Vijenac 591

Aktualno, Glazba, Naslovnica

Bob Dylan – dobitnik Nobelove nagrade za književnost

Pjesnik sa Stratocasterom

Denis Leskovar

Ničiji se opus i karijera nisu secirali s toliko ozbiljnosti, posvećenosti i intelektualnoga zanosa. Proučavala su ga najveća pera američke i svjetske kritike. No što su ga više proučavali, Robert „Bob“ Zimmerman činio se sve udaljenijim. Dylan je majstor iznevjerenih očekivanja

 

 

Moje pjesme nisu bile toliko pod utjecajem poezije na papiru, nego poezije koju su
pjesnici recitirali uz jazz-pratnju.

Bob Dylan

 

Tijekom duge, plodne, briljantno nesavršene i prividno kaotične karijere Bob Dylan napisao je petstotinjak pjesama. Ironijom sudbine tek je sada, u razdoblju kad snima tuđe skladbe i proučava tuđu pop-glazbu staru šezdeset, sedamdeset i više godina – dobio Nobelovu nagradu za književnost. No, s druge strane, posve je razumljivo da su ga se u dobi od 75 godina akademski autoriteti napokon sjetili – očito je sazrio trenutak formalnoga rezimiranja postignutog. Tako je, nakon svih onih priznanja, Grammyja i Pulitzera, Dylan nagrađen za, kako kaže službena objava, „uvođenje novoga pjesničkoga izraza u američku književnost.“

Zaslužuje li slavni kantautor Nobela? S obzirom na činjenicu da je stopivši stih i glazbu na najdrskiji način prekrojio kulturu prošlog stoljeća, dvojba se čini suvišnom.

Od hladnoga dana u siječnju 1961, kad je kao 20-godišnjak iz rodne Minnesote doputovao u New York u potrazi za svojim uzorom, Woodyjem Guthriejem, Dylan je učinio toliko nadahnjujućih stvari da ih je gotovo nemoguće sve sistematizirati, razvrstati i procijeniti u jednome dahu.

A ako je očito da se na tom dugom putu presvlačio u različite kostime, logično pitanje glasi: koja je maska najvažnija, i koja skriva „pravog“ Dylana? Postoji li jednoznačan odgovor koji bi makar pojednostavnio raspravu o autentičnom Dylanu, ako je već ne bi uspio riješiti? Dakako, ispravan odgovor ne postoji – njegov je duh poput žive, neuhvatljiv, i poput njegovih najboljih pjesama, izmiče konačnom tumačenju. A nije li to jedna od ključnih odlika „prave“ umjetnosti?

Ničiji se opus i karijera nisu secirali s toliko ozbiljnosti, posvećenosti i intelektualnoga zanosa. Proučavala su ga najveća pera američke i svjetske kritike, od Anthonyja Scaduta i Roberta Sheltona do Greila Marcusa. No što su ga više proučavali, Robert „Bob“ Zimmerman činio se sve udaljenijim. Kad god se činilo da su ga apsolvirali, on je već bio korak ispred, u novoj fazi i s jednom rukom u novoj (i još manje objašnjivoj) stilskoj, filozofskoj i religijskoj ladici. Kad bi osjetio da mu je neki okvir postao tijesan, počeo je graditi drugi. Zato se, primjerice, njegova transformacija iz folk-agitatora u blues-rock električara sredinom 60-ih čini kao logičan potez osobenjaka koji prezire konvencije. Dylan je majstor iznevjerenih očekivanja: iznevjerio je puritansku folk-elitu koju je sam pomogao oblikovati; potkraj 60-ih iznevjerio je i sâm rock and roll i psihodeliju i hipije povlačeći se „unatrag“, u tradicijsko okrilje country and westerna; koncem iduće dekade iznevjerio je svoju židovsku vjeru, a prije toga izdao je folkersku narativnost ranih ploča zamijenivši je s halucinantnim poetskim simbolizmom remek-djela Blonde On Blonde.

Najspektakularnijoj „izdaji“ svjedočila je publika na mitskom koncertu u mančesterskom Free Trade Hallu u svibnju 1966, gdje mu je neki folk-čistunac iz mraka dvorane ljutito doviknuo: „Judas!“ No bilo je kasno. Dylan je već okidao električne akorde, a odjek velikoga kulturnog praska koji se pritom dogodio primjetan je – u svom transformiranu obličju – i danas. Svijet je dobio svog najelokventnijega kantautora. To što je on činio činili su poslije i drugi, ali njihov se dar teško mogao usporediti s njegovim. 

U početku se oblikovao pod snažnim utjecajem Woodyja Guthrieja. No na epohalnom nizu ploča iz šezdesetih i sedamdesetih njegova je sveobuhvatna uporaba simbolističkih postupaka ukazivala da mu se imaginacija još jače počela hraniti radovima Arthura Rimbauda, ali i djelima Jacka Kerouacka, Allena Ginsberga te ostalih protagonista beat-generacije. Naravno, to je tek dio utjecaja koji su domišljato i bešavno ugrađivani u složen mozaik vlastite autorske vizure: iz svijeta literature valja spomenuti i Joycea, Čehova. Tu su i Byron, Shelley, Poe… popis seže unedogled.

A on, kad god bi na trenutak – nekoliko mjeseci, godinu, dvije – nestao iz javnosti, vraćao bi se u kolektivnu svijest s drukčijim licem. Katkad skromno, samozatajnim albumom New Morning, ponekad „hramljući“, kao na podcijenjenom albumu Dylan iz 1973. Nakon miniserije nenadahnutih ostvarenja, kanadski producent Daniel Lanois oblikuje mu zvuk na projektu Oh Mercy (1989), jednome od njegovih impresivnijih domašaja uopće.

Poezija i glazba

Većina Dylanovih važnih pjesama razmjerno je brzo napisana i još brže snimljena; slučajno ili ne, tek je potkraj sedamdesetih, u predvečerje „kršćanske“ faze i u njoj samoj, na albumima poput Street Legal i Slow Train Coming, odlučio usvojiti suvremene produkcijske mogućnosti. Cohen – s kojim dijeli istu, židovsku vjeru – nikako mu nije mogao oprostiti konverziju na kršćanstvo, no pokazalo se da je vjerski preobražaj tek dio općenitoga spiritualnog putovanja koje i danas traje. Ono se može pratiti na svim studijskim poglavljima karijere, a koncertni aspekt te odiseje Dylan je, ne slučajno, proglasio „turnejom bez prestanka“. U skladu s postulatom da je važno putovanje, a ne odredište, Dylanova filozofija i jest sažeta u neprestanu kretanju, mijenjanju, redefiniranju poetskoga vokabulara. To što je on „uglazbljen“, a ne ostavljen na papiru, čini ga još sugestivnijim. Jer, kako je to sročio Thomas Fuller još u 17. stoljeću, „poezija je glazba pretočena u riječi, a glazba je poezija pretvorena u zvuk“.

Skriven svima pred nosom

Pojavivši se u osvit nastanka globalne kontrakulture, Dylanovo je djelovanje, kako tvrdi biograf David Dalton, neraskidivo vezano uz omasovljavanje boemštine. Njegovi unutarnji demoni pritom su se, kaže on, isprepleli s njezinom retorikom antiestablišmenta, s drogama, političkim radikalizmom, misticizmom i naglašenim nemirom bez jasna pokretača.

Je li Dylan prije svega bitnički romanopisac koji stvara na način svojega uzora Jacka Kerouaca? Prema toj Daltonovoj tezi, „fantazmagorija njegovih velikih albuma iz sredine šezdesetih izraz je njegovih unutarnjih previranja te zrcali rasap jedne kulture. Pjesme s ploča Bringing It All Back Home, Highway 61 Revisited i Blonde On Blonde seizmički su zapisi konflikata na ulicama i u glavi, halucinantne autobiografije njega samoga i vremena u kojem je živio. Drugim riječima, mnogo se različitih signala pomiješalo u jedinstvenoj autorskoj viziji“.

Naravno, odgovor na enigmu o „pravom“ Robertu Allenu Zimmermanu, pjesniku i glazbeniku, uvijek će izmicati ovisno o zadanim okolnostima i autorovim trenutnim kreativnim i životnim aspektima. On je sarkastični provokator u okrutnoj skladbi Positively 4th Street. On je ranjeni, i uskoro napušten, suprug u temi If You See Her, Say Hello, preobraćeni kršćanin u Gotta Serve Somebody i razočarani životni putnik u Not Dark Yet.

Bob Dylan ima dovoljno razloga da bude sve to, ali, poslužimo li se potrošenom frazom – i mnogo više. Dobio je sva priznanja i nagrade koje se mogu dobiti, zaradio je Oscara za izvrsnu skladbu Things Have Changed napisanu za film Zlatni dečki – i Nobela.

Autobiografsko štivo ukoričeno u knjizi Kronike zapravo ne otkriva ništa o njegovu „stvarnom“ životu. Ništa osim dovitljivog i duhovitog pripovjedača koji se i dalje drži pravila da pjesme kazuju sve i da su one „poput snova koje nastojiš ostvariti. One su poput neznanih zemalja u koje moraš zakoračiti.“ Iz čovjeka kojemu su namijenili ulogu proroka već neko vrijeme izbija rezignacija. „Osjećam kako mi se duša pretvara u čelik / I još osjećam ožiljke koji nisu zarasli na suncu“, požalio se na albumu Time Out Of Mind. No svi znaju da Dylanovi ožiljci u sebi nose duboka, upečatljiva značenja. 

Autor kojemu su pripisivali mesijanska obilježja svoje je početne stavove mogao afirmirati samo u kontekstu specifičnog vremena (prevratničkih šezdesetih) i određenog podneblja (američkog) te njima zaraziti generaciju koja u skladu sa stihom iz pjesme Like A Rolling Stone „nije imala ništa“ pa nije „imala ništa ni za izgubiti“. Međutim, sada stiže službena potvrda da odaslane poruke nalaze sljedbenike i u izmijenjenim vremenima, uzdižući se na razinu univerzalnog. 

Neprestano „pljačkajući“ i sintetizirajući raznolike tradicionalne glazbene izvore, Dylan ih je obogatio i nadogradio vlastitim poetskim vizijama i u tome valja tražiti logiku njegove magnetske privlačnosti. Još je važnija njegova stalna potreba da sve (čak i ono što se čini „dovršenim“) podvrgava naknadnom, najčešće izvedbenom, kreativnom procesu. Stoga on sam, kako upozoravaju upućeniji dilanolozi, ostavlja dojam hodajućeg nedovršenog rada, kao i većina velikih američkih umjetnika. Autor biografije Who is that man? podsjeća da je Dylan stvorio vlastiti mit uz pomoć najneobičnijeg od svih osamljeničkih trikova: kako ostati skriven svima pred nosom, na pozornici.

Tvrdoglav i prevrtljiv, na pozornici je još uvijek, kao prvi kantautor koji je postao vlasnik nagrade koja se kantautorima ne dodjeljuje. No činjenica da je novi nobelovac proizašao iz rock and rolla, kao najdrskije priče 20. stoljeća, ne bi nikoga trebala brinuti, a još manje ljutiti. To ga ne čini manje vrijednim – naprotiv.

Vijenac 591

591 - 27. listopada 2016.

Klikni za povratak