Vijenac 580

Likovna umjetnost

Izložba Mediteran Ive Dulčića – uz 100. obljetnicu rođenja, Umjetnički paviljon, Zagreb, 3. svibnja–26. lipnja

Čipke od pigmenta i svjetlosti

Enes Quien

Dok promatrate Dulčićeve slikarske meraviglie diskretno vas prate zvukovi Mediterana, šum morskih valova i cvrčanje cvrčaka. Hvaranin po korijenima, a Dubrovčanin po rođenju, odgoju i obrazovanju, Dulčić je jedinstvena kvalitativna vertikala hrvatske likov

 

 

Akademik Tonko Maroević u povodu stogodišnjice rođenja velikoga hrvatskog slikara Ive Dulčića izabrao je djela za izložbu u Umjetničkom paviljonu i napisao predgovor. Ivo Dulčić (Dubrovnik, 14. kolovoza 1916–Zagreb, 12. ožujka 1975), uz Antuna Maslu, Đuru Pulitiku i Josipa Trostmana, slikar je grupe koju u povijesti umjetnosti nazivamo Dubrovačkom kolorističkom školom. Izložba je segment iz umjetnikova opusa s motivima mediteranskoga krajolika i ambijenata, u kojemu su povezana oba kraja zavičajne mu Dalmacije, Hvar i Dubrovnik. Upravo je u seriji radova nadahnutih sredozemnim krajevima i njihovom svjetlošću Ivo Dulčić ostvario punoću likovnog potencijala. Dok promatrate slikarske meraviglie divnoga slikara, auditivno vas diskretno prate zvukovi Mediterana, šum morskih valova i cvrčanje cvrčaka.

Hvaranin po korijenima, a Dubrovčanin po rođenju, odgoju i obrazovanju, Dulčić je jedinstvena kvalitativna vertikala hrvatske likovne umjetnosti druge polovice 20. stoljeća. Autor ovoga članka još se kao student povijesti umjetnosti oduševio Dulčićevim slikarstvom, i on mu je (p)ostao jednim od najdražih slikara. Stoga je zadovoljstvo vidjeti njegovih stotinu i osam radova: ulja na platnu, dvije-tri tempere, pastel te crteže tušem, ugljenom, sepiju (portret Gabrijela Stupice) i poneku litografiju (portret Marijana Jevšovara) te serigrafiju (Mlada žena) na ovoj izložbi.

Djela su posuđena od Galerije umjetnina u Dubrovniku, Umjetničke galerije u Splitu, Moderne galerije u Zagrebu, Galerije Šimun u Franjevačkom samostanu u Dubravama kod Brčkog, mnogo ih je iz privatne zbirke umjetnikove udovice Mire, a posebno je važno što smo na izložbi mogli vidjeti radove iz privatne zbirke gosparske dubrovačke obitelji Đorđa pl. Pavlovića, jer su samo sada tu, a poslije izložbe vraćaju se na zidove privatne kuće.

Slobodarski duh
i ideološke norme

Dulčićevo slikarstvo, njegovu svježinu, ljepotu i dražest vrijeme ne može potrošiti, ono je uvijek iznimno u svojoj sposobnosti da titra osjetilima i čuvstvima, a Dulčiću priskrbljuje vječnu auru karizmatskoga slikara novije hrvatske modernosti. Slikar je to nepokorenih nazora, čvrsta duhovnoga habitusa i sjajna, izoštrena senzibiliteta.

U Dubrovniku je završio klasičnu gimnaziju, u Beogradu i Zagrebu studira pravo, koje napušta kao apsolvent, i 1941. iz drugoga pokušaja upisuje Akademiju likovnih umjetnosti. Studirao je u klasi profesora Omera Mujadžića i Ljube Babića, koji su cijenili njegov talent. No nepokoriv duh pokazao je kada se 1946. posvađao s profesorom Đurom Tiljkom te ponovno napustio studij prije diplome, ovoga puta slikarstva, jer se nije slagao s idejama socijalističkoga realizma, koji se tih godina postavio kao ideološka norma na Akademiji, a Dulčić je želio potpunu slobodu pa se vratio u Dubrovnik. Neko vrijeme proveo je u Rimu, a godine 1955. uredio je atelijer u Zagrebu i živio na relaciji Zagreb–Dubrovnik, dok je ljeta redovito provodio u uvali Lozna na Hvaru. Stvaralačku slobodu ostvario je u svojemu slikarstvu u svim kasnijim godinama plodnoga stvaranja, sve do prerane smrti u punom stvaralačkom naponu, u 59. godini.

Već je sredinom pedesetih godina Dulčić raskrstio s mimetičkim predstavljanjem i slijepim slijeđenjem stvarnosnog izgleda motiva, krećući se stazama sintetiziranog i iz viđenoga ekstrahiranog, slikajući samo temeljne odrednice stvarnoga izgleda, dajući im dinamična kromatska suzvučja. To će biti osnovica cjelokupnoga njegova slikarskog stila i zalog posve individualizirane stilistike. Neovisno o temama i povodima, u svim ostvarenjima slikar Ivo Dulčić ostavio je duboka traga (Maroević). Dulčić je uspostavio jedinstveni „koloristički strukturalizam“, svojevrstan derivat apstraktnih likovnih strujanja aktualnoga vremena (tašizma), s varijacijama figura koje podsjećaju na Chaima Soutinea, a katkada vidimo i nešto Modiglianija. Mimetički sustav oblika zamijenio je znakovnim prispodobama, no prepoznatljivost sadržaja nikada nije potpuno izbrisao. Njegova „nervozna“ mrlja rezultat je impulzivnosti, no uvijek građena iz više slojeva i dorađivana lazurama u različitim emocionalnim etapama. Rezultat je uvijek isprepletena koloristička „čipka“, sva satkana od zasićena pigmenta i svjetlosti.

Veličanstveni vitraji i freske

U pedesetim je godinama imao problema i s vlastima, jer je radio za Crkvu. Izvodio je freske, vitraje i mozaike sakralne tematike u kojima je sintetizirao dotadašnja likovna iskustva, postižući vrlo visoku likovnu razinu naslikanoga.

Na samu početku toga razdoblja stoji velika freska Krista kralja (1959) u crkvi Gospe od zdravlja u Splitu. Staru je tehniku podredio zahtjevima modernosti, formu svojemu rukopisu i stvorio monumentalnu cjelinu iznimne kolorističke snage. U šezdesetim je godinama stvorio u tehnici izvedbe različite radove za crkvu: Pjesma brata sunca (1966) šesnaest je vitraja u crkvi sv. Franje na Kaptolu u Zagrebu, bez premca najboljih i najljepših vitraja u hrvatskoj modernoj sakralnoj umjetnosti, prepunih ljepote i za Dulčića tipične poetičnosti. Uslijedili su freska, mozaik i vitraji na prozorima u hrvatskoj kapeli u Essenu (1966), Dubrovačke varijacije (1967), mozaik na zidu unutrašnjeg bazena u dubrovačkom hotelu Argentina, Stvaranje svijeta i Kristov život (1969), dvanaest + pet vitraja u franjevačkoj crkvi sv. Ante u Sarajevu, Posljednja večera (1969), mozaik u župnoj crkvi sv. Mihajla na Lapadu u Dubrovniku, Sv. Petar i Pavao, Sv. Ćiril i Metod, Simboli evanđelista i Dubrovačka festa sv. Vlaha (1971/72), osam vitraja u crkvi sv. Vlaha u Dubrovniku, Sunce znanja (1973), mozaik u Osnovnoj školi na Lapadu u Dubrovniku, Pala bl. Augustina Kažotića (1974), mozaik u dominikanskoj crkvi u Dubrovniku i brojni drugi mozaici i vitraji poput onih u Kreševu, na Košljunu, u Brusju na Hvaru, u Gučoj Gori, u Kotor Varošu, Podmilačju, Banjoj Luci, Postranju (Župa dubrovačka), i u Dubrovniku, čime je Dulčićevo slikarsko djelo postalo vrlo vrijedno i važno mjesto hrvatskoga duhovnog i kulturnog prostora. Podaci i opširne analize Dulčićeva opusa nalaze se u monografiji Antuna Karamana, najvećega stručnjaka za Dulčića i dubrovačke slikare.

Izvanredni su i Dulčićevi portreti, koje također nalazimo na izložbi. Po vrsnoći i uvjerljivosti psihološke profilacije oni plijene pozornost i nakon višekratnog motrenja. Jozo Kljaković, kolega slikar, prikazan je kako duboko zamišljen sjedi za stolom, uz šalicu kave i cigaretu. Tu su i dva portreta, dvije varijacije na kolorističku temu, supruge Mire, Olga Solovljeva, Antun Masle, prijatelj i kolega slikar, slikar Baković te dva portreta likovnoga kritičara Koste Strajnića, koji se nastanio u Dubrovniku i tako „zarazio“ slikarstvom, k tome je gledao kako u vrtu slika Juraj Dobrović.

Na kraju, treba čestitati Umjetničkom paviljonu i akademiku Tonku Maroeviću za organizaciju Dulčićeve izložbe, jer je riječ o pravoj likovnoj poslastici za likovne sladokusce.

Vijenac 580

580 - 25. svibnja 2016.

Klikni za povratak