Vijenac 579

Kazalište

Miran Kurspahić, Pad, red. M. Kurspahić, ZKM

Falsifikat kao (re)konstrukcija istine

Andrija Tunjić

I najnoviji autorski projekt Mirana Kurspahića Pad, praizveden 7. svibnja u ZKM-u, dokaz je da se u našem kazalištu prošlost i stvarnost ne žele sagledati u kontekstu vremena i prostora. Naime, u tom se projektu povijest nastanka današnje Hrvatske, njezina borba protiv velikosrpske agresije i herojska obrana Vukovara – što je tema projekta – interpretira mimo činjenica.

Iz povijesnoga su konteksta kao povijesne činjenice izdvojene i uzete samo one koje dokazuju ponuđenu tezu, a ona glasi: dok se u Vukovaru ginulo, u Zagrebu su Franjo Tuđman i njegov ministar obrane Gojko Šušak igrali tenis, prebrojavali i slagali emigrantske dolare, u razgovorima s Milom Dedakovićem Jastrebom uglavnom lagali, a stožerni vojni zapovjednici, poput generala Tusa i Gorinšeka, bili žrtve urote politike koja je na žrtvama planirala međunarodno priznanje Hrvatske. Da to nije mantra, koju s prestankom rata i Tuđmanovom smrću svako malo u javnost plasiraju mnogi „istinoljupci“ koji ne mogu podnijeti nestanak Jugoslavije, moglo bi se reći kako je posrijedi želja za preispitivanjem dijela tragične povijesti i njezina udjela u životu sadašnje Hrvatske. Da se time od laži želi odijeliti istina!

Međutim, kako se u projektu na temelju upitnih transkripata konfabulira istina, teško je takvu „povijesnu“ građu prihvatiti kao razlog za dramu u kojoj se može doživjeti kompletna slika tragedije Vukovara i njezinih građana, od kojih su mnogi završili u masovnim grobnicama ili logorima po Srbiji. Zanimljivo bi bilo psihološki, pa i psihijatrijski, ispitati odakle potreba određenih kazalištaraca, i ne samo njih, za tendencioznom revizijom nedavne prošlosti, a olako prelaženje preko malo dalje prošlosti.

Zašto ti isti ne uzimaju u obzir partizansku i komunističku prošlost koja ne samo da nije riješila neuralgična mjesta svoje prošlosti nego je umnogome pripremila velikosrpsku agresiju i podebljala plan za stvaranje Velike Srbije?

Nije teško razumjeti Kurspahićevu potrebu za kontroverzama kada je riječ o kazališnom projektu koji „vječno traga za istinom, a pritom uvijek laže“, kako u kazališnoj knjižici o paradoksu kazališta piše Kurspahić, ali je neshvatljivo kako on ne razumije da bi te kontroverze bile dramski produktivnije kada bi u njih uključio prave uzroke i sagledao kontekste u kojima djeluju povijesne osobe. Pa i sam Franjo Tuđman, kojega je glumac Filip Nola ostvario kao u misli zadubljen kameni spomenik kojemu je cilj stvaranje samostalne Hrvatske, bez obzira na žrtve.

Zbog svega spomenutoga nikako ne stoji Kurspahićeva tvrdnja, kada je riječ o Domovinskom ratu i vukovarskoj tragediji, da „povijest pišu pobjednici“. Istini su mnogo bliže činjenice koje dokazuju da povijest, odnosno povijesni kontekst – koji ga u predstavi zanima – pokušava izmijeniti: on sam, agresor i dio međunarodne politike. Pa i Haški sud, kojemu je istina o Domovinskom ratu neupitna u presudi hrvatskim generalima, a dvojbena u prvostupanjskoj oslobađajućoj presudi Vojislavu Šešelju.

To su neki od razloga zašto se svjedoci rata i brojnih vukovarskih sudbina ne mogu složiti da je mit Vukovara nastao kao izgovor za izdaju i da je uzrok pada „ljudskih i moralnih vrijednosti koje su uslijedile u godinama nakon toga“. Ali će se, uvjeren sam, složiti da je Pad provorativan povod za neke buduće predstave o Vukovaru. Samo ne politikantske! Kurspahićev „post­dramski dramski kolaž“, koji „na sebi svojstven način propituju povijesne i društvene istinitosti“, nezanima istina jer je problem istine kompleksniji nego što to njegov projekt nudi.

A jer je polemičan, i jer je živo dosta svjedoka te povijesti ne može biti ni društvene katarze koju Kurspahić priželjkuje. Možda bi katarze moglo biti ako bi u cijelom Vukovaru oprost zatražili zločinci koji se i danas šeću među žrtvama.

Dakle, na razini provokacije Kurspahić je napravio intrigantan performans, ali na razini dramske radnje cijeli projekt ne sadržava dramu koju provokacija sugerira. Osim dva radijski autentična izvještaja Siniše Glavaševića i nekoliko razgovora-dijaloga Dedakovića s Tuđmanom i njegovim „sukreatorima“ vukovarskoga martirija i tragedije te prolaza prozornicom izbjeglica s praznim cekerima i mrtvaca odjevenih u crninu, lica prekrivenih crnim maramama, sve ostalo je efektna ilustracija u kojoj nema dramski uzbudljivoga. Glumci su korektno odradili funkcije režije.

Na kraju mi se kao kriterij te vrste teme nameće usporedba gostovanja Sarajevskoga ratnog teatra, koji je nekoliko dana prije Pada izveo veoma dobru predstavu Brašno u venama Igora Štiksa, u režiji Borisa Liješevića. Spominjem je zato što se na primjeren način bavi dramatičnim posljedicama ratne agonije Sarajeva, kao što se Pad na neprimjeren način bavi tragedijom Vukovara.

Vijenac 579

579 - 12. svibnja 2016.

Klikni za povratak