Vijenac 582

Film

Uz 26. svjetski festival animiranog filma održan u Zagrebu od 6. do 11. lipnja

Egzistencijalne i intimne drame

Josip Grozdanić

Animafest kao jedini hrvatski filmski festival koji je svjetski poznat, u ovogodišnjem je izdanju ponudio nešto slabiji program. No i ove su godine ljubitelji provokativne animacije došli na svoje

 

 

Nakon što je u prošlogodišnjem, jubilarnom 25. izdanju, prvi put ponudio objedinjeni program kratkometražnih i dugometražnih ostvarenja koja su se prethodnoga desetljeća izmjenjivala bijenalnim ritmom, Animafest kao jedini hrvatski filmski festival s atributom svjetskog u ovogodišnjem je izdanju ljubiteljima animiranih filmova i, štono bi rekao Dražen Siriščević, onima koji će to tek postati, ponudio u cjelini nešto slabiji program u obje kategorije. No to ne znači da ljubitelji maštovite, svježe, intrigantne, poticajne, duhovite, zabavne i ponekad provokativne animacije sa svih meridijana i paralela nisu došli na svoje. Naprotiv, i ovaj je Animafest obilovao iznimno uspjelim filmovima, podjednako dugog i kratkog metra, što je u spoju s već uobičajenim festivalskim šušurom koji podrazumijeva neformalnost, ležernost, pozitivni infantilizam i dobru vibru kao stalna prepoznatljiva obilježja manifestacije, rezultiralo još jednim Animafestom nakon kojeg se i autori i posjetitelji zadovoljno raziđu sa željom ponovnoga susreta i druženja i sljedeće godine.

Borba protiv komunizma

U Velikom natjecanju dugometražnog filma Grand Prix je zasluženo osvojio biografski dokumentarac Čarobna planina rumunjske autorice Ance Damian, različitim tehnikama i stilovima animacije realizirana dokudrama u koju su umetnuti i dokumentarni isječci kojima se redateljica, u suradnji sa suscenaristicom Annom Winkler, inventivno poigrava animirajući ih i oblikujući na gdjekad začudne, tendenciozno groteskne i pomaknute, a u svakom slučaju vrlo efektne načine. Djelo prethodno nagrađeno na festivalima u Amiensu, Gijónu i Karlovim Varima središnji je dio autoričine trilogije započete izvrsnim filmom Crulic – put na onaj svijet prikazanom na Animafestu 2013, trilogije posvećene junaštvu i neobičnim ljudskim sudbinama. Protagonist je Adam Jacek Winkler, poljski disident, izbjeglica, aktivist, fotograf, novinar i pustolov koji je još u mladosti odlučio život posvetiti borbi protiv komunizma, a na to ga je nadahnula ne samo tragična sudbina brojnih članova njegove obitelji koji su od strane Sovjeta u travnju i svibnju 1940. zajedno s 22 tisuće sunarodnjaka pobijeni u šumi Katyn, nego i život slikara i dekoratera u Francuskoj tijekom 60-ih godina, kad se zbližio s tadašnjim poljskim oporbenjacima, kao i činjenica da je njegova supruga Maria Tworkowska u tzv. procesu planinarima osuđena na tri i pol godine zatvora. Tražeći najbolji način za borbu protiv sovjetskog komunizma, Adam je naposljetku 1980-ih dospio u Afganistan, gdje se priključio mudžahedinima te se rame uz rame sa zapovjednikom Massoudom, znanim kao Lav od Panjshira, borio protiv Rusa. Inteligentno koncipirana u formi Jacekovih živih sjećanja koja on prepričava kćeri, Čarobna planina dinamičan je i dramaturški odlično komponiran kolaž raznorodnih tehnika i stilova animacije koji se gdjekad mijenjaju iz kadra u kadar, osvajaju domišljatošću i originalnošću pristupa te čija je posebna vrlina potpuni izostanak patetike. Naprotiv, Jacek je u pripovijedanju duhovit i autoironičan, njegova je hrabrost obilježena bizarnostima i apsurdom, a sve to priči daje dodatnu gledljivost, šarm i aromu autentičnosti.

U Velikom natjecanju kratkometražnog filma stručni je ocjenjivački sud Grand Prix dodijelio vrlo dobrom crtiću Kraj igre autora Phila Mulloya, učinkovito minimalističkom animacijom realiziranoj zabavnoj satiričnoj crnohumornoj storiji o dvojici prijatelja koji se vikendom zabavljaju igrajući „ratne igre“. Isprva benignu i duhovitu storiju što imponira efektnim dvodimenzionalnim predočavanjem prostornosti i perspektiva autor gradiranjem crnoga humora i pomaknutih situacija postupno pretvara u tamnim detaljima i naznačenom mizantropijom obilježenu u završnici pesimističnu priču o ljudskoj nehumanosti i o tome kako naizgled benigna zabava može dovesti do tragičnih rezultata. Nažalost, s protjecanjem filma stječe se dojam da Mulloy nije bio siguran, ili pak da nije znao kako zaključiti cjelinu i metaforički poentirati, pa se pred kraj gubi u nizanju istina duhovitih, ali i nepotrebnih bizarnosti i apsurda, uz pretpostavljivi izgovor da su ljudi i rat jednostavno takvi. Ako se takvo objašnjenje i prihvati, ostaje činjenica da film koji izvrsno počinje te većim dijelom razvija priču i ideju u završnici pada na značenjskim i simboličkim razinama.

Obiteljski rituali

U kratkometražnoj konkurenciji kakvoćom se izdvojio sjajan Nedjeljni ručak scenaristice i redateljice Céline Devaux, autorice afirmirane hvaljenim biografskim crtićem Život i smrt presvijetlog Grigorija Efimoviča Raspućina iz 2012. Riječ je o ostvarenju koje osvaja iskrenošću, duhom, humorom, ironijskim pristupom, zanimljivim i oštroumnim opservacijama ljudske prirode i karaktera, učinkovitim varijacijama korištenja glasa formalnog protagonista i naratora u offu, kao i poigravanja intenzitetima i registrima, jer protagonist povremeno i vrišti, a sve u svrhu dočaravanja dominantno ritualiziranih zbivanja i razgovora na nedjeljnim ručkovima u stanu njegovih roditelja. Baš kao i njemu, a on je mladi Jean u očima svih ostalih presudno obilježen homoseksualnošću, ti su ručkovi svima koji se na njima okupljaju gnjavaža koja se jednostavno mora odraditi, ako ni zbog čega drugog, a ono makar iz pristojnosti i obiteljskih odnosa, iako bi svi željeli biti negdje drugdje i raditi nešto drugo. Ljudi okupljeni oko stola jesu Jeanova majka koja se intenzivno prisjeća svoje mladosti i ljepote, na kojima zavidi sinu, mladićev otac koji se skanjuje razgovarati o bilo čemu vezanu uz sinovu seksualnu orijentaciju, ali će ipak stati na njegovu stranu kad krenu otrovne zadjevice mladićevih dviju tetki, usidjelica kako ih Jean vidi bez osobnog života i ikakvih obveza, baka koja ništa ne govori, ali se znakovito ponaša. Sve njih autorica oslikava sardoničnim humorom uz sjajna minimalistička karakterna profiliranja, također uz učinkovito utjecanje groteski i pretjerivanjima kojima je predočeno mladićevo viđenje obiteljskog mikrosvijeta. Spomenuto njegovo povremeno vrištanje praćeno spretnom uporabom glazbe dodatno pridonosi plastičnom oslikavanju likova i situacije, kao i naglašavanju emotivnijih dionica u kojima ima i egoizma, povrijeđenosti, zamjeranja, odbojnosti, prikrivene agresivnosti, taštine, želje za bijegom i nepripadanjem, odnosno svega onoga što obilježava odnose u svim obiteljima. A ti su odnosi i bizarni i groteskni, pa tako majčina priča o mladosti biva ilustrirana njezinim odrazima u posuđu i priboru, dok mlada i razodjevena zavodi muškarce i vodi ljubav s njima, otac na sinovu glavu izlije bocu alkohola a tetke neurotično i nekontrolirano plešu izvodeći grimase i tjelesno se deformirajući.

U svemu navedenom razvidna je autoričina tendencija za estetizacijom odvratnosti pa i vulgarnosti, ona skupa s mladićem uživa u njegovu nihilizmu i želji za pripadanjem drukčijoj obitelji, no tako je sve do točke u kojoj sve ipak u dovoljnoj mjeri sjeda na svoje mjesto, jer je sve ionako zadano i neizbježno, pa će se svi opet u istom sastavu naći i sljedeće nedjelje, da bi vodili iste razgovore i prolazili identičan ritual.

Ako ne najzanimljiviji, a ono svakako najatraktivniji film prikazan na festivalu na kojem se u Natjecanju dugometražnog filma zakitio Posebnim priznanjem žirija jest satirična (crno)humorna egzistencijalna drama Anomalisa koju je kultni filmaš Charlie Kaufman režirao u suradnji s lutkarom Dukeom Johnsonom, za Oscar i Zlatni globus nominirano još jedno autorovo elaboriranje ljudske prirode i egzistencijalne nelagode.

Svi Kaufmanovi projekti, podjednako scenaristički kao i redateljski, načelno se žanrovski mogu definirati kao manje ili više humorne egzistencijalne drame, no bilo kakvim užim svrstavanjima i žanrovskim određenjima njegovim se filmovima zapravo čini medvjeđa usluga, jer se njihovo tematsko bogatstvo i značenjska punina time nužno i neizbježno reduciraju, pojednostavnjuju i osiromašuju.

Još od Johna Malkovicha Kaufmanove su omiljene teme pojedinačni identiteti i njihove nestalnosti, njihova variranja i ulaženje u njih kroz zanimanja likova ili doslovnom animacijom lutaka kao u ovom filmu, lažne predodžbe o ljudima, brisanja granica između fikcije i stvarnosti te etički aspekti motiviranosti postupaka protagonista, a sve to on istražuje posezanjem za intenzivnim metafikcijskim, filozofskim, moralističkim i metafilmskim poigravanjima. U Anomalisi, adaptaciji vlastita kazališnoga komada objavljena pod pseudonimom Francis Fregoli, Kaufman tako kreira priču o krizom srednjih godina ozbiljno načetu Michaelu Stoneu, obiteljskom čovjeku i autoru bestselerskog priručnik za usavršavanje poslovnih rezultata tvrtki što odsjeda u hotelu u Cincinattiju, gdje mora održati predavanje na teme iz priručnika. Kaufmanova temeljna izvedbena strategija jest ona očuđavanja gledatelja, pa svi likovi osim Michaela, neugledne djevojke Lise s ožiljkom na licu koju će u hotelu upoznati i s njom provesti noć te njegova malog sina kojeg vidimo pred kraj, imaju identična lica uz razlike tek u odjeći, naočalama, frizuri, boji kose ili njezine odsutnosti.

Također, svi likovi osim Michaela (glas Davida Thewlisa) i Lise (glas Jennifer Jason Leigh) govore istim glasom glumca Toma Noonana, a te bunjuelovske dosjetke izvrsno funkcioniraju, osobito u kontekstu protagonistove zamjetne paranoidnosti, njegove neurotičnosti i nesigurnosti, problematičnoga braka, zategnuta odnosa sa suprugom i bezuspješna pokušaja obnavljanja veze sa sad sredovječnom Bellom, s kojom je deset godina ranije bio u vezi i koju je ostavio bez riječi objašnjenja. Anomalisa (Lisa kao anomalija u ovom i ovakvom svijetu) film je u kojem karverovska priča „kratkih rezova“ biva razrađena Kaufmanu bliskim bunjuelovskim nadrealnim izvedbenim detaljima (u sekvenci sna Michael u podrumskom uredu pronalazi upravitelja koji je u njega zaljubljen, dok mu se deseci tajnica nude da spava s njima) i koji zaslužuje najtopliju preporuku.

Vijenac 582

582 - 23. lipnja 2016.

Klikni za povratak