Vijenac 589

Likovna umjetnost

Izložba Put u vječnost, Galerija Klovićevi dvori, 26. kolovoza–6. studenoga

Fascinantan memento mori

Snježana Samac

Zvonko Maković nije samo pomno birao umjetnička djela i ostale artefakte već je ingeniozno odredio izložbu kao začarani krug, postavljajući različite cjeline dinamikom koja ne može ostaviti ravnodušnim. Oda je to svim ljudima koji su nas napustili

 

 

Meni je možda najdraža bajka Kum smrt, o mlinaru koji je tražio kuma za svog sina i nije izabrao ni Boga ni vraga, već smrt pred kojom su svi jednaki, nema bogatih ni siromašnih, ni gladnih ni sitih. U bajci su opisani radost rođenja i užas smrti kao sastavni dio života od postojanja svijeta.

Bezbroj je tema koje su zaokupljale umjetnike tijekom povijesti i prožimale njihova djela događajima koje su htjeli zabilježiti, one koji su bili toliko snažni da su ih htjeli zabilježiti zauvijek. Ipak, jedan od najekspresivnijih trenutaka u životu svakoga pa i umjetnika jest smrt, mjesto gdje se susreću dimenzije konačnosti i vječnosti. Izravno nepoznata svima osim pokojniku, ona u nama i umjetniku budi individualna emotivna viđenja bilo da su to mir, počinak i spokoj ili bol, strah i tmina. Kako god, riječ je o fenomenu pred kojim svi ustuknu jer je to kraj protiv koga se ne možemo boriti, crta iza koje ne možemo prijeći dok živimo, sučeljavanje koje u nama budi nemoć. Jedino što možemo jest poštivati je.

Na zagrebačkom Gornjem gradu, u Galeriji Klovićevih dvora, postavljena je izložba posvećena smrti i onomu što ide uz nju, nazvana po istoimenom izloženom djelu Gabrijela Jurkića. Na izložbi je predstavljeno stotinjak različitih eksponata vrlo široko obuhvaćena razdoblja, različitih autora i tehnika, dokumentiranih faktografija, klasičnog ili suvremenog umjetničkog izraza. Najviše je ulja na platnu, fotografija, skulptura, grafika, ali ima tu i instalacija, crtanih filmova i uporabnih predmeta.

Smrt u starih majstora

Ukratko, vrlo opsežna izložba, jedna od onih koje smatramo većim zalogajem, s obiljem zanimljivih radova. Ono što izložbu čini vrlo kvalitetnom i u mnogočemu drukčijom od drugih jest izbor djela i njihov postav, za što je zaslužan Zvonko Maković, autor koncepcije i postava izložbe. Mnogi autori i kustosi trude se postavom prezentirati što je moguće podrobniju izložbu, što im nerijetko i ispijeva, ali ono što je izloženo na ovoj izložbi ima mnogo izazovniji karakter koji počiva na gradaciji emocija, zasnovanoj na ekspresivnom i suptilnom vođenju koje za rezultat ima vrlo snažne klimakse za posjetitelja. Autor izložbe nije samo pomno birao umjetnička djela i ostale artefakte već je ingeniozno odredio Put u vječnost kao začarani krug, postavljajući različite cjeline dinamikom koja vas ne može ostaviti ravnodušnim promatračem ili tek prolaznikom u informativnom izletu za zalogajem umjetnosti. Mnogi od izloženih radova nalaze se kao stalni postav u raznim galerijama ili su na druge načine već bili predstavljeni široj kulturnoj javnosti, ali ih je uvijek radost vidjeti ponovo.

Uvertiru čini Crna zastava Ljube Babića, jedan od znakovlja kojima se ističe nečiji odlazak. Potom slijede tijela na odrima, ulja Vlahe Bukovca, Bele Čikoša Sesije, njihove studije te preko mrtvih tijela Krista i ostalih prikaza opredmećene smrti, kako je to lijepo formulirao Maković u svom tekstu uz izložbu, susrećemo različita viđenja napuštanja ovog svijeta, bilo da je riječ o umjetnici na samrti (Dora Pejačević) ili gubitku nekog drugog bliskog bića (Miljenko Stančić), kao što je dijete, sin. Redom se nižu veliki majstori kraja 19. i 20. stoljeća kojima ispraćamo velikane likovnih umjetnosti. Potom nas u velikim odajama dočekuje slojevit pregled raznih predmeta i likovnih materijala koji akcentiraju smrt kroz vjekove, pokazuju načine sahranjivanja,daju nam prikaze cjelovitih postupaka pogrebnih priprema i samu ceremoniju pokopa kod različitih naroda. Uz nju idu i strahote mučeničkih smrti ilustrirane Jame Ivana Gorana Kovačića, što ukazuju na istinu da smrt nema uvijek i za svakoga isto lice. Sljedeće što pobuđuje vrlo intenzivnu nelagodu jest instalacija Ivana Faktora Slavonski nadgrobni spomenik, koja vas uvlači u ambis tame koju potenciraju zvučni efekti, u potpunoj opoziciji dotadašnjoj mirnoj glazbi, zvučnoj pozadini spokoja. Kad iskoračite kroz gusto narezane trake izlaza instalacije, kao da osjetite neizmjerno olakšanje i spremni ste za dostojni ispraćaj velikana kao što su Alozije Stepinac, Stjepan Radić, Josip Juraj Strossmayer i ban Jelačić. Postav lijesova upotpunjen fotografijama i pratećim ostacima podsjeća vas da je smrt privid i da je ona zapravo vječnost. Da se ne varate u svojoj prosudbi vječnosti, svjedoče fotografije preminulih osoba, povijesnih ličnosti, običnih i važnih ljudi: svima oni znače neizrecivo, nešto što će nositi zauvijek u sebi, a komad požutjelog lista tek je dokumentirana stvarnost trenutka oproštaja. To je dvorana uprizemljenja i sučeljavanja s vlastitošću, traženje vjere u smisao da ćete i vi biti dio nečijeg sjećanja, imati status vječnosti barem u mislima onih kojima ste utrli trag svog postojanja.

Iza toga vidite sva lica smrti (Mauro Stipanov) u dvorani ispunjenoj od vrha do dna portretima lubanja koja nejednakim otiscima utiskuju u vas drugu stranu bezuvjetne činjenice nakon koje se gotovo nemate snage pogledati u zrcala na lijesu sljedećeg eksponata u nizu. Među zadnjim pečatima stoji Nazočnost smrti Ljube Ivančića kao voajer u prikrajku koji čeka pravi tren da prekine nit života.

Prolaznost i poroznost ljudskog tijela vidljiva u još nekim instalacijama kakve su one Alema Korkuta i Damira Sokića (ili Kniferove Bilješke) vidovi su različitih umjetničkih pogleda na kompleksnu temu – smrti kao nečeg neizbježnog. Nadgrobni spomenici i metaforičke skulpture smrti dio su kulture svakog naroda, plač ili ples ono je što prati čovjeka do svršetka. Tako je to od pamtivijeka.

No put u vječnost nije tek osmrtnica ili knjiga umrlih, već mnogo više od toga. Umjetnici koji su stvarali imali su iste pomisli kao i obični ljudi, ni njih smrt nije zaobišla, ali su zbog svoje darovitosti imali šansu o njoj snažnije govoriti. Govorili su svojim vrhunskim umijećem stvaranja umjetničkih vrednota. Stvarali su je onako kako su je vidjeli, subjektivno mekanu i plahu poput tankog tila što je prekrivao tijelo na odru, tvrdu kao kamenu ili brončanu lubanju, goruću poput vatre pakla, ledenu poput savršeno ispolirane površine, hendikepiranu i bez očiju, u grču ili slobodi, u cijuku ili slavlju. Opisivali su je upravo onakvom kakva ona jest; sigurna za sve a individualna za svakog pojedinačno.

Jasnoća ideje

I tu se možemo vratiti na početak prikaza izložbe i zašto sam je ocijenila iznimnom. Rijetko se u našim galerijskim prostorima može vidjeti nešto toliko impresivno i cjelovito. Autor izložbe nije se fokusirao na ono što je svakodnevno – da svako djelo priča svoju priču. Jest, i ovdje svako djelo priča svoju priču, ali je cjelovitost i zaokruženost kompletnog postava toliko dojmljiva i jasna da joj nisu nužne ni legende što stoje uz eksponate ni tekstovi koji su također vrlo lijepo objedinjeni u bogatom katalogu. Sam autor postava uspio je prijeći preko crte i kao lebdeći apsolut učiniti čudo, individualno pretvoriti u zajedničko objektivno: pokazati, prikazati i osloboditi. Retrospektive su dojmljive, sakralne izložbe uzvišene, stilske povijesne, suvremene iznenađujuće, inventivne ali pomiriti sve u jednoj temi s istim intenzitetom uistinu je zahtjevan posao, obaviti ga kvalitetno, u ovom slučaju, zapanjujuće. Ne znam koliko je dugo Zvonko Maković promišljao ovu izložbu, ali ju je postavio znalački.

U vrijeme ne tako davne nam ratne povijesti malen broj umjetnika uspio je tako snažno prenijeti poruku prekinutih života, istine iznenadnog nestanka, straha od smrti i svega onoga što se može vidjeti i bez ratne fotografije. Malo ih je dosegnulo tu razinu emocije koja nam je tada bila tako bliska. Da je odlazak dio naše svakodnevnice, što često ne vidimo jasno jer smo puni života, znamo kad nas netko na to podsjeti. Ova je izložba oda svim ljudima koji su nas napustili, ona je priručnik za vrednovanje postojanja, upereni prst u podsvijest iz koje trebamo iznjedriti misao o savršenstvu kraja. I konačnost može biti lijepa, a smrt uzvišena.

Vijenac 589

589 - 29. rujna 2016.

Klikni za povratak