – čas komičnih, čas dramatičnih – najuvjerljiviji su rezultat Magellijeva zbrkanog zekaemovskoga uprizorenja Noćnog života. Tako je on Vidićevo nezadovoljstvo životom i građansku neposlušnost transponirao u instant-revoluciju, koju zamišlja Oktobarskom. U knjižici predstave on doduše piše kako ne zna je li „prilikom pisanja teksta Vidić mislio na Oktobarsku revoluciju“, ali je „sretan da taj tekst sasvim otvoreno, bez kompleksa i uljepšavanja, govori o problemima antiutopije“.

Krleža je svoju posvetu utopiji inkarniranu u Lenjinu na vrijeme izbrisao, što Magelli vjerojatno zna, pa je lako moguće da mu je antiutopija samo izlika, fraza za naivnu publiku i glumce koji bi svojim glumačkim habitusom trebali biti ta revolucija, ta utopija, što je vrlo blisko svrsi kazališta kakvo protežira Vjeran Zuppa, dramatološki teoretičar predstave. Premda je tako što nepristojno tvrditi, ipak je to moguće jer je Magelli više puta u predstavama slična sadržaja pokazao da mu je teorija najjači argument revolucionarne utopije.

Primjerice u predstavi Adieu Europe, Europe adieu, koja se bavila mađarskom komunističkom prošlošću autori teksta Paolo Magelli, Alexander Balanescu i Željka Udovičić otputili su se, kako su sami zapisali, „na putovanje u prošlost“ kako bi „poslije mogli imati uvida u budućnost s pomoću sadašnjosti koju – ukoliko prihvatimo našu povijest i prošlost – možemo definirati kao svojevrsno sjećanje na budućnost.“

Magelli bi se s Magellijem mogao neslagati unedogled, ali sumnjam da bi ikakvi dokazi jednog Magellija razuvjerili drugim Magellijem sve dok jedan tvrdi da povratak u prošlost, u utopiju, može današnjega čovjeka uvesti u budućnost. Samo takva isključivost mogla bi nekoga uvjeriti da je danas pobuna moguća. I dramaturginja predstave Željka Udovičić Pleština sklonija je uvjerenju da je možda „revolucija danas samo prašnjavi dio povijesnog sjećanja?“.

Ako je tako, čemu onda predstava kojoj je razlog borba za utopiju? Umjesto revolucije redatelj je iz dramatičareva teksta možda trebao iscijediti sadržaj koji bi propitao razloge koji su nadu čovjeka budućnosti usmrtili utopijom koja ne priznaje svoj crimen. To nedostaje hrvatskom Kazalištu. To bi omogućilo i dijagnozu uzroka beznađa današnjega čovjeka.

Ovako, ma koliko nam se sadržaj teksta i njegove poruke sviđali, štoviše bili nam bliski, gotovo kao da su djelo naših iskustava i razočaranja, predstava sve vrijeme izvedbe nije uspjela iznjedriti razlog „revolucije“. Ali je zasluga redatelja Magellija što je ipak glumački ansambl pojedinačnih kvaliteta ujedinio u zajedništvo, koje je dosegnulo zavidnu uvjerljivost u branjenju „revolucije“.

Vijenac 597

597 - 19. siječnja 2017.

Klikni za povratak