Vijenac 589

Književnost, Naslovnica

U povodu stogodišnjice Priča iz davnine (1916–2016)

Nepoznata crtanka Krste Hegedušića

Vinko Brešić

Baš kao što se kultni naslovi Ivane Brlić-Mažuranić danas broje u stotinama izdanja, tako se i ukupan broj likovnjaka koji su ilustrirali sva ta brojna izdanja također kreće dobrano iznad stotine. Stazu su im utirali Nasta Rojc-Šenoa, Petar Orlić i Vladimir Kirin. No ostalo je nepoznato da je među prvim Ivaninim ilustratorima bio i šesnaestogodišnji Krsto Hegedušić

 

 

 

Podatak da se još nalazi među najpopularnijim i najprevođenijim hrvatskim autoricama Ivani Brlić-Mažuranić (1874–1938) danas bi sasvim sigurno imponirao. Nedavni stoti rođendan njezina šegrta Hlapića taj je autoričin status najbolje pokazao. Slično bi se moglo reći s obzirom i na ovogodišnja obilježavanja stote godišnjice Priča iz davnine – knjige koja je svojoj autorici, nakon domaće, donijela i svjetsku slavu. Istina, može se steći dojam da to baš i nije onoliko i onako kako se obilježava npr. godišnjica velikoga Engleza, Williama Shakespearea, i da se u Ivaninu slučaju – ako je suditi po medijskim odjecima – sve nekako svelo na jedan dan i na jedno mjesto: 18. travnja i Ogulin. No do kraja godine ostalo je dovoljno vremena da se taj dojam promijeni, pa i da novinari nacionalne dalekovidnice nauče jednu „malenkost“, naime, da nije riječ o Pričama iz davnina, nego o Pričama iz davnine.

Osim po broju izdanja dvaju autoričinih naslova – Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića (1913) i Priča iz davnine (1916), Ivana bi sasvim sigurno bila zadovoljna s još ponekim „detaljem“. Na primjer, da napokon ima sabrana djela, i to u kritičkom izdanju, pa tako i prvi put svoga čudesnog šegrta u onome obliku u kojemu ga je i napisala. Osim što su je mučila upletanja njezinih urednika, lektora i korektora, koji su slabo marili za molbe ionako tada još anonimne autorice da se – ako ih već mora biti – one svedu „recimo samo na 5-6 mjesta“, bdjela je ta ustrajna, kulturna i dobro obaviještena žena i nad izgledom svojih ne samo likova nego i knjiga. Dobro je znala kako je vizualni identitet npr. dječaka malenog kao lakat, veselog kao ptica, koji je imao na sebi zelene hlače, crvenu košulju, krasne čizmice, sjajnu kapu i crvenu torbu, možda jednako važan, ako ne i važniji za sudbinu njezina djela, od sama teksta, a znala je i to da – ma kako dobra bila – uspješne knjige nema bez dobre reklame. U tome joj je nesebično pomagao brat Želimir Mažuranić, odvjetnik i političar.

Baš kao što se kultni Ivanini naslovi danas broje u stotinama izdanja i to ne samo na svim svjetskim jezicima, nego i na onima koji to nisu poput bengalskoga, vijetnamskog ili japanskoga, tako se i ukupan broj likovnjaka koji su ilustrirali sva ta brojna izdanja također kreće dobrano iznad stotine. I što je najvažnije, među onima koji su svoj likovni talent htjeli iskušati na već osvjedočenome književnom brendu nalazili su se i autori poput Marijana Jevšovara, Josipa Vanište, Cvijete Job, Vasilija Jordana, Ferdinanda Kulmera, Alberta Kinerta, Ivana Lackovića Croate, Đure Sedera, Mladena Veže, Ivice Antolčića, Nives Kavurić-Kurtović, Krešimira Zimonića, Ismara Mujezinovića i Svjetlana Junakovića. No stazu su im s različitim uspjesima utirali Ivanini prvi ilustratori Nasta Rojc-Šenoa, Petar Orlić i Vladimir Kirin.

Rojc – Orlić – Kirin

Naime, prvo izdanje romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića 1913. ilustrirala je gotovo zaboravljena Nasta Rojc (1883–1964), slikarica iz škole Otona Ivekovića, formalno supruga Šenoina sina Branka, također slikara, a stvarno životna ljubav jedne engleske časnice o čemu se tek u novije vrijeme počelo javno „šuškati“. Njezinim ilustracijama (sedam crno-bijelih crteža) Ivana međutim nije bila zadovoljna, pa je najvjerojatnije zato drugo, Kuglijevo izdanje istoga romana 1922, ostalo neilustrirano. Ali naslovnica je bila ilustrirana, i to crtežom mladoga Vladimira Kirina (1894–1965). Bilo je to prvo Kirinovo javljanje uz ime Ivane Brlić-Mažuranić i po svemu sudeći samo djelić onoga što je prema dogovoru mladi umjetnik trebao napraviti.

I prvo izdanje Ivanine sljedeće knjige Priče iz davnine (1916) bilo je ilustrirano. Taj put rukom Kirinova vršnjaka Petra Orlića (1893–1965), danas također zaboravljena slikara i grafičara, ali iz nekih drugih razloga negoli su Nastini. Za taj posao mladi je Orlić izradio deset akvarela, od kojih je šest ušlo u Ivaninu knjigu, koju je autorica toga ratnog proljeća 1916. ovako najavila: „Rukopis predala sam u ožujku ove godine odboru Matice hrvatske, te će u jeseni ove godine izaći. Bilo mi je nastojanje da u skroz slobodnu invenciju tih priča upletem nazive, likove i duh drevne hrvatske i opće slavenske mitologije, i to one koja je manje poznata.“

Ipak, ni s Orlićevim ilustracijama kao ni s Nastinima Ivana nije bila zadovoljna. Vjerojatno se zato s drugim, izvanrednim Matičinim izdanjem Priča iz davnine (1920) dogodilo isto što i s drugim izdanjem Šegrta Hlapića – ostalo je neilustrirano, što autorici sasvim sigurno nije bilo po volji. S obzirom da joj se spomeuta Kirinova ilustracija Hlapićeve naslovnice uistinu svidjela, Ivana je mogla samo žaliti što mladi umjetnik – zbog prezauzetosti – nije stigao napraviti i ostale priloge. No zato je u međuvremenu baš s njime dogovoreno da ilustrira englesko izdanje Priča iz davnine (1924), u koje je Ivana polagala silne nade, a njezin brat Želimir popriličan novac. U tome trenutku, s obzirom na već preuzete obveze, za ambicioznog umjetnika to je moglo biti teret, ali i svakako vrlo izazovno i relativno lako s obzirom da je u Londonu studirao grafiku te sačuvao veze i suradnike u tamošnjim krugovima.

Ključnu ulogu u svemu tome odigrao je Ivanin brat Želimir Mažuranić (1882–1941), koji početkom 1924. sestri piše kako u Engleskoj o uspjehu knjige „u prvom redu odlučuje oprema knjige, u drugom redu reklama i kritika, a tekar u trećem redu dolazi sadržaj“. Zato je naručio Kirinove ilustracije za oveću svotu od 40.000 kruna ili 10.000 dinara, pokraj prijevoda brine se i o papiru, probnim otiscima i sl. Nakon nimalo lake potrage za nakladnikom Želimir je kod londonskoga Allen & Unwin naručio 10.000 kompleta otisaka Kirinovih ilustracija, i to za 271 funtu, a zauzvrat nakladnik je pristao objaviti Priče iz davnine u nakladi od 1.500 komada, i to tako da sva zarada od prvih petsto primjeraka ide njemu, a od ostalih prodanih primjeraka autorica dobiva četvrtinu. Dio tih otisaka otišao je za hrvatsko izdanje iz 1926, u kojemu su dodane još dvije bajke, pa tako i dvije nove ilustracije – sveukupno 29. Ostatak naklade bio je namijenjen za poljsko, vjerojatno i za druga inozemna izdanja. Sve to bacilo je u drugi plan planirano izdanje Šegrta Hlapića s Kirinovim crtežima, pa je njih šest (crno-bijelih), odnosno sedam (naslovna slika varijacija je one iz 1921), napokon objavljeno tek 1941, ali ne u Matičinoj nakladi, kako bi se s obzirom na uspjeh trećeg izdanja moglo očekivati, nego u nakladi Knjižare Radoslava Horvata.

U međuvremenu kod istoga je nakladnika bio objavljen i drugi Ivanin roman Jaša Dalmatin – potkralj Gudžerata (1937) s ilustracijama koje je izradio Vladimir Mažuranić ml. (1925–1985), sin drugoga autoričina brata Božidara Darka Mažuranića, dok je omot napravio Omer Mujadžić, a ornamente Tomislav Krizman. Bilo je to samo nekoliko mjeseci prije autoričine smrti. Tako bi se u najkraćem moglo sažeti sve ono važnije što se zna o prvim ilustratorima dvaju slavnih djela Ivane Brlić-Mažuranić.

Ali ni jedno znanje ne ide bez nedoumica, pa ni bez poneke nepoznanice. Tako je i u ovome slučaju. Nedoumice se tiču Kirinovih ilustracija napravljenih za englesko izdanje Priča, a Matica ih je – kako je rečeno – iskoristila za svoje treće izdanje 1926. Naime, trideset i sedam godina nakon što ih je započeo i gotovo dvadeset nakon autoričine smrti i smrti Želimira Mažuranića, te je ilustracije potkraj pedesetih godina ne više mlad, nego zreli i ugledni Vladimir Kirin preradio te im dodao nekoliko novih – uglavnom ispod razine engleskih, pa se postavlja pitanje što mu je to trebalo. I to još uz asistenciju autoričina sina Ivana, koji je i kao nasljednik ujakova odvjetničkog ureda morao znati što je Želimir Mažuranić nekoć ugovorio sa slikarom Kirinom.

A što se nepoznanice tiče, ona se odnosi na još jednoga od prvih ilustratora Priča iz davnine, također mladoga umjetnika, dapače – najmlađega. Imao je samo šesnaest godina i zvao se Krsto Hegedušić (1901–1965).

O čemu je riječ?

Originalne ilustracije
Krste Hegedušića

Riječ je o tome da se u Brlićevu arhivu i danas čuvaju „originalne ilustracije Krste Hegedušića za Priče iz davnine iz 1917.“. Ne samo da nikada nisu objavljene nego – koliko mi je poznato – nikada nigdje niti spomenute, pa tako ni u monografiji Hegedušić s inače „iscrpnom Kronikom i ulomcima iz slikareva dnevnika“ autorskoga trojca M. Krleža, V. Maleković i D. Schneider (Zagreb, 1974). Ovdje za godinu 1917. stoji u monografiji najkraća opaska („Za vrijeme školskih praznika Krsto slika prve akvarele Naša kuća u Hlebinama, Naša klet u vinogradu, Selo Hlebine“) bez ijednoga navoda iz Hegedušićeva nikad u cijelosti objavljena dnevnika – ako za tu godinu dnevnički zapis uopće i postoji.

Podatka da je između ostaloga radio i na ilustracijama Priča iz davnine nema ni u inače uzornoj natuknici o Krsti Hegedušiću koju je za Hrvatski biografski leksikon 2002. napisala Višnja Flego. Priložen je također pozamašan popis knjiga koje je taj umjetnik, „osnivač nezavisne umjetničke skupine nazvane Zemlja“ i „utemeljitelj Hlebinske slikarske škole“, ilustrirao i opremio. Među njima su, dakako, i Balade Petrice Kerempuha (1946), knjiga suradnika i prijatelja mu Miroslava Krleže, koji je upravo Hegedušićeve Podravske motive 1933. suprotstavio socrealističkoj umjetnosti, što je bio okidač za napade na Krležu i slijeva i zdesna, pa i raskola u grupi Zemlja.

U arhivskome opisu sačuvanih ilustracija mladoga Krste Hegedušića stoji da se radi o „11 listova, uvezanih u školsku crtanku, akvarel tehnika“. Uistinu je riječ o školskoj Crtanki za mjerstvo otisnutoj u Zagrebu 1915, vjerojatno dio školske opreme Krstina mlađeg brata Željka, čije je ime na njoj, najvjerojatnije naknadno, precrtano. Od nepaginiranih jedanaest listova samo je nekoliko praznih stranica na kojima se naziru tragovi olovkom crtanih raznih geometrijskih likova – najvjerojatnije Željkovih. Sve ostale ispunjene su Krstinim bojenim crtežima koji su većinom i numerirani, ali numeracija ne prati raspored listova, pa se stječe dojam kako je mladi Krsto radio ilustracije bez nekoga reda, što potvrđuju i njihove datacije. Većina crteža zauzima cijelu stranicu crtanke, osim triju na kojima je devet manjih ilustracija. Ukratko, na sveukupno jedanaest listova, odnosno dvadeset stranica školske crtanke formata 25 x 30 cm nalazi se devetnaest Krstinih akvareliranih crteža. Zajedničke svim crtežima autorove su rukopisne intervencije, koje se obično sastoje od navođenja predloška, tj. knjige Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić (na jednome mjestu, i to da je „izdala M. Hrvatska 1916.“!), naslova ilustrirane bajke i podnaslova, odnosno naslova ilustracije prema tekstu bajke, autorov potpis (u varijacijama: K. H., K. Hegedušić, Krsto Hegedušić) te datum. Na šest ilustracija autor je također vlastitom rukom prepisao (uglavnom točno!) dio teksta iz svake ilustrirane Ivanine bajke.

Bibliografski bi se to moglo ovako opisati:

 

Str. /1/ Sl. /1/ Iz knjige Priće iz davnine I. B. Mažuranić – Regoč: Regoč pod Legenom – K. Hegedušić – 1917. 27.VI.

Str. /2/ Sl. /2: 6-7?/ knjiga „Priće iz davnine“ I. B. M. – prića Sunce djever i Neva Nevićica: 6. Vuk i vućica navaljuju na carevu vojsku, 7. Careva vojska – K. H. – 1. VI 1917.

Str. /3/ Sl. 3-4-5: 3. Careva vojska udara na gradinu Oleha bana, 4. Careva vojska polazi na Oleh bana (gradina Oleh bana), 5. Oleh ban strijelja na carevu vojsku – K.H. – 28.VI. 1917.

Str. /5/ Sl. 8 Knjiga „Priće iz davnine“ I. B. M. – Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica... XII dio: Junak Hrelja u borbi sa Zmajem ognjenim – Narodna pjesma „Hrelja Bošnjanine i zmaj ognjeni“ – 28. VI 1917.

Str. /6/ Sl. /?/ Priće iz davnine. I. B. M. – Kako je Potjeh tražio istinu: Ljutiša na razboju uhvatio si dva roba. – P. Nošnja nevalja!! i tijela

Str. /7/ Sl. 9 Knjiga „Priće iz davnine“. I. B. M. – Kako je Potjeh tražio istinu: Bijesovi u Rakiti, Bjesomor kraj bijesova mlati bijesa Potjehovog. – KHegedušić – 28. VI 1917

Str. /9/ Sl. 10-11-12-/13?/ „Priće iz davnine“. I. B. M. – 10. Kako je Potjeh tražio istinu: „Oje oj! Ojeoj! Dovršen je poso moj!“ – cići bijes; 11. Bratac Jaglenac i sestra Rutvica: Zmaj ognjeni polazi na malog Jaglenca; 12. Ribar Palunko i njegova žena: Palunkova žena hvata Lubina.; /13?/. Kako je Potjeh tražio istinu: Ljutiša i Marun potpališe kolibu. – K.H. – 1. VII. 1917.

Str. /11/ Sl. /?/ Priće iz davnine. I. Brlić Mažuranić izdala M. Hrvatska 1916. – Šuma Striborova: Domaći izlaze iz ognja – K. Hegedušić – 26. IV. 1917

Str. /13/ Sl. /?/ Iz knjige Priće iz davnine. I. B. Mažuranić. – Šuma Striborova: Domaći. – Krsto Hegedušić – 29. VI. 1917

Str. /15/ Sl. 14. Priće iz davnine I. B. M. – Regoč: Voda zlovoda; Regoč zaustavlja vodu zlovodu a Kosjenka mu osvjetljuje posao – K. H. – DNE 30.VI 1917. – nevalja! div i selo –

Str. /17/ Sl. 15 Priće iz davnine – Regoč: Regoč i Kosjenka u podzemlju – Krsto Hegedušić – 2. VII. 1917. – nevalja div.

Str. /19/ Sl. 2 /?/ Knjiga „Priće iz davnine“ – Kako je Potjeh trazio istinu III dio.: Bijesovi lete niz vododerinu – 27.VI. – K. Hegedušić – /Na slici olovkom:/ vražji mali – nije po sadržaju

 

Valja primijetiti kako mladi Krsto očito ima problema s razlikovanjem glasova č i ć (Priće iz davnine!), pa ne griješi tek kad je koncentriran te prepiše dobro npr. ime Regoč. Također neke numeracije slika nisu vidljive, pa je teško uspostaviti njihov red. Ni datacija ne slijedi kronologiju, ali se okvirno može reći da su svi crteži nastali u razdoblju od 26. travnja do 2. srpnja 1917. te da je većina nastala u nekoliko dana na smjeni lipnja i srpnja – od 27. lipnja do 2. srpnja.

Najviše Potjeha

Napokon, raspored ilustracija u crtanki ne prati raspored bajki u Ivaninoj knjizi. U knjizi bajke idu ovim redom: Kako je Potjeh tražio istinu, Ribar Palunko i njegova žena, Regoč, Sunce djever i Neva Nevičica, Šuma Striborova, Bratac Jaglenac i sestra Rutvica. Krstina crtanka počinje Regočem i gotovo da se njime i završava. Po broju ilustracija najviše ih otpada na u Ivaninoj knjizi prvu i četvrtu bajku – Kako je Potjeh tražio istinu i Sunce djever i Neva Nevičica – po pet, Regoč četiri, Ribar Palunko i njegova žena jedna, ostale dvije imaju po dva crteža. Iz toga bi se možda moglo zaključiti kakav su dojam pojedine Ivanine bajke ostavile na mladoga Krstu. I dok o tome možemo ipak samo nagađati, jer je prva Krstina mapa ostala tek na razini skice, nešto više može se reći o dojmu koji su barem poneki crteži ostavili na autoricu Priča ili na nekoga iz njezine blizine.

Naime, čak uz četiri ilustracije nepoznata je ruka ostavila svoje komentare, pa tako uz Krstin crtež Ljutiša na razboju uhvatio si dva roba, na lijevome rubu, crvenom je olovkom dopisano: P. Nošnja nevalja!! i dodano običnom olovkom: i tijela. Drugim riječima, tijela likova i njihova ratnička (rimska) nošnja nisu dobro likovni interpretirani. Također crvenom olovkom sličnim ili možda istim rukopisom stoji opaska na rubu Krstine ilustracije Regoč zaustavlja vodu zlovodu a Kosjenka mu osvjetljuje posao: nevalja! – div i selo. Ni sljedeća ilustracija Regoč i Kosjenka u podzemlju nije bolje prošla; na gotovo istome mjestu olovkom stoji opaska: – nevalja div. Napokon, i uz zadnju Bijesovi lete niz vododerinu nepoznata je ruka crvenim dodala: nije po sadržaju.

Čija je to ruka, teško je reći. Baš kao što je teško reći tko je na poleđini naslovnoga lista ove crtanke izvodio sljedeću „matematiku“:

 

20/III. 1929 Krsto ima 27 god. i 4 mjeseca

20/III. 1917    „   je bio 15  „     „ 4   „

             Rodjen 1901. g. 26 studenog.

 

Ostaje činjenica da je netko kritički prelistavao tu Hegedušićevu crtanku, najvjerojatnije sređujući autoričinu građu, a kako je riječ o 1929. godini, ne treba isključiti ni samu Ivanu. Štoviše, taj rukopis odgovara rukopisu arhivskoga predlista na kojemu stoji:

Krsto Hegedušić

ilustracije

„Priče iz davnine“

1917. g

 

Pitanje je zašto se navodi baš ožujak: ili zato što ta osoba 20. ožujka 1929. prelistava Krstinu čitanku, pa je kao građu pokušava interpretirati s očitom sviješću o njezinoj dokumentarnoj važnosti, ili zato što ista osoba zna nešto više, i to više zbilo se u ožujku 1917? Jedno je sigurno: na samoj crtanki mladi Krsto taj datum nigdje ne navodi, nego je, kako smo rekli, najraniji datum 26. travnja 1917. – osim ako se nije zabunio, pa umjesto rimske šestice (VI) – kako je to u ostalim slučajevima – napisao četvrticu (IV), što mnogo ne mijenja.

Napokon, postavlja se i ono glavno pitanje: kako to da je ovaj Hegedušićev rad prekinut i pao u zaborav? Uostalom, kako je uopće mladi Krsto došao na ideju da ilustrira Ivanine priče, je li Ivana za to znala, ako jest, je li se radilo o kakvu dogovoru pa makar i s jednim ma kako talentiranim, ali ipak samo šesnaestogodišnjakom? Nije li to bilo baš u ožujku ratne 1917?! Najzad, kako se crtanka našla u Brlićevu arhivu?

Milostiva gospođo!

O motivaciji da je neposredno nakon objavljivanja Ivana tražila boljeg ilustratora negoli se to po njezinu mišljenju pokazao mladi Orlić ne treba dvojiti. Kirin je već bio svakako bolje rješenje, a da je autorici itekako bilo stalo do dobrih ilustracija, onih koje će pogoditi duh njezinih bajki, pokazuje pismo koje je 10. svibnja 1917. napisala Alfredu Jensenu poslavši mu prethodno svoju novu knjigu. Aludirajući na Orlića, baš kao što se nekoć preko majke ispričavala Matošu zbog pogrešaka u Šegrtu, sada se i švedskom piscu ispričava zbog ilustracija u Pričama: „Ratna cenzura, nesmiljena i spram književniku, nedozvoljava dugih listova, stoga hoću još jedino da ispričam loše ilustracije knjige, koje nikako nisu u skladu sa mojim predočbama. U ova težka vremena ‘Matica’ je morala povjeriti ilustriranje posve mladom umjetniku, a taj nije znao uskladiti svoje interese sa tekstom knjige – te je tako obojima vrlo slabo poslužio.“

Čini se da je rat na svoj način utjecao i na izbor možda starijega i iskusnijega ilustratora čiji bi rad bio bolji, ali svakako i skuplji. Zato ne samo da sljedeće izdanje Priča neće biti ilustrirano, nego ono englesko, odnosno treće Matično izdanje – istina, oba već poratna – neće biti prepuštena slučaju. Ako je tako prošao mladi Orlić, pitanje je bi li tako prošao i mladi Krsto Hegedušić. S obzirom na spomenute opaske, čini se da ni on (i to još đak!) ne bi bio bolje sreće, no to vjerojatno nikada nećemo doznati. Ono što se može eventualno doznati to je sami susret mladoga Krste i Ivane, kojega je ipak bilo!

Naime, u istome se brodskom arhivu čuva i jedno pismo koje je Krsto Hegedušić, sada već uspješni student na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji, poslao Ivani Brlić-Mažuranić, a datirano je u Zagrebu 30. svibnja 1923:

 

Milostiva gospođo!

Izvolite me ispričati što osobno ne mogu doći. Vraćam knjigu, nažalost nisam još ništa učinio – bolest i studij su me zadržali. Mislio sam preko ferja, pa ako ste voljni ostavite mi zadaću preko praznika. –

Uz rukoljub Krsto Hegedušić

 

Čini se da je kontakta doista bilo, samo je teško reći je li izravnoga ili neizravnog. Malo je vjerojatno da je mladi Krsto zato putovao u Brod, prije će biti da su se našli u Zagrebu, kamo je Ivana dolazila roditeljima, u djedovu kuću u Jurjevskoj. Sigurno je i to da je mladome Krsti Ivana posudila svoju knjigu, koju je s on razlogom zadržao, tj. da nešto „učini“, ali to nije stigao zbog bolesti i studija, pa ni za vrijeme ferija, ali je bio i dalje voljan obaviti prihvaćenu zadaću. Krstino spominjanje studija potvrđuje da datum na pismu nije pogrešan, a crtanka pak da se radi o dobrih šest godina. Zar je moguće da mu je toliko trebalo da vrati posuđenu knjigu i javi kako posao nije obavio? Ili je u međuvremenu Ivana ipak vidjela što je njezin mladi suradnik nacrtao, pa je dogovor bio prolongiran? Ili mladi Krsto jednostavno nije bio zadovoljan svojim đačkim uratkom, pa je sam odustao? A možda je baš te 1923. doznao za dogovore između Kirina i autoričina brata Želimira Mažuranića, pa se dalje nije ni upuštao u davno započet posao, kojim je samo iskušavao svoj nesumnjivi talent?

Ali je zato crtanka ostala kod Ivane i tako dospjela u porodični arhiv.

 

P. S.

Nažalost, Krstini mladenački crteži i dalje ostaju nedostupni za javnost, jer s njihovom objavom nije suglasna nasljednica umjetnikovih autorskih prava!

Vijenac 589

589 - 29. rujna 2016.

Klikni za povratak