Vijenac 590

Glazba

GIACOMO PUCCINI, MADAMA BUTTERFLY, DIR. NIKŠA BAREZA, HNK U ZAGREBU I OPERNI FESTIVAL U MACERATI

Nada za dalju suradnju

Davor Schopf

Na samu početku operne sezone, 5. listopada, u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu dogodio se vrhunac: posebna izvedba Puccinijeve opere Madama Butterfly, ostvarena kao rezultat suradnje na području kulture i obrazovanja između Republike Hrvatske i Republike Italije, u povodu 25. obljetnice osnutka Talijanske unije i 20. obljetnice Ugovora o pravima manjina. Predstava je postavljena kao koprodukcija između HNK-a i Opernog festivala u Macerati, a osim koprodukcijskoga, svakako ima i premijerni karakter i karakter gostovanja.

Gostovali su arhivska produkcija Madame Butterfly Opernog festivala u Macerati redatelja, scenografa i kostimografa Piera Luigija Pizzija, i četvero talijanskih protagonista. Pizzi je od 2006. do 2011. bio umjetnički ravnatelj mačeratanskog festivala. Karijeru je počeo 1950-ih kao scenograf i kostimograf, surađujući s Giorgiom Strehlerom i Lucom Ronconijem. Od 1977. i sâm se posvećuje režiji pa otad radi cjelovite scenske produkcije opera u vodećim svjetskim opernim kućama i festivalima, osobito na Rossinijevu festivalu u Pesaru. Vrhunac njegova rada zasigurno je produkcija Trojanaca za otvaranje nove Opere Bastille u Parizu 1990. Zanimljivo je da je, kao scenograf i kostimograf, prvi put nastupio u Metropolitanu, u La Bohème, 1977, s redateljem riječkoga Werthera Fabriziom Melanom.

Pizzi je u dugogodišnjemu radu imao raznih faza, a posebno je karakteristična ona što su je obilježili kostimi prstenaste forme u maštovitim, futurističkim produkcijama kao što je bila lunarna Aida u Veroni potkraj 1990-ih. Njegovu posljednju mačeratansku produkciju Krabuljnoga plesa, 2011, u retrostilu (postavljena u Ameriku 1950-ih, prema bostonskoj verziji djela), publika je počastila povicima bu.

Pizzijeva Butterfly došla je u pravom trenutku da zasjeni niz loših režija inozemnih redatelja kojima svjedočimo posljednjih godina, poglavito Verdijevih i Puccinijevih opera, i da pokaže što dobra režija doista jest: vjerno slijeđenje skladateljevih zamisli i naputaka u didaskalijama, omogućavanje najboljih uvjeta protagonistima (u smislu redateljeva psihološkog, dramaturškog i interpretativnog tumačenja) da sami dođu do ideala vlastitoga lika te svekolika primjerenost uprizorenja. Da se redateljeva ruka uopće ne vidi, kao da ga nema, a da je jasno kako je sve na pozornici njegovo djelo. Za razliku od onih redatelja kojima je jedini cilj publici neprestano nabijati na nos svoje zamisli i svoja viđenja.

Visoka estetika glavno je obilježje te produkcije. Na sceni je Japan, ali onaj životni, a ne operno-papirnati, s atraktivnom japanskom kućom koja ispunja pozornicu. Ulazak ansambla kroz gledalište odraz je specifičnosti pozornice mačeratanskog Sferisterija – uske i izduljene, gdje se ulazi sa strane, iz daljine. Nekoliko je antologijskih detalja: pojava Cio-Cio-San u drugom činu u zapadnjačkoj haljini jer ona sebe smatra Amerikankom, koju štite američki zakoni, iako se nikada nije maknula od Nagasakija; za nju prijeteća pojava Kate Pinkerton u trećem činu, prijeteća, ali suosjećajna i prema njoj i prema Pinkertonu (u odličnoj scenskoj igri Diane Hilje); pomoć vjerne Suzuki u samoubojstvu, koja je dokrajči da je spasi od muka; i nešto što bi, u principu, kod Puccinija bilo suvišno, a ovdje je bilo ljupko i suživljeno – baletni duet leptirice i njezina časnika u intermezzu između drugoga i trećeg čina.

Sve ostalo bili su živi, uvjerljivi operni likovi, ponajprije nesretna Cio-Cio-San, ganutljiva do suza, u maestralnoj interpretaciji sopranistice Donate D’Annunzio Lombardi. Koliko je nijansi bilo u tome tumačenju, koliko radosti i nade u srcu, u drugom činu, i rezignirane boli u trećem, kada shvaća da joj se Pinkerton neće vratiti. Pjevačica prekrasna nježna glasa zna ekonomizirati pjevačkim sredstvima kako bi uspješno izdržala duljinu, pjevačke zahtjeve i emocionalni teret te uloge i ostvarila njezine glazbene vrhunce.

Pinkerton tenora Massimiliana Pisapije, za tu ulogu pomalo neobična, junačkog karaktera glasa, bio je dosljedno antipatičan u svjesnu poigravanju s iskrenom ljubavi Cio-Cio-San, pri čemu je glasovna snaga davala tomu dodatnu dimenziju. Sonorni mezzosopran Annunziate Vestri lijepo je bojio glazbene trenutke Suzuki, prisutne u svakome trenutku točno koliko treba. Pomanjkanje svježine glasa baritona Giuseppea Altomarea, u ulozi Sharplessa, smetalo bi da nije bilo njegove sjajne karakterizacije lika, pa je i takva boja glasa pridonijela njegovoj ogorčenosti nad sudbinom Cio-Cio-San.

Ostali solisti Zagrebačke opere u malim ulogama, zbor i orkestar te dirigent Nikša Bareza dali su – pučinijevski zanosnom izvedbom – doličan doprinos predstavi.

Iako protokolarne okolnosti ne jamče uvijek umjetničku kvalitetu, ova koprodukcija budi nadu za buduće suradnje. Ipak je Italija kolijevka opere, zemlja Puccinija i Verdija, a i mi možemo tomu pridonijeti.

Vijenac 590

590 - 13. listopada 2016.

Klikni za povratak