Vijenac 579

Glazba

Alfi Kabiljo – festival filmova koji se i slušaju

Uzor mladim generacijama

Irena Paulus

Ciklusom filmova pod naslovom Filmovi koji se slušaju od 25. travnja do 4. svibnja Hrvatski filmski savez obilježio je osamdeseti rođendan skladatelja Alfija Kabilja. Riječ je o izboru iz bogata opusa u kojemu se izdvaja impozantna brojka od četrdesetak partitura za igrane filmove. Iako je organizatorima, a i samu skladatelju, bilo teško izabrati, naposljetku je publici prikazano deset filmova: Pad Italije Lordana Zafranovića, Kužiš stari moj Vanče Kljakovića, Domoljub Arta Halonena, Gospođica Vojtecha Jasnog, Seljačka buna 1573 Vatroslava Mimice, Ne daj se, Floki Zorana Tadića, Nebeski banditi Zorana Perišića, Banović Strahinja Vatroslava Mimice, Deps Antuna Vrdoljaka te Lea i Darija Branka Ivande.

Većina je filmova iz sedamdesetih i osamdesetih godina – vremena kada se filmska glazba u Hrvatskoj smatrala glazbenom kategorijom nevrijednom analitičarske pažnje. No filmski su kritičari nerijetko spominjali glazbu, osobito onu koju je skladao Kabiljo. On je pisao za simfonijski orkestar (Pad Italije, Banović Strahinja, Seljačka buna), a skladao je i songove koje su pjevali poznati pjevači (Ne daj se, Floki u izvedbi Stjepana Đimija Stanića) kao i filmske teme koje su se jednostavno „lijepile“ za uši i koje ste nastavljali mrmljati ili fućkati po izlasku iz kina (Kužiš stari moj). Alfi Kabiljo u filmski je „biznis“ ušao zbog svojih širokih glazbeničkih interesa: kao autor brojnih šlagera i šansona koji se i dan-danas pjevaju i pjevuše, kao autor mjuzikla s atributom „legendarni“ i „kultni“ čiji uspjeh (unatoč pokušajima) nije uspio ponoviti ni jedan skladatelj mlađe generacije, i kao autor klasične glazbe kojom je zaokupio pozornost usko stručnih glazbenih i intelektualističkih krugova. Nastavljajući niz, počeo je skladati za filmove svih sadržaja i žanrova. Sklada i danas, što pokazuju naslovi iz 2011. (Lea i Darija) i 2013. (Domoljub).

O Kabiljovoj vještini filmskoga skladanja teško je govoriti, a da se ne spomene kantata Govorenje Mikule Trudnog (na tekst Marina Franičevića) iz filma Pad Italije. Riječ je o opsežnom glazbenom broju za zbor i orkestar koji može stajati i kao samostalno glazbeno djelo (jednako kao što samostalno može stajati skladateljev Dies irae, također upotrijebljen u istom filmu, ali preuzet iz televizijskog filma Đavolje sjeme Vanče Kljakovića). Osim toga, tu je nebrojena količina glazbenih misli koje gledatelja vode filmom, prilagođavaju se žanru, mjestu i vremenu radnje, stilskim i drugim karakteristikama redatelja, glumaca, priče…

Biti filmskim skladateljem uopće nije jednostavno, i to Kabiljo zna. Potrebno je dobro poznavati glazbena razdoblja (što se osobito čuje u filmovima kao što su Banović Strahinja i Seljačka buna 1573), treba poznavati funkcionalnost filmske glazbe, treba biti žanrovski prilagodljiv (što je očigledno u Lei i Dariji, gdje je morao obnoviti zvučanje popularne glazbe, opereta i mjuzikla iz tridesetih godina prošloga stoljeća), a prije svega treba posjedovati moć komunikacije i s redateljem i s filmskom pričom i s publikom. Od svih tih zahtjeva netko drugi pobjegao bi glavom bez obzira, no Kabilju je to bio izazov. Zato je surađivao s uglednim domaćim redateljima. Zato su ga zvali i iz inozemstva, što je okrunio s desetak partitura za strane producente, među kojima je glazba za film Nebeski banditi gdje Kabiljo sjajno barata zvukom žanra koji u hrvatskom filmu ne postoji – vesternom. Također, tu je i drama Domoljub za finske producente, kao i film češkoga redatelja Vojtecha Jasnog Gospođica. Sam pogled na nabrojene filmove daje naslutiti ono što će njihova glazba samo potkrijepiti: Alfi Kabiljo je skladatelj (i to ne samo filmski!) velikoga formata; on funkcionira poput kolega iz Hollywooda, ali budući da živi i radi u posve drukčijoj sredini, njegov se skladateljski izraz nadovezuje na glazbeničko razmišljanje u europskom filmu. I, k tome, njegovo je stvaralaštvo samosvojan, neponovljiv vrhunac hrvatske filmske glazbe koji bi mladim generacijama svakako trebao biti uzor.

Vijenac 579

579 - 12. svibnja 2016.

Klikni za povratak