Vijenac 590

Kazalište

Tena Štivičić, Tri zime, red. Barbara Hieng Samobor, Gavelline večeri

Inventura privilegija

Andrija Tunjić

Na ovogodišnjim 31. Gavellinim večerima koje su se, kao i Dani satire, prometnule u festival kazališnih uradaka bivših jugoslavenskih republika, sada susjednih država, gostovalo je i Mestno gledališče ljubljansko s predstavom Tri zime Tene Štivičić, hrvatske dramatičarke s boravištem u Londonu. Tako je zagrebačka publika mogla vidjeti i usporediti slovensku predstavu s istoimenom hrvatskom u produkciji zagrebačkoga HNK-a, koja je proljetos premijerno izvedena tjedan nakon ljubljanske. I ne samo to.

Mogla se uvjeriti kada kazališni benefaktori hoće, a to u nas još znači politički konformisti, da se sadržaji koji ne remete uspomene na titoizam, pa bili ti sadržaji i slojevitija analiza toga doba, mogu vidjeti i uspoređivati. Takve sreće nisu predstave koje propituju zločinačku stranu titoizma. Primjerice, predstavi Unterstadt, osječkoga HNK-a, unatoč mnoštvu nagrada trebalo je poprilično godina da se predstavi zagrebačkoj publici.  

Ma kako tko shvatio ovo podsjećanje, ono je činjenica koja umnogome oslikava izbjegavanje aktualnih tema našega teatra, što je refleks političke inertnosti našega društva. Koje, nota bene, ne samo kasni u svojoj demokratizaciji nego i u temeljitom iščitavanju sadržaja komunističke prošlosti. Stoga je za pohvalu svako suočavanje zagrebačke publike sa svojim strahom, koji često onemogućava razumijevanje sadržaja titoizma. I koji Hrvatima odveć često služi kao olakotna okolnost za šutnju pred ostacima tog istog titoizma.

Ljubljanska predstava može biti primjer kako ne suspregnuti strah pri sagledavanju traumatične prošlosti, ponajprije stoga jer je u odnosu na zagrebačku rastvorila neke slojeve Triju zima koje je dramatičarka Štivičić „sakrila“, iako ih je napisala. Njezina primarna namjera da predoči dramu četiriju generacija žena jedne obitelji u nešto manje od tri sata, koliko je trajala ljubljanska predstava, od dramske kronologije tih žena prerasla je u spašavanje titoističke ideologije.

Pišući o zagrebačkoj premijeri iste predstave, koja prati život protagonista tijekom tri zime; 1945, 1990. i 2011. godine, već sam napisao da su Tri zime komad koji nam nudi tri prošlosti: humanu inačicu revolucionarne partizanske, zatim življene tobože socijalističke i otrežnjujuće nacionalno-kapitalističke, vrlo bliske sadašnjosti. I koji je više sentimentalna inventura četiriju naraštaja jedne obitelji i obiteljska kronika nego što je drama.

Upravo to upakiravanje ideologije u obiteljsku dramsku fresku jest onaj sloj koji rastvara nespektakularno režirana i naizgled dosadna ljubljanska predstava. Naime, njezina „dosada“ nije dokolica bezbrižna življenja, nego aktivitet proizišao iz straha za egzistenciju. Tu je dosadu titoizam ostavio u nasljeđe čuvarima uspomena na njegov lik i djelo. A to djelo u Tri zime nije samo traženje istine o povijesti jedne partizanske obitelji, nego i kontinuitet borbe za privilegije, među kojima je i stan u vili, koju ne nasljeđuju vlasnici, revolucionarno eliminirani i strahom, nego jedna od stanarki koja se u tranziciji znala dobro „unovčiti“.

Naime, najmlađoj od žena obitelji Kos, Luciji, vilu će kao vjenčani dar 2011. „kupiti“ budući muž, problematični novostečeni bogataš, jer se znala prilagoditi kako su se tijekom tranzicije u nas znali prilagoditi titoisti i njihovi potomci. Tako se kontinuitet revolucije nastavio kapitalističkim sredstvima. To je očito u slovenskoj predstavi.

Ljubljanskoj predstavi nije primarni cilj bio kronološki ispričati priču o obitelji koja se baš i ne snalazi u tranzicijskim i europskim procesima, na čemu je inzistirala zagrebačka, nego pokazati karakterne osobine reprezentativnih sljedbenika titoizma. Predočiti nam čuvare titoizma danas, kada je teret godina zemlji približio njihova tijela, koja su bezbrižno uživala u hedonizmu materijalističke ideologije. Taj sloj, koji je itekako naglašen, ne toliko namjerom koliko logikom činjenica i neminovnošću dramske radnje, redateljica Barbara Hieng Samobor znala je rastvoriti i naglasiti. Problem je što to mnogi ne žele vidjeti jer se uglavnom ne vidi što se želi sakriti.

Taj politički sloj Triju zima, upakiran u kronologiju obiteljskih uspomena, zapravo je inventura života u uspješnoj Jugoslaviji i njima upitnoj Hrvatskoj. Upitnoj zbog privilegija. To je ideja ljubljanske predstave, pa i nesvjesna činjenica komada, a sve ostalo samo su izlike upakirane u priču o sučeljavanju tradicionalnog, emancipacijsko-feminističkog i aktivističkog ženskog angažmana. I ženske „moći“.

Uspješno razobličavanje titoizma i predočavanje sudbina protagonista redateljici su itekako omogućili glumci, koji su znali iz teksta isisati najbolje sokove i uvjerljivo potkrijepili zanimljivim, dobrim i odličnim glumačkim ostvarenjima. Iznimnom kreativnošću isticali su se Jasna Zupančič (Maša Kos) i Sebastian Cavazza ( Vladimir Kos). Slojevitim i nijansiranim ulogama predočili su dramsku zapitanost, cinični sarkazam, ironiju i grotesku, preko drame lika doprli su do drame vremena koje mnogi još ne žele odložiti u prošlost. Barem to ne žele u Hrvatskoj!

Vijenac 590

590 - 13. listopada 2016.

Klikni za povratak