Vijenac 583

Likovna umjetnost

Izložba Zdenka Bužeka U Galeriji Matice hrvatske

Slikar otkrivač

Nikola Pažin

„Brišući kistove na krpi pored platna, primijetio sam da se na njoj formira kompozicija kakvu sam želio dobiti na platnu.“ Uvodna rečenica slikara Zdenka Bužeka možda najbolje opisuje njegovu najnoviju izložbu, otvorenu 22. lipnja u Galeriji Matice hrvatske. Izložena su djela evokativne apstrakcije, izvedena nanošenjem vodenih boja na platno sa što manjom intervencijom autora, koji ih navodi da se razlijevaju u šarene i amorfne oblike. Isključivanjem svjesne namjere u procesu stvaranja slika, Bužek se pokušava udaljiti od planskog i racionalnog, sa svrhom otkrivanja novih i iskonskih kombinacija formi i boja. Uloga slikara kao kreatora time se pretvara u ulogu otkrivača ili posrednika, koji bira veličinu platna, proces i kolorit, ali ne određuje konačno rješenje. Time ostavlja um otvoren svim mogućim kompozicijama koje vodene boje, spontanim razlijevanjem i suptilnim navođenjem autora-otkrivača, mogu postići na platnu. Orkestar boja koji svira dirigentu nepoznatu pjesmu, no slijedi njegov ritam.

Zdenko Bužek rođen je 1957. u Helsinkiju, a 1984. diplomirao grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od tada se bavi slikarstvom, instalacijom, performansom i raznim konceptualnim događanjima i idejama. Kao i sa svim njegovim radovima, koncept iza izložbe ključan je za razumijevanje njezine prividne jednostavnosti. Na jednom od zidova galerije, umjesto platna, nalazi se tekst u kojem autor objašnjava svoju filozofiju i inspiraciju koja leži iza ove serije slika. Taj je tekst jednako dio izložbe kao i izložena platna, a u njemu je opisan proces kojim se postižu tzv. „slobodne kompozicije“, donekle nasumične, ali ne i izvan kontrole autora, već oslobođene bilo kakvih predodređenih vizija završnoga stanja. To je teško postići, piše Bužek, „jer um uvijek nađe načina umiješati se u komponiranje“.

Postignute slike su vedre, lagane kombinacije boja, pomno posložene u prostor s okom za ravnotežu i ritam. Mrlje, plohe i nesputani potezi svijetle vodene boje asociraju na enformel i tašizam, ali ipak obuzdaniji, lakši i prozračniji... Sinteza i korištenje prošlih tehnika kao smjernica za otkriće novih koncepata i novih slikarskih načela. U galeriji smještenoj u podrumu slike odaju dojam prozora u drugi, malo više spontan i slobodan, svijet. Djela nemaju nazive, što se slaže s filozofijom nemiješanja, jer time bi autor mogao drastično promijeniti ili navoditi promatračev dojam slike. Zbog toga, a i zbog jedinstvena ritma koji slike postižu, stječe se dojam da su sve dio velikoga poliptiha, složene tako da se gledaju zajedno, a ne pojedinačno. Manjak fizičkih okvira također pospješuje tu impresiju, iako su kompozicije, zahvaljujući autorovoj pažnji u izboru početnog stanja, doista uokvirene same sobom.

U drugoj, manjoj prostoriji odvojena su ranija djela iz iste serije – što je opet taktička odluka zbog određenih stilskih razlika koje te slike izražavaju. Ne bi se uklapale među blage i sanjolike nijanse kasnijih kompozicija, a i rušile bi koncept Vodenih boja na platnu jer su neke od ranijih slika naslikane temperom. No ta ranija djela zanimljiva su iz drugih razloga. Više su kontrolirana pa, zahvaljujući pomnim potezima čistih boja iz tube, pokazuju Bužekovu vještinu u kreiranju izvanrednih kompozicija, kada ne pokušava smanjiti razinu svoje prisutnosti na platnu, a također nagoviještaju nadolazeću misao „slobodne slike“ načinom svojega razvoja. Sam autor je na jednoj slici, skinuvši je sa zida, ukazao na umjetničku inspiraciju – naime, dok je slikao po platnu, boje su na poleđini platna ostavljale mutne i spontane mrlje, polja boje koja asociraju na Helen Frankenthaler i na poratni pokret Color Field, ali amorfni, šareni, nesputan formom. Emulirajući taj efekt nanošenjem razvodnjenih boja na platno, Bužek postiže sličnu iskrenost u kompoziciji, birajući početno stanje, ali ne i završno, „komponiranje bez upletanja u komponiranje“, kako on sam kaže.

Ulaskom u izložbeni prostor, posjetitelj je odmah sukobljen s autorovom filozofijom, sažetom u nekoliko paragrafa teksta na suprotnom zidu. Tok izložbe vodi ga pored tri staložene kompozicije koje stvaraju kontrast sputavajući žarke, vedre boje u hladna simetrična polja. No to je tek uvertira, jer sljedeća djela počinju varirati u izboru boja, veličini platna i kompoziciji, koja postaje sve slobodnija. Poput simfonije prirodnih zvukova, osnovne boje nameću ritam ostatku platna, i postižu unikatan i izbalansiran ples. Ako se otvori um autorovim idejama, ova izložba može biti jednako konceptualna kao i neki od Bužekovih ranijih hepeninga, postavljajući pitanja o naravi umjetnosti, odnosu umjetnika i njegovih djela te o definiciji slikarske kompozicije. Ulaskom u drugu prostoriju, promatrač nalazi nove poglede na tu tematiku, ranija djela drukčijeg dojma, koja različitošću potenciraju uniformnu melodiju iz prve prostorije. Ovdje se nalazi ključni dio slagalice, geneza inspiracije, i uviđaju se elementi koji upotpunjuju crtu razvoja koncepta izložbe. Slijedi povratak u glavnu prostoriju, gdje će promatrač (kao heroj u monomitu), oboružan novim razumijevanjem, moći dovršiti razgledavanje ciklusa. Punim krugom dolazi se opet do Bužekova teksta, koji sad služi kao početak i kraj posjeta, kao okvir koji omeđuje sva izložena platna.

Vijenac 583

583 - 7. srpnja 2016.

Klikni za povratak