Vijenac 581

Likovna umjetnost

Uz monografiju Enesa Quiena Kipar Rudolf Valdec, život i djelo (1872–1929)

Valdec i njegovo vrijeme

Dorotea Jendrić

Brojem ostvarenja, raznovrsnošću i specifičnošću tipova te opisanim lûkom od klasicističkih i secesijskih do realističkih i naturalističkih skulptura, Valdec se svrstava u ključne protagoniste kiparstva kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća u Hrvatskoj, š

Što je dulji vremenski odmak od fizičkoga odlaska nekoga umjetnika, sve je teže posložiti kockice mozaika nečijega života i djela. Kad se iz nakladničkih kuća pojavi neka nova monografija, često nam je to znak da je netko odradio dug prema zaslužnima, a zaboravljenim kulturnim autoritetima. Hvalimo se i naprednim korištenjem interneta, a ako u tražilicu upišemo, primjerice, ime kipara Rudolfa Valdeca, čitamo petnaestak uopćenih rečenica o umjetniku koji je završio Obrtnu školu u Zagrebu, studirao kiparstvo na akademijama u Beču i Münchenu, autoru koji je radio u duhu secesije i realizma. Spominje se njegov pedagoški rad na Akademiji likovnih umjetnosti (1908–29), da je bio član JAZU-a (danas HAZU) od 1919. i donose fotografije dva-tri djela.

Stoga nam i u 21. stoljeću ostaju monografije kao ona starinska nužna osnovna literatura za tumačenje bitnih ličnosti iz naše kiparske povijesti. Konačno imamo netom objavljenu opsežnu studiju Kipar Rudolf Valdec, život i djelo (1872–1929), istraživački rad povjesničara umjetnosti Enesa Quiena, njegova doktorska disertacija (obranjena 2012). Izdavač je monografije Akademija likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje Quien radi kao profesor. Kipara Valdeca sada imamo priliku zahvaljujući Quienovoj monografiji upoznati do najmanjega detalja, pročitati u bilješkama detalje brojnih ugovora između kipara i naručitelja, vidjeti primjere korespondencije s detaljima iz privatnoga života sa suprugom Helenom i dvojicom posinaka, imamo priliku čitati o životu i djelu punom paradoksa. Od boležljiva zagorskoga dječaka koji je rano ostao bez oca, pa je morao biti smješten u sirotište na Kaptolu, preko učenika Obrtne škole o kojemu su učitelji govorili kako nema talenta, prometnuo se školovanjem u Beču i Münchenu u ustrajna kipara i vješta majstora koji je obilježio svoje vrijeme kraja 19. i prvih godina 20. stoljeća, zajedno s vršnjakom mu Robertom Frangešom Mihanovićem i nešto mlađim Ivanom Meštrovićem. Kako je svjedočio Kršinić „Valdec je bio duhoviti veseljak koji je volio ljude“. 

Autor monografije posebno je iscrpno obradio prilike u umjetničkim krugovima oko formiranja Društva umjetnosti s Izidorom Kršnjavijem na čelu, prostorni i vremenski okvir u kojemu su se našli umjetnici nakon školovanja po inozemnim akademijama od Beča, Münchena, Praga i Pariza te aktivnostima i izložbama u Zagrebu na početku 20. stoljeća.

Rani radovi

Istražujući život i djelo kipara Rudolfa Valdeca tijekom četiri godine povjesničar umjetnosti Enes Quien registrirao je i katalogizirao ukupno 166 umjetnikovih djela (Gliptoteka HAZU, Moderna galerija i Arheološki muzej u Zagrebu, muzeji u Varaždinu, Našicama, Beogradu te privatne zbirke), uz brojne javne i nadgrobne spomenike. Najviše je dokumenata očuvano u Ostavštini Valdec u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU-a. Upravo je taj arhiv pravo vrelo podataka. Posebno su vrijedne fotografije koje pokazuju Valdecove modele, skice za biste, spomenike, alegorijske kompozicije ponajviše izvedene u sadrenom materijalu, od kojih su mnoge uništene. Fotografije su ostale jedini „dokazni materijal“ da je postojala sadrena skica, jer djelo često nije ni izvedeno u drugom materijalu. Posebno to vrijedi za rane radove. Doznajemo da je Valdec u ranoj stvaralačkoj fazi radio plitke i duboke reljefe u kojima se vrhunski izvještio, a stilski njegovo mjesto pripada ranoj secesiji i posve je u skladu s glavnim europskim kretanjima. Iz te rane faze posebno se izdvajaju tri reljefa. To su Ljubav sestra smrti (1897), Memento mori i Magdalena (oba iz 1898). Sva tri reljefa bila su izložena na izložbi Prvoga hrvatskoga salona 1898. u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu. Brončani reljef vrlo precizne plitke modelacije Ljubav sestra smrti čuva se u Gliptoteci HAZU, a istodobno interpretira dvojnost ljepote života koju prate znakovi smrti. Valdec je time među prvima u nas uveo teške, pesimistične teme u naše kiparstvo, a ti rani radovi već idu u red boljih u njegovu opusu. U tom slijedu mnogo je njegovih nadgrobnih spomenika realizirano, a dokumenti otkrivaju i one koji su ostali u skicama. 

Umijeće portreta

Kipar Valdec bio je vješt portretist. Za njegove portrete možemo reći da su modelirani na temeljima realizma i naturalizma. Enes Quien na temelju modelacijske razlike, a u tijesnoj vezi s funkcionalnim, dijeli Valdecove portrete u tri skupine.

U prvu je uvrstio djela s „antičkim“ značajkama i realističkim i naturalističkim izrazom. Grupi pripadaju portreti antičkih grčkih filozofa Platona i Aristotela s pročelja zgrade Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj 10 u Zagrebu, modelirani po uzoru na kasnorimske i ranorenesansne skulpture. Tu su još i portreti samoborskih velikana Ferde Livadića i Ljudevita Šmidhena postavljeni na pročelje zgrade Gradskoga poglavarstva u Samoboru.

Drugoj grupi pripadaju spomenici znamenitih ljudi koji nisu ni „idealni“ ni „antički“, a ni suvremenici. Tu je ponajprije spomenik Antunu Nemčiću u Križevcima, jednom od prvih Valdecovih spomenika. Metalna ploča na postamentu jednako je važna kao i portretirani lik, primjer jednostavnosti i čistoće, to je spomenik koji će poslije biti uzor za mnoge druge njegove radove.

Treća grupa obuhvaća najviše Valdecovih spomenika, među njima najpoznatiji je spomenik Ivanu Mažuraniću na Zrinjevcu u Zagrebu s portretnom bistom visine 80 cm te njegov spomenik Ivanu pl. Kukuljeviću Sakcinskom (oba postavljena 1911).

Punih osamnaest godina bavio se Valdec studijama najvećega hrvatskoga mecene i dobrotvora biskupa Josipa Jurja Strossmayera, čiji lik dobro poznajemo upravo preko sjajnih Valdecovih spomenika. U tom je razdoblju izradio čak osam portreta, nekoliko portreta i skica za spomenike u Osijeku i u Zagrebu, a veličanstven je nadgrobni spomenik za kriptu đakovačke katedrale za koji je kiparu upute diktirao sam biskup, te biskupovu posmrtnu masku (1905).

Valdecovo je remek-djelo spomenik Dositeju Obradoviću izrađen za park u Beogradu. To je prva slobodno stojeća figura muškarca vitke figure u lakom koračanju, izvanredno obrađene statike tijela u realističkoj modelaciji lica i baroknoga kostima sa šeširom. Pokrenuto je cijelo tijelo, spomenik je vrhunac cjelokupnoga njegova opusa izrađen za park u Beogradu i postavljen 1911. U tom razdoblju važan je za Valdeca i spomenik bugarskom vojvodi generalu Radku Hadži Dimitrievu za grad Sliven, a to rješenje s kojim je kipar pobijedio na natječaju – nikada nije izvedeno. Na temelju fotografije možemo vidjeti kako je izgledala skica. Valdec je i autor dvaju konjaničkih spomenika kralju Petru I. Oslobodiocu. Jedan je bio postavljen u Velikom Bečkereku (danas Zrenjanin), a uništen je 1945, dok je drugi spomenik Petru I. postavljen u Bijeljini tek nakon Valdecove smrti. To su dva najveća kiparova spomenika. 

Prvi put u ovoj knjizi objavljena je i fotografija koja prikazuje tri dječja izgubljena portreta. Dovoljno oštra fotografija pokazuje dječakov profil u reljefu, što bi mogao biti njegov posinak Geno, te u punoj plastici u gornjem dijelu realističnu glavu dječaka njegova prijatelja, „Hotkova sineka“, i djevojčicu za koju se ne zna tko je. Dječji portreti u modernom hrvatskom kiparstvu prava su rijetkost, pa autor monografije navodi da je „Valdecov portret nasmijane, znatiželjne, vesele djevojčice pune života, jedno od najboljih djela dječje portretistike uopće“.

Skulptura za masone?

Ono što je posebno zanimljivo u vezi s Rudolfom Valdecom jest to da u svom stvaralačkom postupku nije radio skice, nema nijednoga slobodnoga crteža olovkom, krokija, ne postoji bilo kakva skica za skulpturu. Sve je izravno modelirao u glini. O njegovu životu i razmišljanjima autor knjige doznao je najviše iz privatne korespondencije i imovine koju je ostavio u atelijeru i radnom stolu u Bosanskoj ulici. U bilješkama se čitaju njegovi stavovi, razmišljanja i događaji iz života, kao što je dnevnik s putovanja u Ameriku 1912–14. Doznajemo i da je bankrotirao zbog lošega poslovanja dnevnoga lista Domovina koji je tijekom 1920. izlazio tek osam mjeseci (Valdec je bio vlasnik, a Milivoj Predić u Beogradu glavni urednik).

Precizno su u knjizi fotografski dokumentirane dekorativne skulpture i alegorijske figure postavljene na pročeljima i završnim vijencima brojnih zagrebačkih poslovnih zgrada, zgradi glavne podružnice Austrougarske banke u Jurišićevoj 17, centralne štedionice (ugao Gundulićeve i Ilice) koje su visoko iznad našega pogleda, a itekako su vrijedna kiparska ostvarenja.

Reljefne kompozicije na secesijskoj zgradi Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu imaju posebno značenje u Valdecovu opusu. Na južnom zabatu u pet polja postavljene su figure, među kojima su dominantne one stojeće u središnjem polju s Bakljonošom u središtu kompozicije. Sedam kamenih likova zgusnuto je u tom središnjem prizoru pod kosinom zabata, a bitno je njihovo duhovno značenje. S obzirom da je Valdec od 1907. bio član masonske lože Ljubav bližnjega, zaključuje se da je i taj reljef na iznimno vidljivu mjestu i u javnom prostoru ključ za čitanje skrivene masonske poruke kroz prikaz sedam planeta i Zodijak.

Brojem svojih kiparskih ostvarenja, raznovrsnošću i specifičnošću skulptorskih tipova te opisanim lûkom od klasicističkih, secesijskih i simbolističkih do realističkih i naturalističkih skulptura realiziranih u trideset godina rada, Valdec se svrstava u ključne protagoniste kiparstva kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća u Hrvatskoj, pa je to vrjedniji istraživački trud da se donesu u knjizi nove spoznaje i neispričane priče o velikanima hrvatske likovne umjetnosti.

Vijenac 581

581 - 9. lipnja 2016.

Klikni za povratak