Vijenac 580

Glazba

Ivo Pogorelić u Lisinskom

Romantički duh

Marija Saraga

Na posljednjem koncertu ciklusa Lisinski subotom u ovoj sezoni, održanu u ponedjeljak, 23. svibnja, nastupio je pijanist Ivo Pogorelić. Kao i uvijek, njegov je nastup izazvao veliko zanimanje, ali i raznolika očekivanja, kojima se taj jedinstveni umjetnik zasigurno nije zamarao.

Ivo Pogorelić za svoj je najnoviji umjetnički istup pred zagrebačkom publikom, a kojim je obilježeno i četrdeset godina od prvog nastupa u dvorani Lisinski, odabrao iznimno zahtjevan i razveden program. Zahtjevan za njega kao interpreta, ali zahtjevan i za slušatelja. Nisu to skladbe koje su za razbibrigu slušatelja, za zabavu i ugodu. Riječ je o kompleksnim skladbama koje se otkrivaju samo onomu tko pozorno i duboko sluša, aktivno i neprestano otvara uši, ali i mozak, jednako tijelo kao i dušu. Da posegnemo za jednim od najpoznatijih citata ranoromantičkog filozofa i pjesnika Friedricha Schlegela: „Kroz zvuke šarenila zemaljskog sna, nježan ton čut će onaj tko potajice sluša.“ 

Posebno se to odnosilo na prvi dio Pogorelićeva recitala. Pogorelić je odabrao svirati glazbu koja najbolje ocrtava romantički duh. Izveo je prvo skladbu Fantasia quasi una sonata u d-molu, Nakon čitanja Dantea, iz druge knjige (Italija) remek-djela Franza Liszta Godine hodočašća. Slijedila je Fantazija u C-duru, op. 17 jednog od najistaknutijih predstavnika romantičke glazbe, kao i gorljiva zagovaratelja i teoretičara romantičke umjetnosti uopće, Roberta Schumanna. Ta hermetična djela, iznimno bogata sadržajem i dubinom, Ivo Pogorelić svirao je posvećeno, duboko uranjajući u tipke, ne popuštajući ni u jednom trenutku. Skladbe su se u njegovim rukama slamale, nevjerojatnom silinom izvlačio je iz Lisztovih i Schumannovih stranica samu esenciju tih djela, tražeći najbolji način da moćnom i uvjerljivom gestom predstavi čitav svijet ovih skladbi.

Onima koji su ga slušali te su izvedbe morale biti toliko intenzivne da ga potpuno preplave. Takav način predstavljanja glazbe gotovo da izaziva tjeskobu snagom djelovanja na slušatelja. Glazba ga preuzima. Tko poznaje Schumannove spise o glazbi, zaključit će da je upravo to ono za čime su težili romantičari, filozofi i stvaratelji uzvišene umjetnosti, glazbe koja je iznad svih ostalih, koja nas jedina uzdiže iz našega prostog svakodnevnog života i dopušta nam da barem na trenutak zavirimo na drugu stranu, u više sfere postojanja i razumijevanja.

Kao i uvijek, Pogorelić je potpuno preuzeo skladbe, predstavljajući ih na jedinstven način. Svirao je s nevjerojatnim intenzitetom i u dinamici i u gesti. A kada bi nakon zaglušujuće grmljavine akorda uslijedile nježne i meke fraze, one su u odzvanjanju onoga što im je prethodilo dobile posebnu mekoću i finoću, suptilnost koja izaziva divljenje.

Drugi dio koncerta možda je bio nešto lakši u atmosferi, no do izražaja je sada posebno došla golema tehnička moć pijanista. Pogorelić je svirao tri stavka iz baleta Petruška Igora Stravinskog te obje knjige Varijacija na Paganinijevu temu, op. 35 još jednog romantičara, Johannesa Brahmsa.

Reakcije publike na Pogorelićev nastup, iskaz romantičkog duha i postojanja, nisu bile jednoglasne, postojala je određena zadrška i čuđenje. Pogorelić je ponovno ostavio slušatelje bez riječi i u osjećaju da su doživjeli nešto veliko, iako možda nisu svjesni svega što im je dano u gotovo puna dva sata koje je maestro proveo za klavirom. Pomaknuo nas je, uzburkao nam duh. Nije to glazba ni izvedba koja će vas trenutno zabljesnuti i očarati na površinskoj razini. To je koncert koji će još danima odjekivati u nutrini primatelja glazbe, kristalizirati se i taložiti svoje čestice u našoj svijesti.

Vijenac 580

580 - 25. svibnja 2016.

Klikni za povratak