Vijenac 581

Filologija

Uz knjigu Stipe Manđerala Pismo za puk i gospodu. Prilozi za proučavanje bosančice

Prilog hrvatskoj tropismenosti

Vinko Brešić

U ovoj jedinstvenoj monografiji Stipo Manđeralo uistinu je uspio konkretnim primjerima predočiti višestoljetnu uporabu bosančice i pokazati kako je živjela u brojnim bosanskim naraštajima

 

 

Doselivši se na današnje prostore, Hrvati su sve do 19. stoljeća sa službenim latinskim jezikom rabili i latinsko pismo. Za svoj jezik paralelno su se služili još dvama drugim pismima, glagoljicom i ćirilicom. Od 14. stoljeća i oni sve više upotrebljavaju latinicu, koja s vremenom preuzima ulogu glavnoga, a odnedavna i jedinoga službenog nacionalnog pisma.

Glagoljicom, koju je za Slavene sastavio Konstantin, jedan od solunske Svete braće, Hrvati su počeli pisati od druge polovice 9. stoljeća te bili od kraja dvanaestoga jedini narod koji se njome koristio i razvijao je sve do 16. stoljeća. A ćirilica, drugo slavensko pismo, koje je u nazivu sačuvalo ime svoga tvorca, ostala je u službenoj uporabi mnogih ne samo slavenskih nego i nekih neslavenskih naroda, koji su je, dakako, prilagodili svojim jezicima. Hrvatima je ćirilica tijekom 11. i 12. stoljeća stizala preko južnih krajeva te kao posebna inačica pod raznim imenima, koje danas pokriva Truhelkina kovanica bosančica (1889), dopirala sve do unutrašnjosti Istre.

Osim u Bosni, to se pismo koristilo i u Dubrovniku i srednjoj Dalmaciji te po nekim otocima, a osobito je bila prakticirana na području Poljica (poljičica / arvatica), rjeđe u kontinentalnoj Hrvatskoj. Njime su pisani mnogi srednjovjekovni dokumenti poput Humačke ploče iz 11. stoljeća, Kulinove listine, Povaljskoga praga i Natpisa kneza Miroslava iz 12. stoljeća, Lista kneza Đure Kačića općini dubrovačkoj iz trinaestoga. I najstariji rukopis Poljičkog statuta iz 16. stoljeća pisan je bosančicom. U Dubrovniku je bosančica bila jedno od diplomatskih pisama, a hrvatski su je glagoljaši često unosili u svoje glagoljske zapise. U privatnoj korespondenciji bosančicom su se služili Zrinski, Frankopani, Keglevići i drugi hrvatski velikaši, a pojavila se i u štampi, pa su tako sva djela fra Matije Divkovića tiskana bosančicom, prva uopće.

Bosančicom su pisali ne samo katolici nego i mnogi muslimani – od sultana i vezira do paša i begova, među kojima je to pismo i prozvano begovim pismom iliti begovicom. Koliko je bosančica bila zaživjela kao važan faktor bosanskoga, danas bi se reklo, identiteta, ne vidi se samo po tome što je za nju pri Porti u Carigradu postojala posebna kancelarija, nego i po tome što su provincijali franjevačke provincije Bosne Srebrene čak zabranjivali latinicu i propisivali subraći da materinski jezik poučavaju na „materinskom pismu“, tj. na bosančici.

Četiri stoljeća živjela je bosančica punim životom, još se četiri gasila, da bi u 19. stoljeću nestala.

O tome zanimljivom ćiriličnome pismu, o njegovu podrijetlu, značajkama i razvoju postoji bogata, ali po mnogočemu i suprotstavljena literatura. No livanjskog istraživača, uglednoga gimnazijskog profesora Stipu Manđerala, autora desetak kulturnopovijesnih monografija o prošlosti, kulturi i običajima Livna i livanjske okolice, ne zanimaju različite teze o bosanskoj ćirilici, nego konkretni primjeri. U svojoj najnovijoj knjizi on zato pokušava ilustrirati višestoljetnu upotrebu toga pisma u svome zavičaju te pokazati da je ono i ovdje bilo utkano u život brojnih naraštaja koji su obitavali na prostoru jedne po mnogočemu specifične mikroregije.

Svjestan kontroverzi u tumačenjima bosanske ćirilice, prema kojoj naša suvremenost pokazuje uglavnom politički motiviranu osjetljivost, Stipo Manđeralo polazi od najvažnije činjenice, a to je da su se ovim pismom služile ne samo dvorske kancelarije bosanskih velikaša, banova i kraljeva, i moćne vlastelinske porodice, nego da su se s vremenom njime služili trgovci i obrtnici te prosti puk, odnosno – i u stanu i u dućanu, pa čak i na pašnjaku, kod ovaca!

Knjigu je Manđeralo sastavio od pet uglavnom po stručnim časopisima već objavljivanih rasprava kojima je zajedničko danas zaboravljeno srednjovjekovno „skrovito pismo“, nazivano još i ženskim, sarmskim, rvackim i serbskim, poljičicom i poljičkom azbukvicom, samostanskom bosančicom, bukvicom, bosanicom i bosanskom ćirilicom, bosansko-dalmatinskom ćirilicom, zapadnom i hrvatskom ćirilicom, hrvatsko-bosanskom ćirilicom...

Narodno pismo

U prvome (Prilog proučavanju bosančice u livanjskom kraju) autor konstatira kako je u livanjskom kraju bosančica stoljećima bila narodno pismo, o čemu svjedoče sačuvani natpisi nadgrobnih srednjovjekovnih spomenika, pisma osmanske gospode, matične knjige fratara i popova glagoljaša te nadgrobni natpisi po livanjskim katoličkim i pravoslavnim grobljima kao i trgovačka poslovna pisma i dokumenti, a njome su se navodno služili i poneki jedva priučeni težaci po livanjskim selima.

Arheološka istraživanja u Lištanima kod Livna otkrila su 2003. u jednom grobu dobro očuvan ćirilički natpis na ploči koja je sada u zbirci Franjevačkog muzeja i galerije na Gorici u Livnu. Nešto mlađi srednjovjekovni ćirilički natpis pronašla je Marija Marić Baković 2011. u Rapovinama, a riječ je o epitafu koji je zasad teško pročitati ne nađe li se i preostali dio ploče. Iako je iz vremena stećaka, natpis nije urezan na stećku, a po oblicima slova mogao bi pripadati razmeđu 14/15. stoljeća. Na groblju sv. Ive u Livnu, gdje bijaše srednjovjekovni franjevački samostan sv. Ivana Krstitelja s nekropolom, istraživanjima 1990–95. nađeno je nekoliko ulomaka kamene ploče s tekstom na bosančici.

Osim na grobovima, natpise na bosančici nalazimo i na križevima u katoličkim grobljima, nastavlja Manđeralo. Najzanimljiviji je „pratarski križ“ na Petrićevu groblju u Mišima na kojemu piše: se leži, tj. ovdje leži, početak karakterističan za srednjovjekovne epitafe, pogotovo za one na stećcima od 14. do 15. stoljeća.

U Livnu je često bilo sjedište kliških sandžak-begova, pa su tu imali i svoju administraciju. Pisma Ferhat-paše Sokolovića, Džafer-bega i Nasuf-ćehaje pisana su 1558. u Livnu kapetanu mornarice Fabiju Kanalu, sva tri bosančicom. Begovi livanjski Ljubunčići, osim posjeda u Livanjskom polju, imali su posjede oko Obrovca, Skradina i Knina. Kao skradinski kapetan Mehmed-aga Ljubunčić 1639. bosančicom piše pismo šibenskom kapetanu. Sačuvano je bosančicom pisano pismo i Šaban-age Ljubunčića.

Bosančica je pismo i begova Atlagića, a vrlo je zanimljivo pismo livanjskoga kapetana Ahmed-bega Firdusa upućeno 1751. prijatelju gardianu fojničkom od kojega traži da mu se vrati moj kmet fra Stipan Kovačević. Trinaest godina nakon Firdusova pisma taj gvardijan subraći fratrima bosančicom piše da mu pošalju lemuzinu, jer: kupio sam ove godine karvavom cinom svekoliko do luga na ogćništu a Turci ne viruiu nego na veliko pitaiu i vaćla svaki dan broiti, a ne imam od kuda. Manđeralo gvardijana fra Lovru vidi kao pismena čovjeka, služi se i pravopisnim znakovima te piše „školovanom“ kurzivnom bosančicom u kojoj ima i latiničkih slova i riječi te izraza na latinskome.

Navodi nadalje Manđeralo i pismo Osman-bega Filipovića napisano Stjepanu Mačukatu, podrijetlom Livnjaku, nadintendantu Splita, Klisa i Poljica, koji se istaknuo i u suzbijanju kuge 1764–84. Iz pisma se razabire da su Filipovići primani i kod sultana (Babo mije otišo u Stanbol caru gospodinu), a kod splitske visoke gospode također su bili rado viđeni gosti.

Autor nije uspio doći do svih pisama, ali se nada da će se nekomu drugom posrećiti, pa dodaje da se u franjevačkoj knjižnici na Gorici čuva i rukopis Ljetopisa fra Nikole Lašvanina „pisan vrlo sitnim slovima bosančice u gusto stisnutim recima“. Ako se i ne može prihvatiti tvrdnja fra Stjepana Margetića, da bosančicu zna svako čobanče u planini, a latinsko nitko, ipak se da zaključiti, dodaje Manđeralo, da su pismeni ljudi u Livnu u 18. stoljeću znali bosančicu i njome se služili; npr. Mate Tadić Marijanović znao je i latinicu i bosančicu.

Napokon, i katolički su svećenici u livanjskom kraju na prijelazu 18/19. vijeka matične knjige pisali bosančicom, latinskim jezikom i latinicom na materinskom jeziku. Bez obzira što su npr. knjige župe Vidoši nestale u požaru 1802, da se uočiti kako su najbrojniji upisi bosančicom u najstarijoj matici, a kako vrijeme odmiče, bosančice je sve manje. Nedvojbeno je da su bosančicom pisali i stariji livanjski popovi glagoljaši, koji će se na prijelazu iz 18. i 19. stoljeće naći u neprilikama i ubrzo nestati; posljednja tri glagoljaša u Bosni umiru 1839, a s njima i bosančica u Katoličkoj crkvi.

Livanjska ljekaruša

U drugom prilogu (Vučkovići na duvanjskim Vučkovinama) autor prati put porodice Vučković, koja je u vrijeme velike seobe 1687/88. napustila duvanjski kraj te se nastanila u Brnazama kod Sinja. Uspomena na stari kraj ostala je u toponimu Vučkovine kod sela Lug, a na njihovim grobovima u mjesnom groblju još stoje porodični spomenici. Osim što svjedoče o Vučkovićima prije seobe, njihova je vrijednost i u tome što se javljaju nakon srednjovjekovnih spomenika i što načinom klesanja i motivima dekoriranja u mnogome slijede tehniku izrade stećaka, ističe Manđeralo. A posebno im je velika vrijednost, dodaje, u epitafima koji su ispisani bosančicom, tadašnjim narodnim pismom i duvanjskoga kraja.

Početkom 19. stoljeća u livanjskom selu Čelebiću Jadre Dodig bosančicom je sastavio zbirku naputaka za liječenje, gatanje i proricanje vremena i sudbina, pojednostavnjeno nazvanu ljekarušom, jer najviše govori o liječenju raznih bolesti, među bosanskim franjevcima nazivanom i hećimušom, a u puku stolitnjakom. Te su knjige čuvane kao svetinje i u njihove tajne nije svatko imao pristupa, a onaj tko je u njih bio dobro upućen držan je za mudru i poštovanja vrijednu glavu. Za takva je još do Drugoga svjetskog rata u Vidošima slovio samouki pismeni starac Pero Mandić-Rajan sa svojim stolitnjakom komu se u međuvremenu izgubio svaki trag. Dodigovoj ušao je Manđeralo u trag, štoviše, rekonstruirao joj put kojim je mijenjala vlasnike sve dok se konačno nije našla kod fratara na Gorici (Livanjska ljekaruša).

Autor joj analizira priloge – zapise, gatanja, gromovnik, horoskop, upute za liječenje, jezik i stil te otkriva mogući predložak kojim se prepisivač služio. Na kraju izvanredno zanimljiva rada Manđeralo donosi i cjelovit prijepis teksta ljekaruše, koja nije samo važno svjedočanstvo o našoj primitivnoj pučkoj medicini nego i bogato vrelo raznolike etnografske građe. U njoj, primjerice, većina recepata odnosi se na bolesti očiju, pa na mokrenje, neplodnost, razne rane, bolesti glave i sl. Za pripravljanje lijekova najčešće se preporučuju različite vrste ljekovitoga bilja te razne vrste životinja i dijelovi njihova tijela, ali i bilo i crljeno vino, dobra rakija, bašica, živi klak, daždeva voda, osat, caklo, kiseli kamen, crljeni kamen, modri kamen, papar, šećer, studena voda, luč, lukšija, ćurkut, ulje, so, smola pa sve do poplata papuča ili opanka.

Livanjska je ljekaruša pisana ikavicom i bosančicom, koje su se u to doba rabile u cijeloj splitskoj nadbiskupiji. I jezik je sličan jeziku dalmatinskih pisaca 18. stoljeća, obiluje talijanizmima i turcizmima, što bi moglo navesti na zaključak kako je možda kompilacija nekoga dalmatinskog izvornika, svakako da dolazi s pograničnog područja. Popularnost je dijelila sa sličnim ljekarušama – sinjskom, bugojanskom, Dolićevom, Šakićevom, Vucićevom i ljekarušom fra Mije Sučića – i divan je spomenik nesebičnom, neumornom i samozatajnom liječniku svećeniku, čovjeku iz puka, kojega je i Ivo Andrić ovjekovječio u Travničkoj hronici u liku „likara“ fra Luke Dafinića, poentira naš autor.

Bosančica i muslimani

Jedan od pionira bosanskohercegovačke etnografije Mehmedbeg Kapetanović Ljubušak (1839–1902) višestruko je obilježio bosanskohercegovačku kulturnu, društvenu i političku scenu u austrougarskom razdoblju. Novoj austrougarskoj upravi u Bosni i Hercegovini zdušno se priklonio, imao povjerenje u tu vlast i podupirao je. Kao višegodišnji gradonačelnik Sarajeva i počasni vladin savjetnik u više je prigoda u Beču bivao u audijenciji caru Franji Josipu. Istaknuo se kao prevodilac s orijentalnih jezika (Istočno blago), skupljao narodne umotvorine (Narodno blago), s mnogo pažnje i ljubavi isticao bogatstvo i ljepotu materinskog jezika i druge poticao da ga njeguju. Sve što je pisao cijeloga je života pisao bosančicom.

Ovo je u najkraćem sadržaj četvrtoga Manđeralova priloga Ljubušak i bosančica. Riječ je o jedinstvenome primjeru koji pokazuje s jedne strane kako se to pismo održalo živim sve do kraja 19. stoljeća, s druge da su u tome važnu ulogu imali i pripadnici muslimanskoga puka. U služenju bosančicom Kapetanović je prethodnike imao u brojnoj islamiziranoj bosanskoj gospodi, o kojoj je fra Anto Knežević pisao: „Mnogi od tih begova imaju svoje starinske povlastice, povelje itd. ... Te su povelje pisane bosanicom, zato sam čuo, da i dandanas skrovito pismo, s kojim se bezi među sobom služe, jest stara bosanica.“ Slično kaže i Ćiro Truhelka, koji je 1914. objavio lirsku pjesmu na turskome napisanu bosančicom, naime, da se „turska hercegovačka gospoda služila u svojoj prepisci, sve do najnovije dobe, svojom, domaćom bosanicom“. Drugim riječima, u ponekoj se muslimanskoj kući bosančica očuvala i u 20. stoljeću!

Napokon, vraćajući se na svoje Livno, u zadnjem prilogu Livanjski Kujundžići Manđeralo se bavi ostacima bosančice nađene na pravoslavnome zastinjskome groblju, gdje su pokapani i livanjski Kujundžići. Njihov dolazak u Livno Manđeralo tumači položajem Livna kao prirodne spone primorja i zaleđa još od rimskih vremena. Karavane s robom stizale su iz Italije te preko Splita i Livna išle dalje u Bosnu, a bosanske preko Livna u Split i odatle dalje u Zadar, Trst, Veneciju, Beč, čak i u Marseille. Početkom 19. stoljeća jedna od moćnijih trgovačkih porodica bili su Kujundžići (starinom Barzuti), koji su u 18. stoljeću iz Hercegovine doselili u Livno. Ti imućni trgovci i posjednici znatno su pridonijeli Livnu, neki su bili i gradonačelnici, a neki i bosanski državni dužnosnici. Natpisi na spomenicima tih pravoslavnih Livnjaka pisani su ćirilicom u kojoj je mnogo značajki bosančice. Što je vrijeme više odmicalo, sve više u toj ćirilici prevladavaju odlike crkvenoslavenskog pisma, dodaje autor, sve do polovice 19. stoljeća, kad se gubi i ustupa mjesto reformiranoj vukovskoj ćirilici.

Govor stećaka

Sve u svemu, u ovoj jedinstvenoj monografiji njezin je autor uistinu uspio konkretnim primjerima predočiti višestoljetnu uporabu bosančice i pokazati kako je živjela u brojnim bosanskim naraštajima. Bez obzira na sve moguće kontroverze, koje se samo ovakvim istraživanjima barem relativiziraju, u njezinu očuvanju toga poslije niza stoljeća potonula blaga zasluge pripadaju svim bosanskohercegovačkim žiteljima.

Baš kao što je nekoć definitorij Franjevačke provincije od svojih članova tražio da crkvene službene dopise na materinskom jeziku pišu bosančicom, a neke njihove starješine naglašavale da je i sramota velika ne znati služiti se tim svojim domaćim drevnim pismom, bilo bi neoprostivo danas sve to – rekao bi Krleža – ignorirati. Značilo bi u najmanju ruku ignorirati govor stećaka, Dizdarovih kamenih spavača, Manđeralovim riječima – tu „čudesnu lirsku antologiju“. A upravo je to i autohtono i iskonsko, pa „bez osjećaja inferiornosti prema bilo kome ovu baštinu s ponosom možemo unijeti u riznicu evropske i svjetske kulturne baštine“, poručuje autor. Hoteći reći ono što je očigledno, naime, da je bosančica, uz glagoljicu i latinicu, (i) hrvatsko narodno pismo, autor sugerira da bi valjalo „potaknuti naše suvremenike (pogotovo one najmlađe) da uče i nauče bosančicu, pismo svojih predaka“, tj. „svoje pismo“.

A kako to praktično izgleda, vidi se po posveti koju mi je na darovanome primjerku knjige autor napisao, dakako, bosančicom! No da su želje jedno, a stvarnost drugo, vidi se i po tome pročitamo li Prijedlog Nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta hrvatski jezik iz veljače ove godine. U tome važnome dokumentu može se naći da je načelo teksta prvo na kojemu kurikul počiva. Mogu se naći i pojmovi poput višestruke pismenosti i standardnoga školskog pisma – ma što to značilo! Štoviše, poput mantre dokumentom se provlači teza kako „čitanjem različitih tekstova učenici obogaćuju iskustvo, u njima upoznaju i prihvaćaju hrvatsku kulturu i tradiciju kao dio osobnoga i nacionalnog identiteta“. Samo jedno ne može se naći u Prijedlogu Ministarstva tropismenoga naroda, naime, ime pisma.

Barem jednoga!

Vijenac 581

581 - 9. lipnja 2016.

Klikni za povratak