Vijenac 581

Glazba

Završio Majstorski ciklus HRT-a

Talijansko slavlje za kraj

Marija Saraga

Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije u Lisinskom je 2. lipnja zaključio ovu sezonu Majstorskoga ciklusa. Kako i doliči, točku su na sezonu stavili nastupom uz svoga novog šefa dirigenta, violončelista i dirigenta Enrica Dinda, koji se u svojoj prvoj sezoni uz orkestar pokazao pravim osvježenjem i dobrodošlom akvizicijom koja će zasigurno pridonijeti daljem radu i razvoju Orkestra. Uz Dinda talijanske boje predstavljao je i solist: pijanist Andrea Lucchesini. Vrlo atraktivan program činila su poznata i publici prepoznatljiva djela repertoara: uvertira operi Nabucco Giuseppea Verdija, zatim Carski, odnosno Peti koncert za klavir i orkestar u Es-duru, op. 73 Ludwiga van Beethovena te Osma simfonija u G-duru, op. 88 Antonína Dvořáka.

Talijanski dirigent, talijanski solist i Verdijeva uvertira na početku koncerta nisu se na programu našli pukim slučajem. Koncert je održan na najveći talijanski državni praznik, Festa della Repubblica, a upravo Verdijeva uvertira u svom polaganom odsjeku sadržava i prepoznatljivu glazbu što će je Verdi poslije u operi oblikovati u poznati zbor Va’, pensiero, sull’ali dorate, a koji je postao važnim simbolom talijanske težnje za ujedinjenjem (bilo je čak i pokušaja u novijoj talijanskoj povijesti da se taj zbor proglasi službenom himnom Italije), pa je koncert Simfonijskog orkestra HRT-a bio svojevrsni doprinos talijanskoj proslavi u Hrvatskoj.

Kao što smo već istaknuli, rad s maestrom Dindom, čini se, orkestar uvijek inspirira, pa osim što pod njegovim vodstvom članovi orkestra sviraju budno, aktivno i s vrlo lijepom energijom usmjerenom izgradnji zajedničkog muziciranja, razdoblje njihove pripreme koncerta uvijek urodi još nekim dodatnom pomakom, novim detaljem u izvedbi orkestra, novom kvalitetom. Doista je lijepo svjedočiti procvatu orkestra, osjećati sinergiju koja se stvorila između glazbenika i dirigenta. Ona se pokazala i na ovome koncertu. U uvertiri Verdijevoj operi Nabucco orkestar je prezentirao snažan duh, uz vrlo lijepo oblikovanje boja i uvjerljivo predstavljanje karaktera. U Beethovenovu su Koncertu za klavir fraze orkestra meko klizile, bez težine.

Pijanist Andrea Lucchesini, hvaljen ponajprije upravo za svoje snimke Beethovenovih sonata i koncerata, prvo slušatelja oduševljava virtuoznošću, nakon koje se odmah otkriva začudna suptilnost izraza i mekoća koja prati njegovu izvedbu. Duboko istraživanje timbara i dinamika, posebice u polaganom stavku, uz iznimno blistav ton te jasno oblikovanje i izlaganje glazbenih misli privlače pozornost i snažno djeluju na slušatelja.

Lucchesini je svirao nenametljivo volumenom, no zato ništa manje uvjerljivo i ekspresivno, a orkestar se, vođen vrlo energičnom i uvjerljivom maestrovom rukom, neprestance prilagođavao Lucchesinijevim finim, nježnim kretanjima. Tek u posljednjem stavku činilo se da je u redovima orkestra nedostajalo više strpljenja da bi se sve fraze ispjevale do kraja, bilo je nedorečenosti, a u samoj završnici istrošio se elan, pa su zadnji akordi Beethovenova koncerta odzvonili s manje energije, nedostajao im je herojski karakter i raskošan ton koji bi na pravi način zatvorili izvedbu.

Andrea Lucchesini nagrađen je velikim pljeskom, a kao dodatak izveo je Impromptu op. 90, br. 2 Franza Schuberta. Ako nije osvojio publiku izvedbom Beethovenova koncerta, morao je to učiniti izvedbom ovoga dodatka, u kojemu je još jednom demonstrirao kristalno čist ton i briljantnu virtuoznost koja ostavlja dojam, ali nije sama sebi svrhom, već je uvijek u službi osmišljene i predane interpretacije.

Raskoši orkestralnoga tona pak nije nedostajalo u drugome dijelu koncerta, koji je zauzela 8. simfonija u G-duru, op. 88 Antonína Dvořáka. Kroz bogatstvo glazbenih misli, karaktera i raspoloženja te orkestralnih boja što ih je u svojoj simfoniji ostvario autor maestro Dindo i njegov orkestar proveli su nas s uvjerenjem i angažmanom, uz bogatu ekspresivnost i topli ton. Intenzivnost muziciranja i zalaganja nisu popustili sve do kraja Dvořákove simfonije, a posebno dojmljivo bilo je promatrati jedinstvo orkestra i vrstu povezanosti svih članova pojedinih dionica, koji su se partiturom kretali kao jedno biće. Zadovoljstvo radom i muziciranjem s maestrom Dindom orkestar je osim glazbom iskazao i glasnim iskazom odobravanja – udaranjem nogama o pod u čast svome maestru, u njegovu posljednjem izlasku na naklon pred zagrebačkom publikom. Doista, Simfonijski orkestar HRT-a nije mogao na ljepši način zatvoriti svoju sezonu i sa zanimanjem iščekujemo nova istraživanja uz maestra Dinda.

 

Vijenac 581

581 - 9. lipnja 2016.

Klikni za povratak