Vijenac 593

Glazba

Tri nove skladbe Mladena Tarbuka u ciklusu Sfumato Zbora HRT-a

Nezačinjena Mexicana

Marija Saraga

U utorak, 8. studenoga, u dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji održan je drugi ovosezonski koncert ciklusa Sfumato Zbora HRT-a. Na programu su uz Kvartet za harfu, čelestu, flautu, alt saksofon i ženske glasove Heitora Villa-Lobosa, predstavljena čak tri nova djela Mladena Tarbuka, rezidencijalnog skladatelja HRT-a, koji je i ravnao koncertom: muškim glasovima posvetio je skladbu Dušo moja, koja se nadovezuje na tradiciju klapskog pjevanja te Govorenje Judino, na tekst iz zbornika što ga je potkraj 16. stoljeća sastavio trogirski pjesnik Petar Lučić. Posljednje djelo, po kojem je koncert ponio i naslov, bila je Mexicana, za glas, ženski zbor, flautu, trubu, trombon i udaraljke, koju je Tarbuk skladao prema literarnom predlošku Aztečka molitva spisateljice Sibile Petlevski.

Koncert je pratilo nekoliko nepovoljnih čimbenika zbog kojih je izostao osjećaj zaokružena predstavljanja, kako autora, tako i izvođača, a prvi od njih bilo je očigledna nemogućnost sporazumijevanja autora, odnosno djela i izvođača. Velika zapreka uspjehu programa svakako je bila i „nemoguća“ akustika dvorane Bersa, u kojoj su glasovi zvučali suho, kruto i napregnuto, i to ne samo u trenucima u kojima to od njih zahtijeva Tarbuk, u Govorenju Judinu često tražeći korištenje ekstremnih glasovnih registara za postizanje dramatske napetosti i atmosfere posljednjih Judinih trenutaka.

Najveći problem bila je izvedba opsežne Mexicane u drugom dijelu koncerta. Izvrstan, zanimljiv, zvučan i atmosferičan literarni predložak Sibile Petlevski doista poziva na uglazbljivanje. Tarbuk bira dva ženska zbora, jedan koji je predstavljao Glasove prošlosti, smješten izvan pozornice, a na pozornici Zbor djevojaka te specifičan instrumentarij unutar kojega pokušava pobuditi asocijacije na zvuk tradicijskih glazbi Latinske Amerike. Solistički glas donosi srž djela, predstavljajući ženu koja se kroz svoju unutarnju dramu povezuje s aztečkim nasljeđem na tlu današnjeg Meksika, stupajući na neki način u paralelni prostor i vrijeme u kojem još vladaju aztečki bogovi.

Mlada sopranistica Barbara Suhodolčan bila je dovoljno hrabra da se „primi“ opsežne partiture i uskoči u izvedbu kao zamjena najavljenoj pjevačici, no unatoč svom angažmanu ipak nije uspjela ostvariti dovoljno ekspresivnu ni duboku izvedbu kojom bi pokrenula čitavu izvedbu djela. Tako se u ideji zanimljiva skladba u realizaciji pokazala mlakom; u prvi tren uhu zanimljivo djelo uskoro postaje monotonim, posebice zbog adiranja vrlo slična materijala u partituri koji zahtijeva da se s njime u izvedbi nešto učini, a nenadahnuta prezentacija samo je još pridonijela dojmu statičnosti i nerazvedenosti dramatskoga luka skladbe.

Vijenac 593

593 - 24. studenoga 2016.

Klikni za povratak