Vijenac 590

Književnost

ODRŽANI 37. ZAGREBAČKI KNJIŽEVNI RAZGOVORI

Glasovi identiteta

Jelena Gazivoda

Na ovogodišnjim Zagrebačkim književnim razgovorima izlagali su znanstvenici iz Nizozemske, Portugala, Grčke, Austrije, Mađarske, Poljske te Hrvatske. U središtu pozornosti bila je tema odnosa jezika, književnosti i nacionalnog identiteta

 

U godini proslave 450. obljetnice Sigetske bitke Društvo hrvatskih književnika od 6. do 9. listopada organiziralo je tradicionalne Zagrebačke književne razgovore, 37. po redu, ovaj put posvećene jeziku, književnosti i nacionalnom identitetu. Sudionicu su posjetili i grad Zrinskih – Čakovec.

„Obitelji Zrinski u mnogočemu je obilježila hrvatsku, mađarsku, tursku i europsku povijest. Dala je mnoge banove, vojskovođe, književnike i ljude koji su vodili Hrvatsku od 15. do 18. stoljeća i bez kojih je zapravo nemoguće zamisliti kako bi današnji europski zemljovid izgledao“, rekao je predsjednik Društva hrvatskih književnika Božidar Petrač prigodom otvaranja ovogodišnjeg ZKR-a te naglasio kako je Sigetska bitka nešto što povezuje mađarski i hrvatski narod i sve europske narode jer je bila preprekom da se Otomansko Carstvo proširi i prodre dalje Europom na zapad.

Na ovogodišnjim trodnevnim Razgovorima, kojih je službeni radni jezik bio engleski, sudjelovali su književnici, filolozi i prevoditelji iz Nizozemske, Portugala, Grčke, Austrije, Mađarske, Poljske te Hrvatske, na što se osvrnuo i Božidar Petrač rekavši kako pripadaju različitim nacijama i kulturama, ali ih ipak čvrsto drže vrijednosti na kojima je izgrađena Europa i na kojima je valja graditi kao naš zajednički dom – različitih naroda, ali jednakih vrijednosti. „Svaka je naša kultura pluralna i pluralistička, kakvom se je gradila i oblikovala tijekom povijesti svakoga od naših naroda koji ovdje nastupaju“, rekao je Petrač te nastavio: „Društvo hrvatskih književnika, uz HAZU i Maticu hrvatsku, kao najstariju hrvatsku kulturnu instituciju, nosi teret promišljanja i dužnost nam je biti među prvima koji nastoje oko očuvanja i promicanja hrvatskoga nacionalnoga kulturnoga identiteta.“ Pri kraju otvaranja književnica, glazbenica i etnologinja Lidija Bajuk izvela je nekoliko narodnih pjesama, uz prisutnost gostiju i predstavnika drugih kulturnih i znanstvenih institucija te Grada Zagreba.

Državnost i kultura

Radne sjednice Razgovora započele su 7. listopada izlaganjem Stjepana Blažetina, književnoga povjesničara, kritičara, pjesnika i prevoditelja iz redova Hrvata u Mađarskoj o njihovoj književnosti i nacionalnom identitetu, na što će bitno utjecati povijesno-političke prilike u mađarskoj državi. Naime, cjelokupna književnost Hrvata u Mađarskoj nastala je na rubu hrvatskog etničkog prostora, a nakon Prvoga svjetskoga rata Hrvati će se naći u inojezičnom (mađarskom) okruženju, u položaju nacionalne manjine, bez izgrađenoga školskog sustava, bez kulturnih i znanstvenih institucija, a sve do 60-ih godina 20. stoljeća bit će gotovo u potpunosti odsječeni od matičnoga hrvatskoga naroda, od hrvatske književnosti. O književnosti i nacionalizmu govorio je Yiorgos Chouliaras, grčki pjesnik čija su djela objavljivana u prijevodu na engleski u raznim časopisima i antologijama, a neka su prevedena i na hrvatski jezik.

Profesor filologije na Jagiellonskom sveučilištu u Krakovu (Poljska) Maciej Czerwiński analizirao je Hrvatski nacionalni identitet u književnim i neknjiževnim  kodovima komunizma. Baveći se semiotikom i semiotičkom teorijom kulture, stilistikom i sociolingvistikom dosad je objavio četiri monografije i više od sto znanstvenih radova, eseja i publicističkih članaka. Profesor Czerwiński smatra – iako se vjeruje da je narodna vlast u Jugoslaviji, kao i u drugim komunističkim zemljama, potiskivala nacionalne identitete – da je to samo dio istine. Komunisti su pokušavali graditi besklasno društvo, no u stvarnosti su nastali hibridni idiomi, koji su kontaminirali komunističke i nacionalne kodove. Propitkuje korijene i evoluciju hibridnih idioma, analizira prozu i narativne tehnike iz ranoga socijalističkog razdoblja, kao i onu koja tematizira Drugi svjetski rat, ali i nakon njega. Smatra kako se u hrvatskim prilikama isticanje nacionalnog identiteta ostvarilo zahvaljujući translaciji važnog koncepta hrvatske kulture – državnog prava. Aktualizacija toga prava, tekovine plemićke tradicije koja je doživjela određene modifikacije već kod iliraca i kod Ante Starčevića, poslužila je hrvatskoj eliti kao modus operandi u njegovanju ideje o kontinuitetu države i o potrebi stvaranja suverenoga političkog entiteta.

Jačanje lokalnih identiteta

Njegova kolegica, Magdalena Dyras, povjesničarka književnosti i prevoditeljica, docentica na slavistici na istom sveučilištu, bavi se poviješću suvremene književnosti, promjenama identiteta nakon raspada Jugoslavije, novopovijesnom hrvatskom prozom te je tako svoje izlaganje posvetila Rekonstrukcijama identiteta u Hrvatskoj i kulturnom zaokretu prema prostoru, a taj se zaokret događa potkraj devedesetih godina prošloga stoljeća, kada počinje jačanje lokalnih identiteta, slabi interes za povijest, dok raste značenje mikropovijesti. Veliku narodnu priču zamjenjuju manje regionalne priče u kojima prostorne kategorije preuzimaju ulogu kreiranja identiteta, pri čemu smatra da je sve to povezano s povratkom regionalizma, koji za razliku od prijašnje pojave poprima oblik tzv. novog regionalizma.

Portugalski književni teoretičar s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Lisabonu Manuel Frias Martins razmatra književnost i nacionalni identitet kao Brisanje sjećanja ili potvrđivanje sadašnjosti? te brani stav da književnost, snagom kolektivnog duha što ga prikazuje ili predstavlja, promovira galeriju junaka za koje se često smatra da repliciraju identitetske vrijednosti što ih brane svi oni koji traže zrcalo za vlastito poimanje nacionalnog identiteta, bio on uobličen u pamćenju ili ideološki konstruiran u sadašnjosti. No, kao što se često događa, kulturna pluralnost književnosti ima i sposobnost osporavanja neopozive valjanosti bilo kojih značajki za koje čovjek može pomisliti da identificiraju nacionalni identitet.

Kulturne i regionalne tradicije u hrvatskoj književnosti i njihova povezanost s globalnom književnosti (Weltliteratur) bila je tema izlaganja koje je održao Tihomir Glowatzky, slavist, germanist i književni prevoditelj. On navodi mnoštvo regionalnih tradicionalnih specifičnosti na primjerima mikrokozmosa „otoka“ u djelima Slobodana Novaka ili tipičan zagrebački sleng u romanima Ede Popovića (Izlaz Zagreb jug, Ponoćni boogie) i Sime Mraovića (Konstantin Bogobojazni), dok se kao „kontrastivnim primjerom služi lirikom Lidije Bajuk, koja piše o prirodi, legendama i mitovima rodnog Međimurja“. Smatra kako se autori u radu ne koriste samo arhaičnim korijenima, starim legendama ili suvremenim životnim stilom, već i nizom motiva koje nalazi u svjetskoj književnosti. Frančeska Liebmann iz Austrije, pjesnikinja i autorica niza znanstvenih radova iz područja književnosti, jezikoslovlja i znanosti o prevođenju, posvetila se Babilonskoj kuli kao odrednici nacionalnog (i kulturnog) identiteta u dvjema kronikama Ive Andrića, u čijem je stvaralaštvu na jedinstven način zastupljeno gotovo cjelokupno društvo Europe, smatra Liebmannova. Da bi što uvjerljivije predstavio svoje likove te istaknuo nejednakosti među pripadnicima raznih etnosa, Andrić se ciljano koristio brojnim tuđicama i posuđenicama, što je osobito uočljivo u romanima Na Drini ćuprija i Travnička hronika.

Jezik kao temelj

Prvi je dan zaključen temom Jezik i etnički identitet u povijesti europske književnosti, gdje je profesor poredbene lingvistike na Sveučilištu u Zagrebu akademik Ranko Matasović iznio primjere iz radova klasičnih, srednjovjekovnih i pisaca rane moderne koji prikazuju ponos i svijest o nacionalnim jezicima te ustvrđuje da doista ima smisla promatrati povijest europskih jezika i književnosti u nacionalnim kategorijama jer višejezičnost i nepostojanje moderne države s njezinim institucijama nipošto nisu u suprotnosti s jezičnim nacionalizmom, a ni s pogledom na jezik kao onim bitnim za etnički identitet.

Drugoga dana Zagrebačkih književnih razgovora povjesničar hrvatske književnosti i književni kritičar Ivica Matičević održao je izlaganje Slučaj pjesnika Borisa Marune ili o identitetu hrvatskih emigrantskih pisaca pokušavajući odgovoriti na pitanje koliko tvarna, neposredna emigrantska sudbina utječe na oblikovanje umjetničkog kôda, diplomatkinja i književnica Tuga Tarle održala je izlaganje o jeziku kao utočištu autentičnoga ja, jedinom mjestu gdje „čovjek može sačuvati svoje biće od totalnog raščovječenja, a to je mjesto u zavjetrini živoga jezika“, osvrnuvši se na primjer govora hrvatske zajednice u Australiji.

Nizozemski pjesnik i kazališni kritičar Kees van Meel u izlaganju Živjeti (mali) jezik osvrnuo se na probleme malih jezika (u njegovu slučaju nizozemskoga) u svijetu globalnoga razvoja. Ti su jezici suočeni s mnogo više problema u očuvanju svoga identiteta te Van Meel smatra kako jezik može biti obogaćen ili ugrožen ne samo pod vanjskim utjecajima nego i u mnogo većoj mjeri pod unutarnjima. Kees van Meel osvrnuo se i na protok imigranata – prvo iz kolonija, a danas i iz cijeloga svijeta – koji ne utječe samo na jezik nego i na teme u književnosti i pristup tim temama, a ponekad može stvoriti i kulturni šok.

Malim jezikom bavio se i mađarski pjesnik, prevoditelj i urednik Gábor Zsille pod naslovom Govoriti osamljenim jezikom – živjeti u izgnanstvu, u kojem zaključuje kako emigracija mađarskih autora na zapad nije poboljšala njihovo pisanje jer su „pjesnici i romanopisci koji pišu na mađarskom zatvoreni u duhovnom kavezu. U okvirima svjetske književnosti neki odlični mađarski književnici osuđeni su na nepoznatost, jer njihova djela ne mogu biti prevedena na engleski ili neki drugi jezik“, smatra Gábor Zsille.

Završno izlaganje o sto godina Sigetske epopeje u hrvatskoj književnosti održao je predsjednik DHK-a Božidar Petrač te tako zatvorio Zagrebačke književne razgovore do sljedeće nove teme, a u ime svih sudionika organizatorima je zahvalio Yiorgos Chouliaras iz Grčke.

Vijenac 590

590 - 13. listopada 2016.

Klikni za povratak